Scena Kultura

HRVATSKA CHARLIZE THERON

Marija Tadić: Gluma je poput primijenjene psihologije

HRVATSKA CHARLIZE THERON
Ja vam općenito sve manje mistificiram glumu. Samo se trudim biti istinita u izmišljenim okolnostima. Trudim se biti prisutna u trenutku, čuti što mi netko govori i onda mu odgovoriti... i dopustiti istini da se dogodi.

Izgleda da je glumica Marija Tadić pretplaćena da filmovi u kojima glumi imaju premijere na Dan žena - prošle godine “S one strane“ Zrinka Ogreste, ove “Trampolin“ Katarine Zrinke Matijević. Marija nas smijehom prekida u konstataciji i kaže kako ne slavi Dan žena, odnosno da ga slavi svaki dan.

Koliko je po vama “Trampolin“ idealan film za Dan žena?
- U kom smislu? Jel da muževi izvode žene u kino i daruju im karanfil? U tom smislu je izlazak u kino uvijek dobar odabir, a niti sa cvijećem nemogu pogriješiti.

Žene su rijetko kad u fokusu u nekom hrvatskom filmu kao u “Trampolinu“. Zašto je tome tako?
- Zato što je to tema koja se redateljice ticala i o kojoj je željela progovoriti, kao što se svaka tema tiče autora koji o njoj progovara. Nisam sklona tim podjelama na ženske i muške filmove, redatelje, likove, teme... Moj fokus uopće ne ide u tom smjeru.

Mislite li da bi “Trampolin“ mogao polučiti više filmova s ženskim likovima u hrvatskoj kinematografiji?
- To bi pretpostavljam bilo nešto kao “val ženskih likova na hrvatskom filmu“? Može, ja sam za, samo nek se talasa (smijeh).

Kad smo kod hrvatske kinematografije, kako kao glumica komentirate recentnu situaciju oko HAVC-a i uzavrele strasti?
- Sve čemu težim kao čovjek i kao umjetnik jest da mislim što hoću, da govorim što hoću i da činim što hoću. Mislim da je vrlo opasno ukoliko se krene uskraćivati elementarno ljudsko pravo na istinu u umjetnosti i dirigirati svijest. U tom smislu, podržavam javni istup moga kolege Leona Lučeva i smatram da je bitno da se borimo za slobodu i da podržimo ono što prepoznajemo kao prave vrijednosti jer upravo narušeni sustav vrijednosti je najveća kriza ljudskog duha kroz koju trenutno prolazimo. Vrijednosti zajedništva hrvatske kinematografije već su prepoznate u svijetu i upravo se dešava hrvatski val kinematografije. To sabotirati i osporavati na bilo koji način smatram besmislenim.

Koliko se hrvatski film promijenio od vašeg prvog nastupa u Ogrestinu filmu “Tu“ do “Trampolina“ i kako?
- Film je tu da prenese priču. Ili prebacuje rampu ili ne prebacuje, da se izrazim “stručno“. Nema to veze s vremenom u kojem nastaje. Svako vrijeme ima dobrih i loših filmova. Najbolji filmovi su oni koji su veći od vremena u kojem nastaju.

A vi kao osoba i glumica?
- Ja sam uvijek suštinski ista, osim što sad imam puno osvještenije procese sebe kao takve i puno više hrabrosti da budem upravo to što jesam. Vraćam se polako samopouzdanju naturščika koje sam imala na snimanju prvog filma i vjerujem isključivo vlastitoj intuiciji kao putu prema slobodi koja je preduvjet za svaki oblik stvaranja.

U “Jesenjoj sonati“ glumite s veterankom Mirom Furlan, a u “Trampolinu“ sa mladom nadom Frankom Mikolaci. S kime vam je lakše raditi?
- Lako mi je raditi sa svakom osobom koju u procesu ne vodi ego, a ove obje predivne dame su, na sreću, lišene tog poremećaja - jedna radi mladosti, druga radi mudrosti. Takve suradnje su mi uvijek najveće zadovoljstvo.

Vaša uloga (ne)suđene majke u “Trampolinu“ nije lagana. Kako ste je kanalizirali?
- Ako baš želite o kanalima, prije bih rekla da sam kanal nego da kanaliziram. A kako se to kroz mene kanaliziralo, treba pitati nekoga tko je gledao film. Tko sam ja da si sudim? (smijeh)

Teške dramske uloge i slojeviti likovi nisu vam strani. Glumili ste i u predstavi “Jesenja sonata“ prema Bergmanovu filmu. Kako općenito spremate uloge/ulazite u lik?
- Ja vam općenito sve manje mistificiram glumu. Samo se trudim biti istinita u izmišljenim okolnostima. Trudim se biti prisutna u trenutku, čuti što mi netko govori i onda mu odgovoriti... i dopustiti istini da se dogodi. Gluma je za mene na izvjestan način poput primjenjene psihologije, razumijevanje ljudske duše koje se trudim onda primjeniti u razumijevanju ljudi koje susrećem kroz život. Zaista s velikim interesom promatram ljudsko ponašanje i nastojim ga razumjeti, i onda to razumijevanje nekako pokazati svojom glumačkom interpretacijom . Upravo sam zadnju svoju ulogu Eve u Bergmanovoj “Jesenjoj sonati“, koja bi se mogla nazvati teškom i slojevitom, igrala s najvećom lakoćom dosad, a publika je bila ta koja je doživljavala tu težinu i taj prijenos je puno bitniji od težine koju ćemo staviti na vlastita leđa radi uloge. To je za mene bilo jedno veliko otkriće do kojeg sam tek nedavno došla.

U presjeku hrvatskog filma 2016. istaknuli smo vas među glumačkim otkrićima na račun “Trampolina“ i udijelili vam kompliment “hrvatska Charlize Theron“ koji je imao odjeka na društvenim mrežama. Vidite li i vi sličnost s  Charlize kad se pogledate u zrcalo i je li ona glumica na koju se ugledate?
- Ne ugledam se ja na nikoga, nemam to u svome kodu. Charlize Theron je jako lijepa žena pa mi takav kompliment sasvim sigurno godi. Neki ljudi me zaista tako i vide i nalaze izvjesne sličnosti, a ljepota je uvijek u očima promatrača. Neki me ne vide baš na tako lijep način i to mi je isto okej. Ja kad sebe pogledam u ogledalo, uvijek me gleda jedna te ista klinka od četiri godine.

Dakle, bili biste spremni poružniti se (“Čudovište“), odnosno obrijati glavu i snimiti akcijski film (“Pobješnjeli Max 4“)?
- Nešto me pretjerano ne uzbuduju takvi specijalni efekti i ne vidim u tome ništa naročito glumački hrabro. Veće priznanje u tom pogledu ide sektoru maske i šminke. Ali, gluma je istovremeno lijepa i upravo zbog toga što je igra i što na neki način produljuje djetinjstvo. I ja se volim maskirati, kao sva djeca uostalom, tako da pretpostavljam da bih prihvatila izazov.

Nikad budna radi Oscara

Jeste li pogledali većinu filmova nominiranih za Oscara?
- Nisam niti jedan. Gledat ću “Lava“ kad stignem, baš me zanima. Ništa mi posebno ne predstavljaju Oscari, teško mi se s time identificirati i nisam nikad u životu ostala budna da bih gledala tu ceremoniju. Na neki način mi je sve to skupa čak i dosta stereotipno. Postoji jedna vrlo duhovita scena u seriji “Statisti“ Rickyja Gervaisa s Kate Winslet koja tako dobro opisuje sve što mislim o dodjeli Oscara.

Proljetna doza Godarda
Koje filmove inače preferirate?
- Nedavno sam ponovno pogledala puno Bergmanovih filmova zbog rada na predstavi. Na proljeće mi uvijek dobro legne doza Godarda kojeg mogu gledati i bez titlova bez obzira što ne razumijem riječ francuskog, bude mi nešto inspirativno u njegovoj estetici, pa tako jednom godišnje obavezno pogledam “Ludog Pierrota“. Nisam konzumeristički nastrojena po pitanju gledanja filmova, ali kad me neki osvoji, na neki način se sentimentalno vežem i vraćam mu se. Posljednja tri bi bila, recimo, “Turist“ (“Force majeure“), “Mladost“ i “Ne gledaj mi u pijat“ moje kolegice Hane Jušić koji je filigranska bravura u pravom smislu te riječi.

Naslovnica Kultura