Scena Kultura

'Splitski matun'

'Ti ljudi se ne spominju, prikazuje ih se kao primitivce...': poznati splićanist svoje djelo o poslijeratnoj izgradnji u gradu posvetio 'ljudima s alatom'

'Splitski matun'

Produktivni splitski arhitekt, pisac i splićanist Edo Šegvić projektira i piše tiho, ali ustrajno.

Njegova nova knjiga "Spliski matun", šesta koju je napisao, koja svaki dan treba izaći iz tiskare u nakladi Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije Split, Društva arhitekata Splita i Društva prijatelja kulturne baštine Split, prati splitski graditeljski zamah od 1945. do danas. Šegvić težište stavlja na zidare, tesare, armirače, meštre i manovale, o kojima se gotovo nikad ne piše. Autorova "Tehnogradnja" tu je na prvome mjestu, ali ne samo ona.

Knjiga je pisana humoristično i u splitskom govoru. I znalački i toplo, no to je već stvar autorskog stila i ustroja ličnosti. Ova nesvakidašnja, odlična knjiga, koja će veličinom i bojom nalikovati matunu, posveta je i inženjerima i arhitektima, urbanizmu, ukusu i mjeri, građevini s ljudskim likom. Jer prije se govorilo: "Ako te nitko neće, 'oće te Tehnogradnja poduzeće." Danas ako si te sreće, 'oće te samo kontejner za smeće.

Knjiga "Spliski matun" prilog je kulturi sjećanja. No, kako je rekao pisac, knjiga nije povijest poraženih jer građevinari su dokaz da kad imaš zanat u rukama, ne ovisiš ni o privatizaciji, ni o tranziciji, ni o integraciji. Nenametljiv i fin, obrazovan i duhovit, stručan i human, Šegvić je kapacitet za akademika i poteštata. Uostalom, splitski građevinski SOUR već je pionirski dao jednog, upravitelja građevinskim strojem.

Nadamo se da će libar Ede Šegvića privući i radnike "Tehnogradnje" i cijeloga legendarnog, udarničkog SOUR-a "25. maj" jer ovo je u prvom redu njihova knjiga. To je najmanje što su zaslužili za gradnju stanova u kojima i danas uglavnom lijepo živimo.

Netko mora staviti i skinuti skelu

Imate bibliografiju veću od profesionalnog pisca, ovo vam je već šesta knjiga. Ima li još primjera da arhitekti toliko pišu?


– Nekako to ide samo od sebe. Želiš nešto zabilježiti, a onda se toga nakupi pa ispadne knjiga. To zovem dokumentarističkom prozom. Nije ništa izmišljeno, bio sam svjedok svega toga. Mislim da je dobro zabilježiti kako smo se igrali kao djeca ili što se gradilo u zadnjih 50 godina. Kada je riječ o pisanju naših arhitekata, Frano Gotovac bio je i arhitektonski kritičar koji je u "Slobodnoj" pisao o arhitekturi u Splitu. Svake je godine birao najbolji arhitektonski objekt, ali i najgori. Danas, nažalost, takvih kritika više nema. I Jerko Rošin je dosta toga napisao. Stručne knjige i eseje objavljuju Darovan Tušek, Kate Marasović, Robert Plejić, Vesna Perković Jović, Snježana Perojević, Ana Šverko i, naravno, neizbježni Stanko Piplović.

Nije nam poznato da je itko od njih toliko pažnje posvetio građevinskim radnicima?

– Knjiga je posvećena ljudima s alatom, građevinarima. Od rodilišta, stana do grobnice uvijek si u nečemu što je netko napravio, uz veliki trud. Kad uzmeš arhitektonske knjige i časopise, zna se da je Vuko Bombardelli projektirao prvi splitski neboder. Ja sam pronašao i statičara, konstruktora koji je bez kompjutora proračunao konstrukciju ove višekatnice. A taj je neboder građen bez dizalice, trebao je netko za sve te katove napraviti vanjsku skelu – armaduru, puntižele da se može hodati, staviti oplatu za zid pa armirati, betonirati. I to na jedanaestom katu. A ti se ljudi ne spominju. Meni je to bilo žao pa je težište knjige na ljudima koji su to i fizički radili.

Vidim na Facebooku da se građevinare prikazuje i kao primitivce. Piju pivo, kad idu na kupanje, vide im se obrisi majice. A nije to baš tako. To je stručan i mukotrpan posao. Građevinarstvo uključuje puno zanimanja. Potrebni su urbanisti planeri, projektanti arhitekture, konstrukcije, struje, vode, grijanja i ventilacije, pa elaborati zaštite od požara i zaštite na radu. Tek onda nastupaju izvođači, od meštara do manovala. Od onih što kopaju zemljane radove, pa tesari, betonirci, armirači, zidari, vodoinstalateri, krovopokrivači, skelari i drugi. Svi oni daju svoj udio. To su, nažalost, bezimeni ljudi, nigdje nisam našao da se o njima pisalo.

U mom dugom stažu imao sam sreću da sam, osim u projektnom birou, radio i na gradilištu, gdje sam iz prve ruke upoznao svu težinu, muku i opasnost rada na otvorenom. U knjizi je dana važnost tim "no name" ljudima. Evo i sada na gradnji ovog najvećeg splitskog nebodera na vrhu ipak stoje radnici. Netko to treba napraviti. I poslije skinuti skelu.

Pusti Neymara, hvali neimare

Ima li šanse da ova knjiga dođe i u ruke tih neimara raspršenih po svijetu ili mirovini?


– To je izvan dohvata autora. Ne znam dolaze li oni u knjižare. No želja mi je da svatko tko pročita knjigu bude svjestan da je mjesto gdje sjedi netko napravio i da se s tim ljudima ne treba sprdati. I u onom sistemu uvijek je bila manja plaća radnika nego tehničke strukture. A nažalost, nepisano je pravilo da jedna visokogradnja uzme jedan radnički život. Srećom, odavno nisam čuo da je netko stradao. Bolje da današnji građevinari rade sigurnije.

U knjizi ste napisali i pohvalu poslijeratnoj gradnji, a posebno graditeljskom zamahu 70-ih i 80-ih godina s izgradnjom desetaka tisuća stanova?

– Splitska operativa bila je okupljena u SOUR "25. maj", a činili su ga "Lavčević", "Tehnogradnja", "Melioracija", "Pomgrad" i "Konstruktor". Oni su začuđujuće količinski i kvalitetno izvukli gradnju tolikih stanova i zgrada. Imali smo Građevinsku tehničku školu, ali i školu za zanate: zidara, tesara, keramičara. Imali ste i Dom, gdje su učenici mogli stanovati, menzu. Tu su dolazili ljudi sa sela i stjecali diplome. I za sve je bilo posla. Mogli su i dobiti stan od sredstava firme, a staru kuću – didovinu urediti kao vikendicu... Koji će građevinar danas radniku dati stan? Posao je isti, ali se dobit drugačije dijeli. Ova knjiga nije plakanje za prošlim vremenima, samo dokumentiranje kako je bilo.

Pionirski ste donijeli splitski rječnik lokalnih građevinskih termina?

– Njega sam malo hrabro nazvao "Rječnik dalmatinskih građevinara". Imao sam sklonost za te riječi pa sam ih zapisivao. Budući da je fakultet jedan od izdavača, mislio sam da je dobro da studenti, kad se susretnu s nekom riječi iz prakse, mogu provjeriti što znači jer na fakultetu uče drugu terminologiju. To je jezik koji se govorio na gradilištima i on se mijenja. Danas se više ne naliju kašuni, nego se gradi knaufom. Taj rječnik nije samo splitski jer smo uvijek imali velik broj radnika iz Zagore, otoka, Bosne. Taj jezik je mješavina i iskrivljenih riječi. Na gradilištu kad kažeš mašur, svi znaju što je. A da ga pretvoriš u nešto književno, ne bi te razumjeli. Koliko znam, nitko nije napravio takav rječnik.

Građevinske dozvole ishodit ćemo mailom

Iz knjige se vidi da je projektiranje, kojim ste se dugo bavili, težak posao. S kompjutorima je lakše?


– U osnovi se ništa nije promijenilo, promijenio se samo alat. S kompjutorom je brže, točnije kotiraš. Ali s računalnim 3D simulacijama ruka se zapustila, nitko više ne zna crtati rukom. Sada se samo idejni nacrt "zumira" i kotira da postane nacrt za izvođenje. Prije smo na pausu u četiri puta većem mjerilu ponovno crtali i kotirali. Za jedan kat zgrade crtaču – projektantu plan je mjesec-dva stajao na stolu, tu su dolazili projektanti konstrukcije, vode, struje. A kada vam je plan toliko na stolu, imate vremena vidjeti da je nešto krivo. A na ekranu nemaš vremena za detalje, uvijek je neki brzi ritam, pa kod izvođenja bude puno više problema. Možda nije daleko ni dan kad ćemo građevinske dozvole ishoditi mailom.

Pati li zbog pisanja vaš osnovni posao, projektiranje?

– Ako tko pati, to je familija. Imam dvoje djece i četvero unuka. Kad počnem pisati i unuci me pozovu, sve ostavljam i onda sam njihov.

Imate zapažene projekte, Matejušku, Zelenu katedralu, koji kao da nisu dovoljno priznati. Je li vam krivo zbog toga?

– Puno sam objekata radio, ali to su utilitarne stvari. Trebaš i poslati radove na natječaj. A Zelena katedrala je također mali projekt. Nekidan me zove prijatelj da neka katolička udruga autobusom ide na izlet u "legendarnu Zelenu katedralu". Ali eto, i ona je upropaštena. Više nije onaj župnik koji je bio. Postoji prostorna os katedrale od ulaza do križa i u toj osi desetak metara ispred jedan je privatnik, očito uz dopuštenje Općine i župnika, sebi napravio spomen na njegove pokojne i Gospu. To je kao prst u oko. Ako je baš trebalo, mogli su me zvati.

 


Ništa bez humora
Osim što ste obradili graditeljsku povijest, to ste napravili i duhovito. Ipak ste i karikaturist?

– Nešto ozbiljno može se reći patetično, a možeš prikazati i u vedrim tonovima. U ovoj knjizi su istiniti doživljaji, ali ima i humora. To su neke baze s gradilišta. Uz to ide i karikatura, koje ima i u ovoj knjizi. Bartula sam počeo crtati u Zagrebu kao student. Poslao sam nekoliko karikatura uredniku Pometa Anti Jelaski, svidjele su mu se pa mi je napisao da šaljem i dalje. Poslije me je Mladen Vuković pozvao da ih objavim u knjizi. Skenirali smo karikature koje mi je mama rezala iz novina, sin Duje mi ih je malo osvježio i onda smo napravili knjigu. Urednik Pometa Igor Brešan pozvao me je 1995. da obnovim suradnju, kao i nedavno u Reflektoru Jakov Kosanović. U prvoj knjižici je sto Bartula, a imam ih još dva puta toliko objavljenih poslije knjige. Rijetko je da 50 godina ista ruka crta isti lik, kao ja Bartula. Imam sklonost ka karikaturi, uvijek nešto crtam za svoj gušt.

 

Naslovnica Kultura