Novosti Svijet

fake news

Kako je legendarni nogometaš na javnoj televiziji širio četničku mitomaniju: Na žalost Dule Savića, i Hrvati i Srbi za Europljane su samo balkanska boranija i topovsko meso 

fake news

Kad se političke i povijesne rasprave s tradicionalno konstruktivne navijačke spuste na razinu "legendi fudbala", onda se za krunskim dokazima tobožnje hrvatske genocidnosti predano poseže sve do njemačkog Magdeburga i dalekog Tridesetogodišnjeg rata.

Kao da Hrvati i Srbi nemaju puno svježijih ratova s obostranim krvavim provalama mržnje i kao da gomile idiota, nalik na one sa splitske Rive, svakodnevno ne deprimiraju oba naroda.

Nekadašnja legenda Crvene zvezde – Dušan Dule Savić, komentirao je, naime, u emisiji "Upitnik" RTS-a nedavni napad huligana na vaterpoliste "Crvene zvezde" u Splitu i zaključio kako Hrvatima "treba pomoći da ozdrave". Priznao je, međutim, da pravi recept za ozdravljenje on nema, jer je očito riječ o povijesno definiranim zločincima.

Maksovi mesari

"Kad bi oni bili deseti dio prema nama iskreni koliko smo mi prema njima, ovdje bi se moglo normalno (sportski) natjecati. Ali, nema lijeka. Podsjetio bih na historiju, na koju se svi ovdje pozivaju, i na natpis s protestantske katedrale u Magdeburgu: 'Bože, sačuvaj me kuge, gladi i Hrvata'. Riječ je o stravičnim zločinima koje su još u 17. vijeku oni počinili u Evropi i sad mi treba da im pomognemo. Kako?" – retorički se zapitao proslavljeni srpski nogometaš s mislima na splitsku Rivu.

Na žalost Dule Savića, natpis koji spominje Hrvate na protestantskoj katedrali u njemačkom gradu Magdeburgu ne postoji i – za razliku od brojnih suvremenih hrvatskih grafita u slavu Maksovih mesara, ustaške države i ubijanja Srba – plod je čiste četničke mitomanije. Posezati za mitom umjesto za zornim dokazima da međunacionalna mržnja svakodnevno bukti možda nije činjenično ili terapeutski relevantno, ali je zato propagandistički puno efektnije.

Izvorno autorstvo Savićeve priče o navodnom magdeburškom natpisu pripisuje se Lazi M. Kostiću, uz Vasilija Krestića najproduktivnijem pseudopovjesničaru velikosrpske historiografije. Kostić je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio angažiran u kolaboracionističkoj i pronacističkoj srpskoj vladi, da bi 1945. pred partizanima pobjegao u inozemstvo i tamo objavljivao hrpe izmišljotina u formi knjiga.

Jedna od njih je i ironično naslovljena "Primeri hiljadugodišnje kulture Hrvata", tiskana 1953. godine u Chicagu, koju zadnjih desetljeća kao relevantan povijesni izvor citiraju brojni srpski povjesničari šovinističkih i antihrvatskih nagnuća. Upravo u njoj Laza M. Kostić korijene jasenovačkog ustaškog logora u Drugom svjetskom ratu "iskapa" u dalekom Magdeburgu i tamošnjim svirepim zločinima 1631. godine.

Opsada Staljingrada

Navodni magdeburški natpis o Hrvatima, tobožnji povijesni temelj nalazi u činjenici da su u Tridesetogodišnjem ratu između katolika i protestanata u redovima Katoličke lige sudjelovali i hrvatski konjanici. Diljem Europe u tom su sukobu počinjeni mnogi okrutni pokolji, pa i u Magdeburgu, gdje je pod zapovjedništvom belgijskog maršala Johanna Tserclaesa von Tillyja ubijeno čak 20 tisuća civila.

Povijesni doprinos Hrvata tom pljačkaškom pokolju vjerojatno je bio srčan, ali brojčano zanemariv: njih nekoliko stotina naprema ukupno 25 tisuća napadača u odorama Katoličke lige. Oko četiri tisuće Hrvata sudjelovalo je i u opsadi Staljingrada, ali im se povijesna uloga u tamošnjem zločinu svejedno nigdje ne spominje, baš kao ni u Magdeburgu.

Čak ni u europskim zločinačkim okvirima Hrvati i Srbi nisu relevantan pojam: uvijek su bili samo balkanska "boranija" i jeftino topovsko meso.

Naslovnica Svijet