Sport Rukomet

europski iskorak

Dugogodišnji vratar Splita odlazi u Njemačku trbuhom za kruhom: Bundesliga mi je san, neće bit’ lako, ali vjerujem u sebe i razmišljam pozitivno

europski iskorak

Jedan običan telefonski poziv ove zime splitskom rukometašu Ivici Šimiću promijenio je život.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, Šimić se sprema za odlazak u Njemačku nakon gotovo 15 godina provedenih u Rukometnom klubu Split.

Dvadesetpetogodišnji Šimić, dosadašnji vratar posrnulog diva s Gripa, okreće novu stranicu. Došlo je vrijeme za novi izazov. Za odlazak iz matičnog kluba, iz svog grada, sa svojih Blatina gdje je odrastao. Napušta zonu komfora i odlazi u novu avanturu. Trbuhom za kruhom, na rukometni način.

- Kontaktirao me netko s nepoznatog broja i pitao da mu pošaljem svoj video i životopis. Za mjesec dana me opet nazvao i rekao da mi je riješena avionska karta – uvodi nas Šimić u priču o tome kako je došlo do angažmana u Njemačkoj.

Priznaje da je u početku bio skeptičan misleći da ga je netko uhvatio „u đir“.

- Bilo je to krajem veljače, početkom ožujka. U prvom trenutku nisam se previše opterećivao, a kako je vrijeme odmicalo više nisam vjerovao da će biti nešto od toga.

Ali je bilo. Taj misteriozni čovjek na drugoj liniji bio je Kazimir Balentović, potpredsjednik SG Bruchköbela, kluba iz istoimenog grada koji je prošle sezone ispao iz treće u četvrtu njemačku ligu.

- On je naš čovjek, Hrvat iz Županje. Nemam pojma kako je došao do mene, ali ovo mi je životna prilika da pokažem koliko vrijedim. Liga je jača od naše Prve lige Jug.

Šiljo, kako Ivici glasi nadimak, odradio je i probu koja je trajala kratko. Dva školska sata.

- Imao sam dva treninga i odmah na prvom zadovoljio, nakon 90 minuta. Svi su me u klubu lijepo dočekali. Od Balentovića preko trenera Španjolca, pa do suigrača. Potpisao sam na dvije godine, što me posebno veseli. Ima domaćih igrača, ali i iz Srbije, BiH, Turske...

Premda svjestan kako mu je ovo prilika koju nije smio propustiti, Šimiću nije lako prvi put otići izvan granica Lijepe naše. Njegov je novi dom grad s 20 tisuća stanovnika, nadomak Frankfurta.

- Naravno da sam sretan zbog svega, ali neće biti jednostavno. Imam curu već godinama, neće ni njoj biti lako, kao ni mojim roditeljima. Ali doći će u posjet. Moram otići jer uvjeti za rukomet u Dalmaciji su nikakvi. Evo, i Split je ispao u treću ligu (2. liga Jug, op.a.). Želim mu sve najbolje da se vrati u Premijer ligu jednog dana.

Upravo je u klubu Balića, Metličića i mnogih drugih velikih rukometaša Šimić ponikao. Na Gripama, par minuta od kuće.

- Dijete sam kluba, bio sam i kapetan. Nigdje se nisam micao. Volim ga najviše i nije mi lako otići. Bilo je lijepih trenutaka kad smo igrali Premijer ligu, pa i ružnih kad smo ispadali i kad se pričalo o gašenju... Nisam otišao najviše zbog ekipe koja je uvijek bila dobra.

Ali sada mora otići. I nije prvi dalmatinski rukometaš koji će sreću potražiti u Njemačkoj.

- Čuo sam se s nekim igračima koji su bili gore...

I, što vam kažu?

- Neće bit’ lako. Sve je stvar glave, koliko to želiš. Vjerujem u sebe i razmišljam pozitivno.

U Bruchköbel Šimić odlazi kao nominalno prvi vratar, no taj će status u prvom redu ovisiti o njegovu radu na treninzima te izvedbama na utakmicama. Zajedno sa 187 cm visokim Šimićem u „paketu“ stiže i Metkovac Hrvoje Batinović (31), što će obojici olakšati prilagodbu.

- Igrali smo zajedno u Splitu prije nekoliko godina, ali se nismo dugo vidjeli. U Njemačkoj ćemo živjeti na sto metara udaljenosti.

Detalje ugovora Šimić ne smije iznositi, ali se nasmijao kad smo ga pitali je li zadovoljan.

- Jesam, itekako.

No to ne znači da će živjeti samo od rukometa.

- Klub mi je riješio stan koji ću morati plaćati, ali nije problem. Riješit će mi i posao, iako još ne znam što točno. Tjedno ću imati četiri treninga.

I u Splitu je Šimić morao raditi uz igranje rukometa. Drukčije ne bi preživio.

- Konobario sam u kafiću na Plakaluši da imam nešto sa strane. Puno mi je pomogao i prijatelj Josip Župić.

Dane do odlaska, koncem ovog mjeseca, Šimić će kratiti igrajući picigin na Bačvicama, družeći se s prijateljima i djevojkom te učeći njemački jezik. Ne razmišlja previše unaprijed, ali ima posebnu želju.

- Volio bih braniti u njemačkoj Bundesligi! To mi je baš san. Iako, bio bih prezadovoljan i drugom njemačkom ligom.

'Jesam malo na svoju ruku, kao i svi vratari'

Jedna od osvojenih medalja naših „kauboja“, srebro na SP-u 2005., bila je okidač za početak Šimićeve rukometne priče.

- Trenirao sam i nogomet, bio sam i igrač i vratar. Nakon toga sam upisao rukomet u Splita poput svih prijatelja iz kvarta. Počele su stizati nagrade na turnirima na kojima sam igrao i tako sam ostao.

Zašto baš vratar?

- Ni dan-danas ne znam, haha. Imam dobre reflekse.

Svi kažu da su vratari, onako, malo na svoju ruku. Jeste li i vi?

- Haha, a jesam. Bolje s nama ne pričat’ nakon utakmice, pogotovo kad izgubimo.

Tko su vam vratarski uzori?

- Španjolac Gonzalo Perez de Vargas. Strašni refleksi. Gledam njegova videa, da naučim što više.

'Najljepši su bili počeci, s ekipom iz kvarta'

U sezonama 2016./17. i 2017./18. Split je imao sve u rukama da se vrati u Premijer ligu, ali nije uspio.

- To me najviše rastužilo. Da smo sad u Premijer ligi, možda ne bih išao vani. Teško su mi pale te dvije sezone. Trener Mario Bjeliš bio je odličan i puno sam od njega naučio – prisjetivši se i najljepših trenutaka na Gripama.

- To su bili počeci, kad je tu bila cijela moja ekipa iz kvarta. Treneri su bili Zvonimir Buljan, Dragan Ivanišević i Ante Plazibat. Sjetim se često tih dana s najboljim prijateljem Nikolom Šolićem.

Želiš prvi znati vijesti o Hajduku?

SD Hajduk
Naslovnica Rukomet