Sport Domaći nogomet

glava u balunu

Dinamo je dobio lidera: nitko ne može znati što bi bilo s Bjelicom da nije otišao Mamić

glava u balunu

Navijači Dinama trijumfiraju, brojni se ljubitelji nogometa raduju uspjehu prvaka Hrvatske, ali ima i onih, uglavnom opterećenih zavidnošću, pa čak i mržnjom, koji „modrima“ ne žele dobro. Nekako bi prirodnije bilo da se, kad njihovi klubovima nisu u stanju dosegnuti europske razine Dinama, ponašaju ravnodušno i nezainteresirano, ono baš me briga za njihove uspjehe. Ali isto tako da oni koji vode klubove ponešto i nauče, apliciraju u svojem radu, praksu iz Maksimira.

Dinamo je sa svojim navijačima dugi, dapače predugi niz godina stenjao, dok napokon Bad Blue Boysi i druge navijačke skupine „modrih“, poslije 49 godina čekanja nisu pali u ekstazu na račun činjenice da su njihovi ljubimci dočekali proljetne nastupe u Europi. I ne samo to da je prvi sastav srušio ružnu tradiciju dugu gotovo pola stoljeća nego su se s njima uz bok plasirali i juniori u četvrtfinale Lige prvaka, pa tako potvrdili da na Maksimiru cvate nogomet. U tamošnjim klupskim strukturama posložili su se mnogi odnosi gotovo do idealne cjeline, a kompozitor toga skladnog djela je, za mnoge omraženi Zdravko Mamić. I možemo se nad nekim njegovim postupcima skandalizirati koliko god hoćemo, ostaje činjenica da je Dinamo, otkako je tamo stručnu komandu preuzeo trener Nenad Bjelica debelo nadrastao našu ligu, to jest da je zakoračio barem u drugu europsku ligu.

Mirko Galić, novinar i diplomata vrhunske reputacije, po svojim korijenima odani navijač Hajduka, u svojim analizi stanja u taboru prvaka Hrvatske, objavljenoj u Večernjem listu pod naslovom: „Je li trebao otići Mamić ili doći Bjelica da Dinamo opet postane miljenik?“, procijenio je:

- Nitko ne može znati što bi bilo s Bjelicom da nije otišao Mamić: bi li „jaki čovjek Dinama“ odolio da ne ulazi u svlačionicu, da ne dovodi igrače po svojem ukusu i za svoje interese ne rasprodaje klupsko srebro kako bi napunio blagajnu.

Bjelica se pokazao kao dobitni izbor Zdravka Mamića, trener koji je mogao biti i na klupi Hajduka da nije bilo oportunizma bivšeg predsjednika „bijelih“ Ivana Kosa, koji je odustao od njegovog angažmana, jer su se „neki usprotivili“. Ostalo je nerazjašnjeno tko su ti „neki“, koji se postavljaju kao arbitri po pitanju može li ovaj ili onaj dobiti angažman na Poljudu, pa se znaju protiviti i na bazi krvne slike. Teško je sad vraćati se u prošlost i gatati po onoj „što bi bilo da je bilo“, ali se po tome kako se Bjelica postavio u Dinamu, kako se tvrdokorno ponašao u ranijim klubovima, kako je selekcionirao igrački kadar, kako je baš on doveo u red strukture „modrih“, ipak dade zaključiti da bi s Bjelicom na klupi Hajduka i Kos sa svojim adlatusima i dalje grijao predsjedničku fotelju.

Dinama su u prošlom prvenstvu vodili Mario Cvitanović (podnio je ostavku poslije 1:4 protiv sestrinske Lokomotive) i Nikola Jurčević (sporazumno se rastao s „modrima“ poslije poraza od Rudeša 0:1) da bi onda doslovno u finišu sezone Bjelica dobio mandat. On je preuzeo „modre“ 15. svibnja, poslije četiri dana Dinamo je postao prvak Hrvatske, a zatim također poslije četiri dana osvojio i kup Hrvatske. Tako se Bjelica zakitio s dva trofeja bez nekog velikog upliva u momčad, ali je odmah poslije ta dva uspjeha odlučno pokrenuo čišćenje svlačionice, bilo da su pojedini igrači prodani, posuđeni, šupirani…

Uz to je doveo svježe snage, sada glavne igrače Bruna Petkovića, Damiana Kadziora, Emira Bilavera, Mislava Oršića, Kevina Theopile-Catherinea, Sadegha Moharramija… Trebalo je investirati u te igrače, uložiti novac, sveukupno ne više od pet milijuna eura da bi danas poslije svega desetak mjeseci momčad Dinama, po Transfermarktu, procijenjena na preko sedamdeset milijuna eura. A to i nije realno vrednovanje, jer u Dinamu itekako dobro znaju napumpati transfere, čak i za igrače kojih bi se htjeli riješiti.

Mirko Galić je u svojem tekstu oslikao Bjeličine komunikacijske kvalitete (uz neupitne ljudske i stručne):

- U kratkom vremenu pokupio je vrhnje koje su prosipali njegovi prethodnici predajući se Zdravku Mamiću za šaku dolara; sve svoje uspjehe dijeli najprije s igračima, tu se vidi njegova skromnost, pa s navijačima, tu se očituje trenerova bistrina, pa s upravom, tu se ogleda njegova pragmatičnost, a ono što preostane dijeli sa sobom; u tome je znak vrhunske socijalne inteligencije….

Kao jedna od značajnih dobiti, moglo bi se čak i pretjerati pa kazati kako je ta komponenta gotovo pa ravna vrijednosti konstrukcije momčadi, nameće se nova zaljubljenost navijača u Dinamo. Istina, to nikada neće nadmašiti odanost pripadnika Torcide prema bijelom dresu, ali u odnosu na raniju razjedinjenost, rivalstvo i netrpeljivost kod navijača Dinama, uz jako izraženu apatiju još većeg broja drukera, ipak je aktualno stanje daleko bolje.

Eto što znači pravi trener, koji zna preuzeti odgovornost, selekcionirati igrače, opredijeliti se za određeni sustav igru, postizati rezultate u seriji, tako da osigura nepodijeljena priznanja poklonika Dinama, ali i simpatije cjelokupne nogometne, pa i sportske javnosti. Bjelica je postao model lidera, koji vlada svojom klupom, ali i klubom.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Domaći nogomet