Scena Mozaik

Filmska situacija

Upoznajte malog splitskog genijalca: Karlo (12) je glazbeno čudo od djeteta, ali prije trijumfa doživio je i jedno šokantno iskustvo

Filmska situacija

Mandolina kapetana Corellija. Naslov tog kultnog filma sjajnog Nicholasa Cagea podsvjesno nas pritišće u želji da ga parafraziramo, kad je riječ o mladom, ali genijalnom splitskom mandolinistu, 12-godišnjem Karlu Jeliću.

U stilu „Mandolina Splićanina Karla“. Teško je, zapravo razriješiti dvojbu što je impresivnije: Karlova (ne)službena titula najboljeg mandolinista Europe, izborena na natjecanju u Bergamu, ili čudesno težak put, kojim je splitski dječak morao proći da bi se domogao naslova apsolutnog pobjednika natjecanja najboljih mandolinista u spomenutom talijanskom gradu!?

Stručni ocjenjivački sud trećeg po redu festivala „Estudiantina Bergamasca“ dao je Karlu Jeliću 97 od 100 mogućih bodova. U Italiji, koja se smatra kolijevkom mandoline, Hrvat je slavio u sve četiri kategorije. Karlo je proglašen i apsolutnim pobjednikom, pa je u Bergamu dobio i nagradu „Premio speciale“.

Glazbeni početak dječaka Karla ne razlikuje se od uobičajene rute muzikalnih splitskih dječaka i djevojčica. Zasvirao je gitaru u KUD-u "Jedinstvo", te zapjevao u poznatim splitskim „Srdelicama“ Jovice Škare. Tada nadarenog sedmogodišnjaka posebno je pogurao profesor Marin Tolić (polu)ozbiljnom izjavom „Pa, on svira bolje od mene!“

- Na glazbu me namamio otac Rino, koji je svirao električnu gitaru u nekoliko rock bendova. On mi je kupio prvu malu, akustičnu gitaru i upisao me u KUD "Jedinstvo". Želio je da krenem njegovim stopama. Prije toga sam već pjevao u Srdelicama, kod legendarnog Škare, a prvi solo nastup imao sam sa samo pet godina na dječjem Splitskom festivalu - kaže nam Karlo Jelić, za svoje godine, vrlo otvoreni dječak.

Sve se u Karlovu životu, međutim, promijenilo kad mu je otac Rino s Cipra donio malu, ali vrijednu staru mandolinu.
- Od toga sam dana bio vezan samo za nju! Zamijenio sam gitaru mandolinom i počeo svirati s voditeljem dječjeg ansambla KUD-a "Jedinstvo", profesorom Marinom Tolićem.

Brzo sam učio, upijao znanje, još brže napredovao, pa mi je i profesor Tolić predložio da napravim glazbeni iskorak. Iskreno mi je priznao da sam prerastao sve u ansamblu, uključujući i njega! A meni se nije bilo lako odvojiti od ansambla i profesora Tolića. Uživao sam raditi s njim, kao i sva druga djeca u ansamblu, jer je divna osoba – hvali mlađahni Karlo svog bivšeg profesora.

Pljačka na putu u Italiju

A u Karlovu je slučaju iskorak značio upisivanje glazbene škole. U splitskoj Glazbenoj školi Josip Hatze za tren su prepoznali nadarenog dječaka, širom mu otvorili vrata.

- Bio je to jedini logičan izbor, put. Prvu sam godinu završio svirajući udaraljke, jer su one temelj svake glazbe. No, već sam sljedeće godine upisao mandolinu, kod profesorice Ivane Kenk Kalebić. Ona je vjerojatno najbolja profesorica, koju sam mogao dobiti. Sjajna je osoba i više nego kvalitetan glazbeni stručnjak. Profesorica Kenk Kalebić pripremala me za više koncerata. Pa, tako i za ovaj u Italiji - govori nam talentirani splitski mandolinist.

I tako stigosmo do priče o putu do njegova talijanskog trijumfa. Bergamo je, kao ovogodišnji domaćin natjecanja na gitari i mandolini, u travnju ugostio odabrane mlade glazbenike iz cijele Europe. Među njima i pet Hrvata pod stručnim vodstvom splitske profesorice Ivane Kenk Kalebić, te Makaranke Stele Ivanišević.

Prije Bergama su Karlo i ostali trebali preskočiti još jednu ozbiljnu stepenicu. Filtar za talijanski festival bila je više nego zahtjevna audicija u Zagrebu.

A nastup i put u Bergamo bili su sve samo ne „obični“. Sve se pretvorilo u filmsku priču, napeti triler. S nevjerojatnim završetkom za splitskoga glazbenog osnovca.

- Putovali smo cijeli dan kombijem do Bergama, a umor i želja za talijanskom pizzom zaustavili su nas pred kraj puta, u Milanu. Uzeli smo predah i na brzinu večerali u jednom od milanskih restorana. Kad smo pojeli pizzu, na parkiralištu nas je dočekalo razbijeno staklo kombija. Prvo smo nekoliko minuta stajali, bili smo u šoku! Ubrzo smo shvatili da staklo nije razbijeno tek tako. Ukradeni su nam kuferi sa svim osobnim stvarima, robom… No, najgore od svega je, ipak, bilo to što nam je nestala vrijedna mandolina, s kojom smo trebali nastupiti na natjecanju! Nismo imali izbora, nego sve prijaviti policiji - otkrio je Karlo prvi čin nevjerojatne talijanske štorije.

Ne zna se je li više šokantna mladim glazbenicima bila krađa instrumenata ili postupanje talijanske policije prema njima.
- Ostali su se sudionici festivala odmarali, dok smo mi gubili vrijeme u milanskoj policijskoj postaji. Tamo smo se zadržali cijeli dan. A znate zašto? Milanska nam je policija poručila da su „prezauzeti krađama i da nisu u mogućnosti zabavljati se nama“.

Zamislite, rekli su nam „da bi bilo najbolje kad bismo za nekoliko dana došli ponovno i sve opet prijavili“! Drugim riječima, poručili su nam: idite doma! – prepričao nam je Karlo Jelić neugodnu avanturu s talijanskom policijom, koja spada u rubriku „vjerovali ili ne“.

Ukrali čak i note

Nije tu bio kraj šokovima za Karla i ostale hrvatske glazbenike.

- Tek sam poslije shvatio da su mi razbojnici odnijeli i sve note! Među inim, i note skladbe koju sam trebao navečer izvesti u jakoj konkurenciji. Na kraju večeri sam sebi i ostalim Hrvatima postavio pitanje ima li kraja nevoljama? U trenutku, koji se činio, blago rečeno, očajnim – nerado se prisjeća Karlo.

Nakon što su dan proveli u natezanju s ne baš kooperativnom talijanskom policijom, u večernjim su satima, ipak, krenuli za Bergamo. S „nezaboravnim“ sjećanjem na Milano.

Karlo i ostali su na sjever Italije stigli tek koji sat prije početka natjecanja.

- Profesorica nam je ujutro preko interneta pokušala pronaći notne zapise. No, moga nije bilo nigdje! Ostala mi je u toj situaciji samo jedna opcija: izlazak pred komisiju bez nota. Računao sam na vlastito glazbeno sjećanje, pa i sposobnost improvizacije na poznatu temu – hrabro je postupio mladi Splićanin.

A ne kaže se tek tako da sreća prati hrabre. Žiri je, poslije cjelodnevnog natjecanja u svim kategorijama, na kraju večeri jednoglasno odlučio kako je Karlo Jelić najbolji mandolinist. Ironično, natjecanje na kojemu je Karlo slavio, „Concorso Europeo per strumenti a pizzico“, u doslovnom prijevodu znači „Europsko natjecanje za ukradene instrumente“!

No, Karlo je mandolinu, na koncu, vratio. I to na kakav način.

- Za pobjedu sam dobio priznanja, diplome, ali je najvrednija nagrada bila mandolina Raffaele Calace. Ona, za kojom su čeznuli svi nadareni mandolinisti u Bergamu. Riječ je o instrumentu, vrijednom gotovo tri tisuće eura. Bio sam ponosan na trijumf, što smo svi mi ostvarili. Pobjeda mi je još draža, jer su nas prije natjecanja neki podcjenjivali, u stilu „ne'š ti Hrvata!“ A mi smo ih pobijedili u Italiji, kolijevci mandoline. I sretni se vratili kući s još vrednijom mandolinom, bez koje smo na početku priče ostali – s nemalim ushićenjem priča Karlo.

Različiti stilovi

Radosni povratak u Split natjerao je mladog splitskog genijalca da još jednom aktualizira pitanje, koje muči dio dalmatinskih glazbenika.

- Znam da je tambura izvorni hrvatski instrument, za razliku od mandoline, kojoj je domovina Italija, no mandolina je odavno postala domaća, posebice u Dalmaciji. Zato ne vidim razlog zašto na Hrvatskoj glazbenoj akademiji mandolina, kao i tambura, nemamo svoj smjer – pita se Karlo.

Hrvatska je glazbena scena već postala gotovo tijesna za nadarenog splitskog dječaka. Ove je godine postao i najmlađim članom Sanctus Domnija, najboljeg europskog mandolinskog orkestra.

- Zahvalan sam mojim profesorima u splitskoj glazbenoj školi „Josip Hatze“, pa me oni sigurno neće krivo shvatiti, kad kažem da mi je želja pronaći stručnu i kvalitetnu osobu s kojom bih mogao još češće vježbati. A u glazbenoj školi s profesorom sviramo tek dvaput tjedno po pola sata. To nije dovoljno za profesionalan pristup glazbi. Nije problem biti prosječan, već poseban. Zato sam zahvalan ocu, jer mi je znao pred nos gurnuti pjesme, za koje su svi rekli da im nisam dorastao.

Primjerice, s jedanaest godina sam svirao skladbe Jacoba do Bandolima, najvećeg južnoameričkog jazz-autora pedesetih godina. Zbog toga se sada ne bojim uhvatiti u koštac ni sa jednom skladbom. Volim različite stilove. Od baroka do jazza. Što mi je skladba teža, to mi je zanimljivija. Imam osjećaj da već znam svoj put. Ne sumnjam da ću se doživotno baviti glazbom – optimistički je završio Karlo Jelić.

 


Tatin sin
Nadareni Karlo Jelić je dio ugledne splitske obitelji. Djed Boženko mu je jedan od najvećih hrvatskih stručnjaka za statiku. Otac Rino je, pak, prokušani splitski gažer, koji je utjecao i na karijere Severine, Giuliana, Dražena Zečića…
- Najradije spominjem svoju skladbu „Ti promijenila si sve“, koju mi je pokojni Zdenko Runjić odbio na natječaju za Splitski festival, ali se predomislio poslije desetak dana – otkrio nam je Karlov otac Rino Jelić.

 

Naslovnica Mozaik