Sport Hajduk

'njemački nogomet'

Burić ne gaji Kloppov stil, a Hajdukova 'hajdučka' igra primjerena je donjoj polovici druge njemačke lige

'njemački nogomet'

Hajduk nije uspio zasjesti na prvo mjesto, unatoč dobroj prilici za to. Dinamo će gotovo sigurno imati europskog posla barem do zime, a sudeći po prvoj utakmici protiv Aberdeena i Rijeka bi također mogla. Stoga je ovaj prvi dio sezone bio idealna prilika za sakupiti zalihu bodova, pogotovo kada je ždrijeb Bijelima dodijelio lakše protivnike na startu.

No, poraz protiv Slaven Belupa nije posebno problematičan kao takav, pogotovo imajući u vidu tijek događanja. U pitanju je problem širih razmjera.

Nesretno primljen prvi pogodak i one-man show kojeg je priredio sudac Matoc u Koprivnici naizgled su bacili u drugi plan Hajdukovu blijedu igru, istu onu koja je bila prisutna i u prve tri utakmice.

Posljednjih tjedana u medijima se pojavila teza da Hajduk igra njemačkim stilom, a Damira Burića se počelo nazivati Kloppom.

Ta je fama vjerojatno proizašla iz činjenice da Hajduk više ne igra nogomet koji se temelji na posjedu i strpljivoj izgradnji napada, već se okrenuo direktnom pristupu i traženju šansi iz kontra napada. Pa se sukladno tome zdravo za gotovo prihvatilo da iza ovoga što sada gledamo stoje jasna ideja i plan.

Oreščaninov stil svodio se na kontrolu posjeda, dobru geometriju na terenu i težnju tome da u fazi izgradnje napada igrač s loptom u svakom trenutku ima barem dvije otvorene opcije. Ukratko, ono što zovemo pozicijski nogomet.

Burićev stil se, pak, svodi na izuzetno direktan nogomet i oslanjanje na kontra napade. Prisutni su i elementi visokog presinga, ali reakcija na osvojenu loptu nije dobra, a ne postoji ni ideja što s njom nakon reorganizacije napada. Stoga taj presing zapravo gubi svoj smisao.

Ono što razlikuje Burićev Hajduk od većine modernih njemačkih momčadi je manjak točno određenih mehanizama u kontra napadu i izostanak ikakvih u posjedu.

Vratimo li se unatrag i pogledamo sve četiri utakmice, postaje jasno da je Hajduk stvorio jako malo šansi iz organiziranog napada, dok smo ujedno vidjeli i nebrojeno mnogo dugih lopti iz zadnje linije koje nisu bile ciljano odigrane, niti je reakcija na drugu loptu bila dobra. Točnije, igrači nisu adekvatno popunjavali prostor u koji je ta odbijena lopta trebala doći, što sugerira da ona nije bila planski poslana.

Nadalje, jedan od glavnih postulata modernog njemačkog stila je brzi reposjed, odnosno pokušaj vraćanja lopte nakon što je izgubiš. Ralf Rangnick, alfa i omega RB Leipziga i jedan od začetnika ideje modernog njemačkog nogometa imao je stav: „ne možeš izgubiti loptu ako je nemaš“ te je nerijetko od svojih momčadi znao tražiti da namjerno gube loptu u određenim dijelovima terena, kako bi nakon reposjeda došli u priliku.

Razlika između te ideje i onoga što Bijeli igraju pod Burićem jest to što, ne samo da mehanizmi reposjeda ne postoje, već igrači nerijetko gube loptu u najgorim mogućim trenucima i time stvaraju sebi problem. Uz to, presing hajdukovaca u središnjem dijelu terena nije zonski organiziran, već se svodi na zatvaranje igrača po principu igre na čovjeka.

Osvrnemo li se na utakmicu u Koprivnici, najbolja Hajdukova prilika stigla je u 36. minuti, kada je Jradiju lopta krivo odskočila i nije ju uspio pospremiti u gol. U konačnici, to je izgledalo kao dobro izvedena kontra, ali ako malo bolje pogledamo dolazimo do zaključka da Jairo ne bi ni uspio zadržati loptu dok mu se suigrači ne priključe da su braniči Slavena bili bolje postavljeni umjesto što su ga ostavili jedan na jedan sa stoperom. Duga lopta zadnjeg veznog (u ovom slučaju Nejašmića) koja putuje 50 metara do Jaira, a koji je protiv svake ozbiljnije obrane gubi, nije dobro izvedena kontra, već splet okolnosti.

Ali postoji još jedna važna razlika, a radi se o ponašanju momčadi u situacijama kada je suočena s visokim presingom. U takvim situacijama stoperi ispucavaju loptu što dalje od svog gola, što se u najboljem slučaju može nazvati engleskim stilom nogometa. Ono što se radi u Njemačkoj jest oslobađanje od presinga uključivanjem vratara u igru, a u tom bi sučaju barem šest igrača trebalo odraditi odgovarajuću kretnju kako bi se napad mogao nastaviti.

Istina, odlično izveden visoki presing može onemogućiti i to, ali onda se pristupa nekim tehnički, ali i taktički zahtjevnijim rješenjima, kao što možemo primjerice vidjeti u dvobojima dvojice trenera s kojima se uspoređuju Oreščanin i Burić – Guardiole i Kloppa.

S obzirom na to da je Hajduk kvalitetom zasigurno iznad prosjeka lige, to znači da bi se već sada trebala barem vidjeti Burićeva namjera da uigra takve mehanizme.

I još jedna stvar, razina direktnosti nogometa koji ćeš igrati uvelike ovisi o kvaliteti momčadi u odnosu na konkurenciju, pa je tako primjerice Niko Kovač u Eintrachtu u prosjeku imao mnogo dulja dodavanja nego što je to bio slučaj kada je preuzeo Bayern. Razlog? Momčad koja je kvalitetom superiorna ne može igrati ekstremno duga dodavanja, jer se onda gubi prednost koju ti omogućava kvaliteta igrača, naravno, pod pretpostavkom da inferiorna ekipa neće igrati otvoreno.

Neki ovaj stil igre nazivaju "pravim hajdučkim", ali zar je ovo identitet koji si Hajduk želi prišiti. I što je još važnije, zar je ovo stil igre koji se želi uspostaviti u cijeloj Akademiji?

Damir Burić ne igra njemačkim stilom nogometa (barem ne onim modernim koji gledamo u Bundesligi), već najobičnijim kontraškim stilom koji u kontekstu ovakve momčadi izgleda defetistički. Ako ne vjerujete, samo pogledajte Hoffenheim, Borussiju Dortmund, Leipzig, ili gotovo bilo koju utakmicu Bundeslige i obratite pažnju na gore navedene segmente.

A ako se možda misli na nogomet koji se igra u donjem dijelu druge njemačke lige, Hajduk je prevelik za to.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Hajduk