Sport Domaći nogomet

SVE ČISTO

Dalić nije imao gdje pogriješiti, među odabranima nema onih s pogurancem menadžera, klanova ...

SVE ČISTO

Došlo je vrijeme da se svi skupa, mislim na one koji u najmanju ruku vole nogomet, a da ne govorim o onima kojima je balun istinska strast, počnemo baviti reprezentacijom i svjetskim prvenstvom u Rusiji. U svojim razmišljanjima, ako hoćete i mudrovanjima o sportu, nogometom prije svega, najčešće sam komentirao događanja u Hajduku. Ima ih kojima sam dosadio na tu temu, čak i dojadio, ali ima i onih koji mi šalju drugačije poruke.

U odnosu na ovo što se događa sada u Hajduku, a to je objektivni krah klupske politike, kod mene nema likovanja premda sam više puta upozoravao, ako hoćete i alarmirao javnost, posebno navijačke strukture „bijelih" kako se klub ne vodi na pravi način bez obzira na divno zamišljene projekte za budućnost Hajduka. Baš to futurističko pituravanje ovog Nadzornog odbora i predsjednika Ivana Kosa s njegovim asistentima osnovna je greška. Jer to da bi Hajduk tek 2025. trebao zablistati punim sjajem ipak je više nego upitno. I kad bi se takva predviđanja obistinila zaista je previše da se dva desetljeća čeka šampionsko izdanje „bijelih".

Od svih potencijala kojima Hajduk raspolaže dva su za hrvatske prilike jedinstvena i nedostižna, a to je najprije tradicija kluba, pa onda navijači, zaljubljenici u bijeli dres. Od tradicije se ne živi, ona spada u meditativnu kategoriju, u sjećanje, dok se u odnosu navijače može prihvatiti kako su oni, ta brojna armija poklonika, doslovno osnovna poluga postojanja Hajduka. Uz opasku, to jest odmak kako ipak navijači, bez obzira na njihovo enormno značenje, ipak nisu važniji od kluba. Možda, moguće je i takvo iščašeno ponašanje, to da ima i onih, kojima je đir „živjeti Hajduka" bez obzira na rezultate. Ako je tako, predajem se, neka takvi guštaju, ali se pribojavam da će bez obzira na pumpanja o gledanosti i rekordima, značajnim dokazima ljubavi prema klubu, koji odavno nije u stanju dosegnuti ni drugo mjesto u nacionalnom prvenstvu.

Ono što je problematično kod ponašanja navijača, ne samo hajdukovih, to je da je kod nekih odanost svojem klubu obrnuto proporcionalna u odnosu na podršku našoj reprezentaciji. Nesporno je da se nekada Nogometni (sigurno bi bolje dočaralo ono „futbalski") savez Jugoslavije maćuhinski ponašao prema splitskom klubu, jednako kao što je to godinama slučaj na relaciji HNS - Hajduk. Međutim, ta činjenica nikako ne bi trebala rezultirati destruktivnom ponašanju u odnosu na reprezentaciju.

Ajmo prihvatiti i to da je Hajduk određenom broju navijača „bijelih" važniji, točnije primaran u odnosu na nacionalnu momčad. Treba i to shvatiti, pa i prihvatiti, ali zar onda treba isijavati mržnju prema Vatrenima? Zaista, ne mogu drugo nego zažaliti nad mentalnim zdravljem onih koji su bučno proslavili golove Neymara (69) i Firmina (90+3). I koji se hvale u smislu da se nisu obradovali na račun pobjede Brazilaca nego su likovali zbog poraza Hrvatske. A što se tek može kazati u odnosu na autore nekih ružnih natpisa na ogradama nadvožnjaka ili mostova?

Sreća je da se svjetsko prvenstvo igra u Rusiji, pa tako mrziteljima reprezentacije ne pada na pamet planirati i pogotovo izvoditi incidente kakve su priredili u završnici prvenstva Europe 2016. u Saint Etienneu, tijekom utakmice Hrvatska - Češka 2:2 kada su nizom ispada praktično zaustavili Luku Modrića i druge da dođu do pobjede.

Kako se približava početak mundijala tako rastu iščekivanja hoće li ova generacija dosegnuti onu iz Francuske 1998.? Svi su naglašeno optimistični, računa se da će Hrvatska proći u drugu rundu, a onda u nokaut utakmicama, uobičajeno je kazati, „može se svašta dogoditi". Pod tom formulom krije se nada u proboj do četvrtfinala pa i dalje. Taj optimizam bazira se na toliko puta ponavljanoj činjenici da uglavnom svi izabranici Zlatka Dalića imaju značajne uloge u svojim klubovima u inozemstvu (među 23 putnika svega su dvojica iz HNL-a i to Dominik Livaković iz Dinama i Filip Bradarić iz Rijeke). U tim procjenama rekao bih da su važni u klupskim okvirima, ali ne i ključni. Osim Luke Modrića, naravno.

Izbor 23 reprezentativca objektivno je bio lak zadatak izbornika, Dalić nije mogao pogriješiti, sve je bilo logično. Ostavio je jednu dilemu, pitanje četvrtog stopera, koga povesti na put - Duju Ćaletu Cara ili Mateja Mitrovića. Odlučio se za Duju, što je izazvalo u najmanju ruku neumjesnu reakciju Mitrovićevog menadžera Ivana Cvjetkovića, Tarzana, koji se u Sportskim novostima zapitao:

-Ako Matej nije među najbolja četiri hrvatska stopera, onda netko mora sebe preispitati što uopće radi u nogometu. Dakle, konkretno Tarzan se pita što Dalić radi u našem nogometu, pa će on o svemu oko izbora „govoriti nakon svjetskog prvenstva". U ranijim prigodama na velika natjecanja, kao što su prvenstva svijeta i Europe, bilo je prigodom izbora nekih iznenađenja imena, to jest igrača, koji su isforsirani od strane zainteresiranih, uglavnom menadžera. Ovog puta sve je kristalno jasno, među otpisanima nema zakinutih, to jest među odabranima niti jednog, koji je dobio poguranac uslijed koristi klubova, menadžera, klanova... Zato se nadajmo da će nas Vatreni učiniti sretnijima nego na prethodna tri svjetska prvenstva, vjerujmo u Dalića i njegovu škvadru, dajmo im podršku, totalnu, potpunu, kako bi se barem djelomično ponovila „France 98.", kad je bilo „Proud to be Croat".

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet