Scena Kultura

U FESTIVALSKOM POHODU

Marija Ratković Vidaković i Dinka Radonić, redateljice dokumentarca 'Ikea For YU': Nama kao da '41., '45., '91. i '95. nisu bile dovoljno katarzične

U FESTIVALSKOM POHODU
Kao ljudi se ne možemo resetirati i stalno tražimo još. Nikako da zaključimo jednu dramaturšku liniju i konstantno se vraćamo na početak.

Premijerno prikazan krajem ljeta na Sarajevo Film Festivalu, dokumentarac "Ikea For YU" Marije Ratković Vidaković i Dinke Radonić kreće u međunarodni festivalski pohod. Film će se naći u programu 61. izdanja slavnog dokumentarnog festivala u Leipzigu koje počinje 29. listopada, a hrvatska premijera se čuva za Zagreb Dox u veljači 2019. godine.

Zašto tek Zagreb Dox? Šećer dolazi na kraju?
M: Nismo još, naravno, sigurne hoće li to biti ZagrebDox, ali želja nam je da bude jer je film upravo u okviru Doxovog pitching foruma 2014. započeo svoj put. Tu je prvi put, kao ideja, predstavljen i zapravo se nakon Doxa cijeli projekt počeo kotrljati. Isto tako, vjerovali ili ne, Dinka i ja smo se upoznale upravo na Doxu, davne 2006. u press uredu, kao dio festivalskog tima. Tako da, eto, to bi na nekoliko razina bio povratak na "početak“.
D: Da, i meni i Mariji je ZagrebDox nekako ostao u sjećanju početaka svega... I Marija i ja smo "krenule" iz "festivalskih voda", i poznanstva koje smo tamo stekli su na neki način i oblikovali naš osobni, kao i kreativni razvoj. Sigurna sam da bi nam hrvatska premijera na Doxu bila, na svojevrstan način, "povratak na mjesto zločina", odakle je sve to krenulo.

Kako vam je bilo u Sarajevu s filmom?
M: Jednom riječju, predivno. Mislim da je Sarajevo i zbog same teme filma bio najbolji izbor za premijeru. Isto tako, Rada Šešić, selektorica dokumentarnog programa SFF-a pratila je naš film od početka, sve njegove uspone i padove, tako da mi je i s te strane drago da je premijera bila baš u Sarajevu. One što me kod publike najviše razveselilo jest to što je svatko u filmu pronašao nešto s čime se može povezati: od odrastanja s Jugom, pitanja identiteta, balkanskih konflikata, migracije, pa sve do međugeneracijskih odnosa i majčinstva. Film je slojevit i drago mi je da je to publika prepoznala.
D: Predivno i neočekivano, rekla bih. Možda bi ono što najbolje opisuje moj doživljaj svega bio ovaj... Imali smo testnu projekciju nekih sat vremena prije same premijere, pa smo to odradili i izašli iz dvorane u foaje, koji je bio prepun ljudi koji čekaju za ulaz. Ja sam se u tom trenutku okrenula i pitala: "Dobro, koji su to film stavili u isto vrijeme kao i naš?". A odgovor je bio... ovi su ljudi došli zbog našeg filma. Bila sam presretna da je naš film pobudio interes publike, i zbog toga sam sigurna da je Sarajevo upravo bilo najbolje mjesto za našu svjetsku premijeru. Nakon projekcije imali smo "Q&A", a kako su došli su i protagonisti filma - Marijini roditelji - to je rezultiralo jako zanimljivom diskusijom, a oni su spremno i srdačno odgovoralali na sva pitanja koja im je publika postavila, te time otvorili "podij" za sve ostale rasprave. Rada Šešić je izvrsno vodila raspravu, i zahvalne smo joj na svoj podršci oko našeg filma, smatramo ju mentoricom i velikom prijateljicom.

Je li Sarajevo otvorilo vrata Leipziga?
M: Apsolutno! Sarajevo je bilo odličan start za film, a Leipzig je jednako takav nastavak. Interesira me kako će publika izvan naših balkanskih prostora reagirati na film i hoće li ga razumjeti. To je ono što me najviše zanima.
D: Sigurna sam da je. Kao što Marija kaže, interes i razumijevanje teme izvan naših granica je ono što nas najviše zanima. Vjerujemo da je tema kojom se bavimo dosta univerzalna, bez obzira na područje u kojoj se zbiva, jer ovo nije samo priča o raspadu države ili sistema, ovo je priča o nalaženju sebe i svojeg prostora, kao i vlastitog indentita. Pomak kojim se mi bavimo ovim filmom nije prostorno orijentiran, on je pitanje kojim se bave svi ljudi naše generacije, a taj je, svojevrsno "odvajanje od gnjezda", s kojim se svi, na ovaj ili onaj način, nosimo.

Njemačka kritika već je filmu sklona i njemački kolega je pogodio u "sridu". "Tridesetogodišnjinja redateljica, koju su obilježile real-socijalističke vrijednosti i ideali roditelja, baka i djedova mora se nositi s paradoksalnim naslijeđem koje baš i nema previše veze s njezinim stvarnim životom u Hrvatskoj danas. Marija zna da ne želi isti teret prenijeti na sina, a da bi u tome uspjela mora krenuti prvo od sebe i iz sebe. Dokumentarac svjedoči o Marijinom putovanju u vlastitu prošlost, ali i o Marijinom putovanju daleko od Hrvatske“...
M: Pa tu se slažem s vama, mislim da je vaš njemački kolega definitivno pogodio u sridu. I mislim da velika većina moje generacije vodi iste bitke. Bori se s imaginarnim neprijateljem kojeg zapravo nije niti upoznala. Neovisno s koje pozicije, od krajnje lijeve od krajnje desne.

U putovanju u vlastitu povijest otkrivate i povijest Jugoslavije punu kontradiktornosti. Koja je za vas najveća kontradiktornost koju ste pritom otkrili?
M: Razmišljam o doktoratu na tu temu, šalim se. Teško je to sažeti u jednom odgovoru, no kada bi se ljudi mogli barem na trenutak staviti u tuđe cipele onda se isti događaji ne bi opisivali kao kontradikcije već bi se pokušalo naći razumijevanje za drugu stranu priče. Drugi dio problema je katarza. Nama kao da '41., '45., '91. i '95. nisu bile dovoljna katarzične. Kao ljudi se ne možemo resetirati i stalno tražimo još. Nikako da zaključimo jednu dramaturšku liniju i konstantno se vraćamo na početak.

Snimanje dokumentarca se rasteglo na čak šest godina. Jeste li ga, dakle, počeli snimati u Hrvatskoj, a završili u Švedskoj?
M: Da, s tim da kad smo ga počele snimati o Švedskoj nisam niti razmišljala. Film se u početku trebao baviti isključivo mojim djedom, Jugoslavijom i vrijednostima koje mi je prenio. S vremenom sam shvatila da ako želim razumjeti djeda, da moram razumjeti i sebe. I da je potrebno puno dublje kopati od pukih historijih činjenica i obiteljske povijesti. Ne mogu 100 posto tvrditi jer odlazak u Švedsku nije bila samo moja odluka, već moja i muževa, ali mislim da nije bilo filma, ne bi bilo ni našeg odlaska. Posljednjih godinu dana snimanja odvijalo se u Švedskoj,
D: Svakojake životne zavrzlame su se odvile u međuvrmenu, a to je, na neki način, uvjetovalo razvoj i filma i priče... Bilježenje onoga što se zbivalo u tom vremenu je jedna od meni dražih vrijednosti ovog filma... Neposrednost zbivanja i načina na koji se Marija u tom trenutku s time nosila je ono što (nadam se) daje autohtonost cijeloj priči.

Kako je snimanje funkcioniralo na "daljinu" između vas dvije?
M: Tijekom snimanja uloge na filmu su se izmjenile, tako da je Dinka postala redateljica, a ja snimateljica i u tom pogledu, bila je to uistinu zanimljiva suradnja. Dinka je s režijske strane unijela objektivnost u film, a ja sam sa snimateljske strane pripomogla uhvatiti one najintmnije trenutke gdje je većina protagonista, a pogotovo moj muž, sin i ja zaboravila da kamera uopće postoji. A to ne bi bilo moguće da nije bilo povjerenja: kako mog prema Dinki, Damiru (Čučiću, montažeru) i Danielu (Pejiću, asistentu montaže), tako i moje obitelji prema meni.
D: Da, uloge su se izmjenile. Mislim da se to dogodilo upravo pravovremeno, jer da nije bilo tako, sigurna sam da ne bi mogle prenijeti tu priču onako kako smo htjele. Marija je jedina koja je mogla zabilježiti te najintimnije snimke, jer bi moje prisustvo sigurno utjecalo na reakcije i rasprave koje su se u to vrijeme zbivale. S druge strane, Marija je ipak eksponirala cijelu svoju obitelj u ovom filmu, pa je bio potreban neki "malo" objektivniji pogled na cijelu sliku i što i na koji način treba ući u film. Ovdje bih istaknula da izrazito cijenim svakog člana Marijine obitelji koji je sudjelovao u ovom filmu, te smatram da je s njihove strane vrlo hrabar njihov angažman u ovom filmu, jer bez njih, ne bi mogle ispričati ovu priču.

Marija, ostala si dugo u Hrvatskoj unatoč nacionalističkim pritiscima u devedesetima. Zašto si otišla u Švedsku baš kad si otišla? Što se najviše prelomilo?
M: Devedesetih sam bila dijete i mnogih stvari uopće nisam bila svjesna. Puno toga sam doživljala kao igru (nesvjesna prave pozadine), a iskreno i većinu neugodnih trenutaka sam pospremila "negdje“. Puno više su u tom kontekstu bili izloženi moji roditelji i baka. Muž i ja smo odlučili otići prije dvije i pol godine kada smo shvatili da nam neće nikada biti bolje. Dotad smo se uvijek nečemu nadali i nečemu stremili, a onda smo se jednostavno prestali nadati i shvatili da će se naše dijete boriti protiv istih vjetrenjača kao i mi. Zaključili smo da to nema smisla i odlučili otići. Da se razumijemo, nije nama u Hrvatskoj bilo loše, ali prema našim kriterijima nije nam bilo niti dovoljno dobro, i tu uopće ne mislim na financijsku stranu, dapače. Pokušali smo promjeniti, nije išlo i prelomili smo.

Kakav je pogled na Hrvatsku iz Švedske? Koliko se bolje ili lošije vidi stanje izvana?
M: Odgovaram na ovo pitanje u jeku rasprave o odnosu prema ženama u hrvatskim bolnicama i nekoliko tjedana nakon ukidanja povijesti i geografije u hrvatskim strukovnim školama. Istodobno imam - i više nego ugodno, koliko to zapravo ugodno može biti - iskustvo i sa švedskom bolnicom, a i radim u gimnaziji u kojoj primjera radi ekonomski program (kao hrvatska ekonomska škola) ima više sati psihologije nego opći gimnazijski smjer u Hrvatskoj, a da ne govorim o drugim pojedinostima obrazovanja. Naravno da ni u Švedskoj nije sve idealno, što dokazuju i rezultati nedavnih izbora i jačanje desnih ekstremista, ali drago mi je što će mi dijete odrastati u jednom sretnijem i opuštenijem društvu. Danas kad razmišljam o Hrvatskoj pokušavam razmišljati samo o pozitivnim stvarima i zapravo se veselim svakom svom dolasku u Zagreb i Karlovac. Prije svega zbog ljudi. Ali, jednako tako se veselim povratku kući u Ludviku.

Zašto baš Švedska? Namjeravaš li se vratiti pod starije dane?
M: Iako pričam njemački pa bi Njemačka bila logičniji i lakši izbor, muž i ja smo tražile dugoročnije bolje rješenje i upravo zato nam se Skandinavija svidjela: od sustava i reda za kojim žudimo do odnosa države prema pojedincu, u kojem ona nije maćeha već potpora. Meni osobno se svidio i taj skandinavski mentalitet: individualizam i neovisnost, život s prirodom, izbjegavanje konflikata i dašak melankolije. I u filmu sam rekla da imam osjećaj da sam se rodila u krivo vrijeme na krivom mjestu. O starim danima još ne razmišljam – nisam sigurna ni hoću li ih doživjeti.

Koliko ti je tijekom snimanja bilo teško razlučiti stvarnost od filma?
M: Poprilično teško. I često nisam znala šta je dio filma, a šta je dio realnog života jer mi je gotovo svih šest godina bilo jedno od naintenzivnijih razdoblja u životu, kako privatno, tako i poslovno. I kada je film otišao u osobnijem smjeru, bio mi je na neki način i "pomoć" u stvarnom životu. Mnoge stvari koje nisam nikada prije ili poslije naglas izgovorila, rekla sam upravo u filmu.

Dinka, razmišljaš li i ti možda o odlasku van Hrvatske sukladno trendu među mlađima koji sve češće vani tragaju za vlastitim identitetom i mjestom pod suncem, a što su neke od glavnih tema filma?
D: Pa... u ovom trenutku svojeg života zapravo i ne. Imam, igrom slučaja, razne opcije za odlazak, i možda to nekada i učinim, zbog toga što me zanima što bih mogla ostvariti van naših granica. Recimo to tako da pokušavam ostvariti vlastiti identitet ovdje, gdje djelujem i živim, pa ću vidjeti gdje će me to dovesti. Svakako ne gledam na odlazak kao nešto loše, kao ni ostanak. Mislim da se čovjek treba ostvariti na koji god način mu je to potrebno, u kojoj god zemlji.

Je li i koliko tebi i tvojoj obitelji bio blizak jugoslavenski identitet, kao Mariji?
D: Mojoj je obitelji jugoslavenski identitet bitan, naravno, jer su oni to proživjeli, kao i svi drugi te generacije. Upravo u tome je i razlika između "nas" i "njih", što mi o tom životu zapravo ništa ne znamo. Mi slušamo priče o tome kako je bilo, iz raznih iskustava i gledišta, ali nemamo vlastito iskustvo, a pritom bi se trebali "nalaziti" unutar tog identiteta. Moja je obitelj izrazito benevolentna, pa su naše rasprave uvijek otvorene sa svih strana za sva različita mišljenja i ideje. Oni su ti koji su mi uvijek davali vjetar u leđa, naučili me kritičkom mišljenu i analizi, te mi time pomogli da izgradim svoj vlastiti identitet. Puno pričam sa svojim roditeljima o svemu, pa naravno, i o temama kojima se Marija i ja bavimo u filmu. Izrazito sam ponosna na svoj odnos sa njima, i vjerujem da puno mojih odluka i mišljenja u životu sigurno imaju korijen iz naših razgovora i rasprava na nedjeljnom ručku.

Koliko vam je objema film vratio "film" unatrag na ratne devedesete i kako vam izgleda iz današnje odrasle perspektive?
M: Joj, je, možda i previše. Rekoh ranije da sam neke stvari bila "pospremila". I radeći na filmu sam shvatila koliko se ratne perpektive razlikuju, pa čak i ako govorimo između Karlovca i Zagreba, a kamoli kad pričamo o prostoru cijele bivše države. Npr. muž je od mene stariji 10 godina i kad je rat počeo imao je 16, a ja 6. S obzirom da je bio stariji i svjesniji svega, on bi trebao više doživjeti rat i sve oko njega. No, nije baš tako. On je živio u Zaprešiću, a ja u Karlovcu i u sebi nosimo sasvim drugačiju priču. Tako da, ako ne mogu neke stvari objasniti nekome tako bliskom koji je, eto, bio samo 50-ak kilometara od mene, kako ih mogu objasniti onome tko rata nije niti okusio? I opet se vraćamo na kontradiktornosti s početka priče i sposobnost stavljanja u tuđe cipele.
D: Kako Marija kaže, svatko ima svoju priču, i stavljanje u tuđe cipele je uvijek zahtjevan zadatak. Ja nemam iskustvo kakvo ima Marija, imam neko drugo koje mi daje neku drugu prespektivu. Sigurna sam da nam je različitost u iskustvima dalo i neki drugi, širi pogled na ovu priču. Život nam ponekad posloži stvari na ovaj ili onaj način, ali smatram da je bitno ono što danas nosiš u sebi i što ćeš time ostvariti... Marija je odlučila potražiti nešto drugo, novo, u Švedskoj, i to će joj donijeti, pak, neko potpuno novo iskustvo i perspektivu. Na kraju konca, glavna nit vodilja i misao našeg filma je upravo to... Krenuti dalje, na kojem god mjestu na svijetu to bilo, i zakoračiti u sljedeći segment svojeg života.

Naslovnica Kultura