Scena Kultura

ZVIJEZDA 'TRAMPOLINA'

Lana Barić: Ako u 'Gospi 2' bude igrao Charlie Sheen, definitivno idem u kino

ZVIJEZDA 'TRAMPOLINA'
To se najbolje pokaže kad se negdje u Kini, lupam, desi velika prirodna katastrofa, a jedna od prvih informacija koju naši mediji prenose je koliko je Hrvata poginulo, i da li ijedan. Jer, razumijete, malo nas je, a Kineza je masu. Moramo sačuvati brojnost kako bismo uspješno destruirali ljudska prava unutar potezića Bregana-Neum-Ilok.

Čini se da smo programirani da s Lanom Barić napravimo intervju svake dvije godine – 2013. je motiv bio film “Šuti“, 2015. “Ti mene nosiš“, a povod za razgovor 2017. stiže u vidu “Trampolina“.

- To znači da imam neki kontinuitet rada na filmu i to me veseli – uskače Lana Barić.

- Nekoć sam mislila da nikada neću ništa snimati i zato sam prije 12 godina i počela pisati svoj scenarij. Sad mi je drago da to nije tako, odmalena volim film kao gledatelj, a već neko vrijeme i kao protagonist. U međuvremenu sam snimila i srednjemetražni film “Trešnje“ u režiji Dubravke Turić koji će biti dio triptiha radnog naslova “Duboki rezovi“. Poseban je osjećaj biti na setu, iako je radni dan 12 sati i snima se šest dana u tjednu. Taj tempo može biti ubitačan, ali meni je to gušt.

“Šuti“ i “Trampolin“ povezuje tema zlostavljanja i likovi u začaranom ciklusu nasilja koje stvara nasilje...
- Da, pogotovo danas kad nasilje ima ogroman legitimitet na državnoj razini i jako puno ljudi uopće nema povjerenja u sustav, i to s razlogom. Ja ne znam da li itko osjeća da ga u Hrvatskoj išta ili itko uistinu štiti. Oba filma govore o tome da primjerom nasilja podsvjesno otvaraš ljudske bezdane, u podlozi čega je, jasno, nemoć.

Koliko je važno snimati filmove poput “Trampolina“ i “Šuti“?
- Uvijek me zanimalo govoriti ono o čemu se ne govori često, a film je fantastičan medij. Međutim, došla su vremena kad to nije dovoljno, kad nije dovoljno posredno govoriti, jer je količina nasilja u društvu prešla sve granice humanosti i svakodnevno se i na svim razinama moramo boriti za osnovna ljudska prava, za pravo na kisik.

Kako biste usporedili tretman teme u jednom i drugom filmu?
- Olako bi bilo govoriti o muškom i ženskom principu jer je “Šuti“ režirao Lukas Nola, a “Trampolin“ Katarina Zrinka Matijević, ali nema romantične verzije nasilja, ako me to pitate. Oba filma propituju koliko su naši pogrešni izbori svjesni ili nesvjesni i zašto je tako. Uglavnom je odgovor ljudska slabost i nemoć te u konačnici nedostatak ljubavi. Oba su filma okrutna na svoj način, jer govore o stvarima koje su, s jedne strane bolesne, a s druge bolne. Ono što je bitno jest da je legitimno biti i bolan i bolestan, ali ako si bolestan, ideš k doktoru.

A likove, konkretno vaše?
- Najtužnije od svega jest što je moj lik, Helena, doktorica, dakle zdravstveni djelatnik. Sigurno ne bi išla u te puste škole da joj osnovna intencija nije bila pomagati. Možda griješim, ali ja sam to nekako tako razumjela. I onda postaneš nasilnica. Ili ostvariš svoj potencijal nasilnice, svejedno. A zapravo je nesretna i bolna i ne zna. Strašno je to što su ti zidovi koje je digla oko sebe toliko veliki da nitko ne može do nje. U konačnici, netko ti može pružiti ruku, ali odluka je tvoja i ako te odluke nema, nema ni promjene, ni pomoći.

Kako je vama, kao majci, bilo glumiti lik koji podiže ruku na svoju kćerku u “Trampolinu“?
- Stresno mi je bilo s “Trampolinom“. U jednom trenutku sam htjela odustati. Ne možeš se uvijek u životu baviti tim materijalima i ne znam da bih to ponavljala u skoroj budućnosti.

Kako je to podnijela vaša filmska kćerka, mlada glumica Franka Mikolaci?
- Franka i ja se poznajemo od njene sedme godine, od castinga za “Trampolin“. Valjda su najdarovitiji klinci najmanje zainteresirani za glumu, pa iz te opuštenosti izađu svakojaka čudesa. Zrinka je Franku pronašla sasvim slučajno, a onda smo je odmah kidnapirali i za predstavu “Potop“ Mirana Kurspahića u Teatru &TD koju igramo već tri sezone. Film je neko duže vrijeme bio u predprodukciji, tako da je predstava izašla ranije. Naravno da je filmski set stresan za dijete, pogotovo kad je ova tematika u pitanju, ali mislim da je Franka sve izdržala herojski, na setu je atmosfera bila dobra, a i kuća u kojoj smo snimali imala je i veliki bazen, što smo u par navrata iskoristili. I Frankina mama je super, to je jako bitno u ovakvim situacijama jer, realno, ljudi koji se ne bave ovim poslom ne razumiju i ne mogu razumjeti dinamiku snimanja filma. Sad smo svi već prijatelji, pošto se i dalje družimo svaki mjesec na predstavama.

Redateljica “Trampolina“ otkrila je da ste jedan krupni plan odglumili u pola pet ujutro nakon cijelonoćnog snimanja - “Svi smo bili već pomalo umorni, ali kad je ta žena zagrmila u tom krupnjaku“... Možete li se prisjetiti toga?
- Ahahhaha, to je vjerojatno bilo iz želje da svi što prije odemo u krevet. Sjećam se, da. Bilo nam je zabavno, Frano Mašković se polijevao pivom po glavi svakih deset minuta, sve se lijepilo po podu, i desi se da uvijek zapravo kod takvih svari koje su teške i zahtjevne imaš ili tražiš neki kontrapunkt prisutan koji ti drži balans. Ja se često koncentriram tako da sam napola unutra, a napola vani, da ne poludim.

Nakon “Ti mene nosiš“ u “Trampolinu“ ponovno igrate stresan lik koji puca od šavu od živaca?
- Iz nemogućnosti da se nose sa životom, to je i sredstvo i obrambeni mehanizam. Ako insinuiraš da su ljudi u meni prepoznali potencijal za tako nešto, vjerojatno si u pravu. U našem temperamentu (pa gotovo i genetskom kodu) i jest to ispaljivanje na živce tako da mi je to vrlo blisko. Kultivirala se jesam donekle, a projekti poput ovih često dobro dođu za izbacivanje crnila, kao recimo Ives u “Ti mene nosiš“.

Situacija u hrvatskoj kinematografiji i državi prilično je stresna u posljednje vrijeme, pucaju živci i filmovi. Kako se s time nosite?
- Teško se nosim s tim, jer se teško nosim s nepravdom. Strašno je da su doveli do toga da filmska proizvodnja stagnira, da se ne zna tko će potpisivati isplate novaca ni kad će stvar opet postati prohodna. Snima se, dakako, “General“ koji je od HRT-a dobio skoro pa deset milijuna kuna, dakle ne stagnira baš sve. To oko HAVC-a je sve skupa takav vrhunski debilizam i plan ove vlasti da kontinuirano destruira sve funkcionalno, uspješno i profitabilno. Mi smo neka mala iskompleksirana država, to se najbolje pokaže kad se negdje u Kini, lupam, desi velika prirodna katastrofa, a jedna od prvih informacija koju naši mediji prenose je koliko je Hrvata poginulo, i da li ijedan. Jer, razumijete, malo nas je, a Kineza je masu. Moramo sačuvati brojnost kako bismo uspješno destruirali ljudska prava unutar potezića Bregana-Neum-Ilok.

Danilo Šerbedžija nam je u intervjuu rekao da danas živimo u nekom porno žanru. Kako biste vi žanrirali Hrvatsku?
- Da bar. Onda bi mogao svatko sa svakim. Ovako je Mordor. I mi smo tu neko društvance koje traži nešto što sjaji, neko svjetlo. Situacija oko HAVC-a je nažalost splasnula, kao umirio nas je ovaj sastanak s Plenkovićem koji je obećao sve i svašta, ali ja sam bolno skeptična, ovaj mir nije dobar i najbolnije od svega jest što za pristojnog čovjeka nema sredstava s kojima ćeš se boriti protiv toga svega. Ne može humano. To je isto ovo kako mi branimo HAVC njegovim međunarodnim uspjesima, između ostalog. Boli njih dupe za to. Ne govorimo mi istim jezikom. Mi cijelo vrijeme pokušavamo racionalno, pristojno i neagresivno što je suludo, inače do ničeg ovog ne bi ni došlo da je tu bilo ikakvog zdravog razuma.

Na Facebooku ste jako aktivni po pitanju podrške samostalnosti hrvatskog filma i jasno je da vam je “Pukao film“. Koliko je Facebook utjecajan? Odnosno, je li se reakcije na virtualnim statusima mogu prenijeti u stvarnost?
- Sve što kažem tamo, kažem i vama ovdje, to mogu vidjeti svi. To su sve realne reakcije. Utjecaj Facebooka je valjda ogroman, kako vidim, inače ne bi bilo toliko korisnika. To je veliki suplement za štošta, i dobro i loše. Ne možemo reći da je Facebook nebitan, dapače, često je i meritoran. Neki samo tamo i imaju život, a tko smo mi da kažemo da taj nije pravi.

Najupečatljivija fotografija s turbulentne presice inicijative “Puk'o nam je film“ bila je upravo vaša. Ispisali ste na dlanu “Puko nam je film“. Biste li to i tetovirali sebi ili možda nekom drugom?
- Ja volim pisati po sebi, to mi je super, a volim i tetovaže. Ne bih baš to tetovirala ni sebi ni drugome jer, prvo, jer to ne znam, a drugo, nekako je predramatično za vječnost.

Koliko se “pucanje filma“ može odraziti na gledanost hrvatskih filmova, od “Trampolina“ nadalje?
- Mislim da će komedije uvijek biti gledanije od drama, kao i dječji filmovi. I ne trebaju svi filmovi biti jednako gledani, mi smo autorska kinematografija, i kako stvari stoje, bit ćemo još netko vrijeme. I trebamo biti. Američki film je američki film i uopće se ne treba dovoditi u istu komparativnu ravan s domaćim filmom, što se često čini. Nemamo mi novaca za blockbustere i strateški će se raditi red drame, red komedije, red dječjih. I vjerojatno dva reda domoljubnih. I “Gospa 2: Povratak Gospe“. Ako u drugom dijelu bude umjesto Michaela Sheena igrao Charlie, definitivno idem u kino. To je onda taj žanr.

Naslovnica Kultura