Scena Kultura

Šaćica suza, vrića smija

'Ne zanima me Dalmacija iz perspektive turista, zanimaju me ljudi koji tu žive, zatočeni u nekom čudnom vremenu...': splitska spisateljica otkrila nam je kako su nastale njene priče

Šaćica suza, vrića smija

Marija Rakić Mimica, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u splitskoj Elektrotehničkoj školi, za svoje zapažene i nagrađivane priče prije dvije godine osvojila je nagradu "Prozak", za pisce debitante do 35 godina.

Nagrada je rezultirala objavom knjige priča "Ples u dvorištu" koja opisuje današnje vrijeme, posebno u dalmatinskim mjestima, ali i teškoće i drame likova i njihove djece u svađama, razvodima, bolnicama. Knjigu je objavio "Jesenski i Turk", a urednik je Kruno Lokotar.

Dobili ste nagradu "Prozak", no knjiga je čekala na objavu zbog nedostatka novca i krize Algoritma. Je li ta godina donijela samo živciranje ili i mogućnost da se rukopis dodatno izbrusi?

- Dodatno vrijeme koje sam dobila za knjigu smatram prednošću jer sam ga uložila u pisanje i korekciju svega što mi se s odmakom učinilo nedovršenim ili nedovoljno kvalitetnim za objavljivanje.

Vaše teme i likovi u prvom su redu smješteni u manja primorska ili zagorska mjesta, a ne u veće urbanitete kakav je i Split?

- Kratke priče u zbirci nastale su u specifičnom razdoblju mog života i mislim da su životne okolnosti i iskustvo ostavili traga i na tekstu. Pišem o onome što me intrigira: likovima čija me sudbina emotivno pogađa, životnim okolnostima i situacijama koje nas obilježavaju i ostavljaju ožiljke, događajima koji nas obogaćuju i formiraju kao osobe, iskustvima koje nas čine boljim ili lošijim ljudima. Posebno me dira nesreća i nepravda, bile one određene podrijetlom i naslijeđem koje nas ograničava i pretvara u slijepe sljedbenike sustava ili pak životnim situacijama na koje ne možemo utjecati, kao što je bolest. Nažalost, puno više naginjemo vraćanju unatrag, nego koračanju unaprijed.


Najteže je biti roditelj
 

U našoj zemlji ljudi su stalno na raskrižju tradicije i modernog, ideala i ograničenja društva s kojima se nisu u stanju nositi pa pojedinac u sebi vodi unutarnje bitke i u svemu tome ludi, koprca se kao riba na suhom. Zato otvoreno pišem o tabu temama poput abortusa retardiranog djeteta, demistifikacije majčinstva koje nije samo euforija i sreća, nego se često svede na strah i tjeskobu. Pišem o ženama koje vuku podrijetlo iz manjih mjesta, a životni put ih je naveo u neka druga podneblja koja ih surovo obilježavaju i marginaliziraju, onima koje je obilježio sukob ruralnog i urbanog, ženama u ulogama majki koje se lome pred nerealnim očekivanjima sredine, očevima koji slijepo slijede rodne stereotipe na štetu svoje djece ne snalazeći se u ispunjavanju zahtjeva koje pred njih servira zajednica kojoj pripadaju, a koja se kosi s njihovim stvarnim željama i potrebama.

Posebno mjesto u pričama zauzimaju djeca?

- U prije nabrojenim situacijama najviše stradaju djeca koja se u tom vrtlogu netolerancije i grubosti izgube kao pojedinci, zanemaruje se njihovo djetinjstvo koje bi trebalo biti miran i bezbrižan period života. A ipak tako ne bude pa djeca prebrzo odrastu, život ih plesne prerano i ostavi trajni pečat na karakteru i budućim modelima ponašanja. Djeca nas kopiraju, uče od nas, ponavljaju naša djela i riječi i u tim nekim godinama dok izravno utječemo na formiranje njihovih karaktera, "upijaju sve kao spužve." Mislim da je takva odgovornost koju imamo kao roditelji itekako vrijedna pisanja. U današnje vrijeme i u ovom društvu u kojem su sve duhovne vrijednosti poremećene i svi prioriteti zbrkani, a ljudi toliko otuđeni jedni od drugih, najteže je biti roditelj. Svijet o kojem pišem je svijet u kojem svi danas živimo.

Kako nastaju priče? Čini se da neke, poput "Poskoka", imaju povod u stvarnom životu?

- Priče su nastajale u dužem razdoblju, neke su motivirane stvarnim događajima koje sam pritom prilagođavala zakonitostima književnog teksta pa je od stvarnog događaja ostalo tek ponešto od same ideje, u ponekima se stvarnost preklapa s dominirajućom fikcijom.


Drukčija Dalmacija
 

Osim "Prozaka", dobili ste i nagradu "Broda knjižare". To jača spisateljsko samopouzdanje?

- "Prozak" je definitivno nagrada koja je bila "vjetar u leđa" s obzirom na to da mi je donijela objavu knjige, a i hrabrost da nastavim pisati i uvjerenje da to što pišem ipak nešto vrijedi. S druge strane, donijela mi je odgovornost da ukazano povjerenje opravdam i zaista se iskreno nadam da ću ga barem dijelom opravdati. Druga nagrada regionalnog natječaja za kratku priču koju raspisuje manifestacija "Brod knjižara - Brod kulture" bila je predivno iskustvo jer nagrada je bila sedmodnevno putovanje Jadranom, što mi je omogućilo druženje s raznim umjetnicima.

Dalmacija je u fokusu vašeg interesa, svjedoči o tome i mali rječnik dalmatinskih izraza, za 'furešte'?

- Neke priče napisane su dijalektom koji mi je bio potreban da oživim pojedine likove i što vjernije prikažem zavičajnu tematiku onako kako sam zamislila. Nije mi bila namjera pisati puno o Dalmaciji, u knjizi žive i neke druge teme, ali zavičajnost ipak progovara glasno iz mojih tekstova. U vrijeme kad su nastale ove priče snažno me pogađala spoznaja o pravoj slici kraja u kojem živim. Ne zanima me Dalmacija iz perspektive turista kojem se ona čini kao idiličan kraj kojem se uvijek treba vraćati, ne pišem o romantičnim zalascima sunca. Pišem o drukčijoj Dalmaciji, onoj koja nije nimalo tolerantna ni otvorena za promjene i neka modernija vremena. Zanimaju me ljudi koji u njoj žive, u njezinim malim mjestima, zatočeni u nekom čudnom vremenu koje kao da ih dijeli napola, pa su jednim dijelom zakopani u tradicionalističkim vrijednostima i kaskaju za ostatkom svijeta, a drugim dijelom sukobljavaju se sa svime što je nagovještaj nekog boljeg, slobodnijeg i modernijeg načina života. I tako životare u svojoj šačici suza i vrići smija.
Knjiga još nije promovirana. Kada će i gdje biti prva promocija?
- Mislim da će prva promocija zbirke biti na Festivalu Prvi prozak na vrh jezika u Zagrebu početkom lipnja. Nakon toga će vjerojatno biti promocija u Splitu pa onda pretpostavljam i u drugim mjestima.

 


Nesbø u lektiri
Na Mediteranskom festivalu knjige sudjelovali ste na okruglom stolu o lektiri. Kakva bi nastava lektire trebala biti?

- MFK je veliko kulturno osvježenje u Splitu. Sudjelovala sam u panel-raspravi "Lektira u kontekstu Nacionalne strategije za poticanje čitanja i kurikularne reforme" koju je moderirala Katarina Luketić. Lektira je veliko opterećenje za učenike i nastavnike. Jako teško je motivirati đake na čitanje kanonskih naslova koji se trebaju pod hitno mijenjati i osuvremeniti. Pokušavam učenicima približiti čitanje koliko mogu, održavam satove izborne lektire niz godina. Oni su započeli tako što bih svima zadala isti izborni naslov koji bi mi se učinio zanimljivim i prihvatljivim za pojedini uzrast. Nakon toga učenici su sami odabirali naslove i samostalno pred razredom predstavljali razloge zbog kojih su odabrali određeno književno djelo, a zatim bi navodili sve zanimljivosti koje to djelo čine vrijednim čitanja. Danas učenici održavaju samostalne prezentacije, osvrte na odabrana književna djela i vjerujem da ćemo tako stići do zametka pravih recenzija. Sljedeći sat posvećen je krimiću, neki učenici su odabrali djela Joa Nesbøa... Djeca vole čitati, samo im trebamo dati više slobode u izboru.

 

 

Naslovnica Kultura