Scena Kultura

POSLJEDNJA 'JEŠKA'

Splićanka Lili Zaneta večeras na FMFS-u predstavlja svoj prvi kratki film 'Suton': Moj primarni alat uvijek će biti fotoaparat

POSLJEDNJA 'JEŠKA'
Uvijek bježim od izraza da sam nešto režirala. Za mene je to stran pojam koji prepuštam profesionalcima. Svakako fotografija ima svoje poveznice s njom. Iza svake serije stoji neka priča i ideja, kod mene ona najčešće dođe u procesu stvaranja, što je bio slučaj i prilikom snimanja ovoga filma. Ispitni rokovi su bili blizu, a ideje nigdje na vidiku. Tako sam kao i inače krenula s vizualnom inspiracijom i odučila snimati stan svoje bake u suton. Shvatila sam da se i ona stapa s njim, da uz ritam zalaska sunca i njezin dan ima svoj početak i kraj, nepromjenjivu rutinu. Primijetila sam da je u stanu neprestano upaljen radio i da se vijesti na radiju na neki način nikada ne mijenjaju; život je uvijek isti. Dalje se sve složilo u malu priču…

Uoči intervjua Splićanka Lili Zaneta nam je natuknila kako ne bi htjela puno govoriti o filmu “Suton“ jer je prekratak, pa da ne otkrije sve. Lili, naime, teži tome da gledatelj donese svoj zaključak o viđenom. “Zar upravo to i nije bit umjetnosti”, pita se sa smješkom. Zato Lili nema namjeru “navući“ gledatelje da dođu ove subote u Ljetno kino “Bačvice“ pogledati film čiji sinopsis glasi ovako: “Jedan stan, jedan svijet u kojem je sve od sutona. Odsutno.“

- Ovo nije spektakularan film, već jedan u nizu mojih radova, realiziran u drugačijoj formi. “Suton“ je jedna kratka priča koja kreće s vizualnog aspekta, ali se nastavlja i u neke druge svjetove. Za mene je to kratki isječak iz života naših starijih, ali i nas samih. Smatram da se velik broj Mediteranaca može pronaći u toj priči, ali na gledatelju je da to doživi na svoj način i da se u toj priči ili pronađe ili ne pronađe – rekla nam je Lili.

Film je zbijen u jedan stan i ima samo jedan lik. Gdje si točno snimala i koliko ti je prostorno i karakterno ograničenje išlo na ruku kao debitantici?
- Film je nastao u stanu moje bake s njom u “glavnoj ulozi”. Osobno se bolje snalazim u prostoru koji nudi manje opcija, a svakako mi je išlo u korist to što sam s tim stanom upoznata odmalena. Prostor oko mene općenito ima dosta utjecaja na moj rad i često me on sam inspirira na stvaranje, zbog čega najčešće i snimam u meni poznatim okruženjima.

Živiš i studiraš u Zagrebu. Je li film, među ostalim, bio i dobar izgovor da pobjegneš malo u Split, na FMFS?
- Prediplomski sam studij završila prošle godine, a na diplomski ću studij u inozemstvo od sljedeće akademske godine tako da sam trenutno slobodna u tom smislu. U svakom slučaju je lijepo biti doma, pogotovo dok je FMFS u tijeku.

Kakva su ti očekivanja od FMFS-a, ima li treme od izlaska na pozornicu?
- Velika mi je čast i iznenađenje što se moj kratki film uvršten u program, a trema je uvijek tu.

Koliko ti je u režiji pomoglo bogato iskustvo s fotografijom?
- Uvijek bježim od izraza da sam nešto režirala. Za mene je to stran pojam koji prepuštam profesionalcima. Svakako fotografija ima svoje poveznice s njom. Iza svake serije stoji neka priča i ideja, kod mene ona najčešće dođe u procesu stvaranja, što je bio slučaj i prilikom snimanja ovoga filma. Ispitni rokovi su bili blizu, a ideje nigdje na vidiku. Tako sam kao i inače krenula s vizualnom inspiracijom i odučila snimati stan svoje bake u suton. Shvatila sam da se i ona stapa s njim, da uz ritam zalaska sunca i njezin dan ima svoj početak i kraj, nepromjenjivu rutinu. Primijetila sam da je u stanu neprestano upaljen radio i da se vijesti na radiju na neki način nikada ne mijenjaju; život je uvijek isti. Dalje se sve složilo u malu priču…

Kako komentiraš današnje društvo koje sve što vidi gleda isključivo kroz objektiv fotoaparata/kamere na mobitelu?
- To je jedan problem koji me podosta ljuti. Bojim se da ubrzo mlađe generacije više neće znati razlikovati stvarnost od ideliziranih priča na društvenim mrežama. U tom pogledu ne mislim da je problem u gledanju kroz fotoaparat, već kroz zamagljene oči da je sretan i uspješan život onaj koji je takvim prikazan na društvenim mrežama.

Možeš li zamisliti svoje fotografije kako postaju pokretne slike, odnosno “Suton“ kao izložbu fotografije?
- Često imam potrebu iste motive snimiti i fotografirati i ne mogu se odlučiti za medij. Postoje ideje za koje se točno zna kroz koji medij ih prikazati, ali i one koje svoj medij izaberu spontano.

“Suton“ je svakako drukčiji od tvojih fotografija, poput onih unutar izložbe “Tijelo“ i modnih, odnosno s vjenčanja. Jesi li se namjerno htjela odmaknuti od sebe kao fotografkinje?
- Svoj komercijalni rad ne mogu uspoređivati s takozvanim umjetničkim jer su to dvije sasvim različite stvari. Što se tiče izložbe “Tijelo“, to je serija fotografija nastala prije fakulteta, a s obzirom na to da se svi mijenjamo u tom životnom razdoblju, tako su se i moji radovi i razmišljanja poprilično promijenili od tada. Moji noviji radovi pretežno su manje serije nastale tijekom studiranja koje nisam često predstavljala javno pa publika nije ni upoznata s njima, no svejedno “Suton“ nije odmak od njih, već niz.

Može li ti kamera postati bolji prijatelj od fotoaparata, odnosno hoćeš li se nastaviti baviti i filmom i vidjeti dobar filmski kadar gdje god da se okreneš?
- Mislim da će moj primarni alat u stvaranju uvijek biti fotoaparat. Što se tiče pokretne slike, više težim igri s likovnošću i eksperimentiranjem, a manje filmskom snimanju.

Volim poticajne filmove

Kakve filmove voliš gledati, a koji su ti bili škola za “Suton“?
- Najviše cijenim one filmove koji u meni potaknu neki dublji osjećaj i razmišljanje, oni koji i nama gledateljima ostave dio “stvaranja”. Stvari koje me inspiriraju nisu konkretni filmovi i autori koje pratim, već neka umjetnička djela koja me u trenutku potaknu.

Naslovnica Kultura