Njihov teren je otvoreno gradsko igralište na Gripama koje je prepuno rupa jer je zadnji asfalt tamo bačen još 1979. godine za Mediteranske igre. Treniraju i po najjačem suncu, a zimi po najvećoj hladnoći i buri, često u polumraku jer od 20 reflektora radi samo njih pet. Kad padne kiša sakriju se u natkriveni prolaz pokraj košarkaške dvorane gdje preskaču vijeće.
Kad roditelji prvi put dovedu dijete na trening i vide u kakvim uvjetima rade, oko glave im se vrti tisuću upitnika. No, ubrzo shvate da svoje cure ne mogu zaustaviti da igraju po ledu ili kiši, te da one to odlično podnose. Ovo je priča o djeci s asfalta iz prvoligaškog Rukometnog kluba Splita 2010. koje loši infrastrukturni uvjeti nisu spriječili da pokažu svoju kvalitetu.
Zbog toga još jače sjaji uspjeh nji...