Stil Kvadrat po mom

ČAROLIJA u zadarskoj ulici

Pogledajte najljepšu kuću na Makarskoj rivijeri: sve je u startu išlo krivo, vlasnici su preživjeli horor da bi dobili ovakvu bajku

ČAROLIJA u zadarskoj ulici

'Ma, svaka nova kuća je lipa. Svakome je njegova kuća najlipša. I je. Svaka je na svoj način. Dugo smo se mi mislili da li da kupimo zemlju i radimo. Neke stvari u mom životu su se dogodile i to je prelomilo, preko noći smo odredili – idemo. Uzimamo, kupujemo, pa šta bude...'

Sanja i Jurica Gojak, kćer im Nera (25) i sin Antonio (28) u osam mjeseciizgradili su prekrasnu Villu "Lacus" u makarskoj Zadarskoj ulici. Iako im apsolutno ništa nije polazilo za rukom, a pri gradnji su testirali sve Murphyjeve zakone, ljudi je već sada nazivaju najljepšom na čitavoj Rivijeri.

– Najprije se ni izvođač nije pojavio na dogovorenom sastanku. Našli smo drugog. Same temelje kopalo je nekoliko firmi. Bilo je tu trzavica i mirenja, napravila se ta kuća maltene s četiri čovjeka. Bilo je i lijepih, sunčanih dana kad sam doslovno plakala jer se nitko nije pojavio na gradilištu. A bilo je dana kad bi njih osamdeset zapinjalo jedno preko drugog. Bilo je dana kad je snijeg padao. Samo kamenjar Mario s Brača i ja bismo radili.

On je napravio sav kamen oko kuće, stvarno ga moram pohvaliti. Popravio je i kamin. Taj se srušio, jer ni iz prve ni iz druge nije vukao dim kako valja. Na kraju je dobio dvi, tri ruke popravka i ispalo je famozno. Zahvalna sam svim mojim meštrima i kolegama bauštelcima – nazdravlja s osmijehom Sanja.

Sjedimo za vanjskim stolom pored kamina. Pijemo fantastično domaće vino i grickamo sir koji je Nera narezala za potrebe snimanja. Uspjeli smo je nagovoriti da bude i model na fotografijama. Sumrak je. Miriše bazen, onako kako već bazeni mirišu. Bućka se voda u jacuzziju, a na drugom kraju pada iz metalnog slapa.

Zaneseno gledamo u svjetla grada. Brač i Hvar kao naslikani u daljini. Sanja ne razmišlja još uvijek tako romantično, ona se prisjeća svih prebačenih vreća šuta.

Ovo je, kaže, prva prilika da je samo sjela, na miru. Bez obveza. Nije ni svjesna da bi se neki čudili kako to žena u pedesetim godinama prenosi materijal po gradilištu, mete, sprema, kupuje cement...

Kako je spavati ovdje?

– Ma nitko od nas još nije prespavao! Doći ćemo tek ove zime. Nismo imali vremena. Danas ste vi fotografirali, sutra ujutro stiže kategorizacija, popodne prvi gosti. Da dobijemo četiri zvjezdice asfaltirali smo i 30 metara makadama oko kuće – govori nam Sanja.

Interijer su sami uređivali.

– Sve smo nas troje izabrali, s tim da je nekoliko dobrih ideja dala dizajnerica Neti iz Makarske, ali nešto smo na kraju izmijenili... Ma, uglavnom, strahovali smo da se komadi namještaja neće slagati jedan s drugim. Ali mislim da se na kraju uklopilo. Ne znam više koliko smo puta bojili zidove...

Kako to mislite?

– Pa, prvo smo htjeli da nije obična boja, nego neka tehnika, dekorativna. U dnevnom boravku zid je najprije bojen tako da ima odraz, kad se gleda iz daleka sličio je na staklo. Dobro je to bilo, ali vidjela se apsolutno svaka mrvica, tragovi kista, friževi. Nismo znali što ćemo, pa je čovjek cijeli zid izbrusio.
 

Otišli smo u trgovinu boja i lakova da vidimo možemo li još išta pokušati. Prodavač nam je savjetovao tehniku koja mijenja boje. Svidjelo nam se. Napravili smo isto i kod soba. Dođite vidjeti! – vodi nas Sanja.
Prolazimo kroz sobu smještenu u prizemlju, nedaleko prostorije s biljarom, pa se penjemo uz bijele, decentno osvijetljene stepenice. Gore su tri velike spavaće sobe s još većom teracom. Ulazimo u prvu, Nera pali svjetlo, pa sve gledamo, saginjemo se, stajemo u druge kutove. I stvarno, plavo je, ali i ljubičasto. I purpurno, i tirkizno. Kad obasja sunce, onda je, kažu nam, šljokičasto. Slike na zidovima bile bi previše. Ovako je savršeno.
Odlazimo opet u prizemlje, da vidimo strop u dnevnom boravku.
– Plafon je također bojen tom prvom tehnikom, zatim obrušen i prepituran u drugu boju. Ma, nije nam se ni to svidjelo, jer kad smo stavili LED trake, vidjela se svaka greška. I ajde, tražili smo četvrto rješenje. Da mi je to neko kazao, ne bih mu vjerovala. Kad vrtim film, smiješno je, ali tada nije bilo. A vrijeme je novac.

Koliko košta noćenje?

– Nismo stavili cijene koje kuća zaslužuje jer je nismo na vrijeme oglasili. Kasnili su svi radovi. Krajnje termine smo prešišali za dva, tri mjeseca. Nema veze. Najveća cijena za ovo ljeto je 850 eura i to je sa svim mogućim provizijama i davanjima, nadogradom agencije. Da napunimo srpanj, špicu sezone – sliježe ramenima vlasnica vile.
Vodi nas sada u podrum, da nam pokaže teretanu i saunu. Prolazimo opet duž bazena. Nezainteresirano za naše objektive plove gumeni flamingosi, patka i lubenica – sva ta čuda na napuhavanje dočekuju turiste, da se nađu u selfiejima za društvene mreže. Dok razmišljamo kako će nekome biti ovdje gdje nitko još nije spavao, Sanja nas prekinu svojom mišlju:

– Samo smo jedna u nizu stotina kuća za odmor na Rivijeri. Imajući to na umu, htjeli smo se barem po nečemu razlikovati. Odabrali smo da budemo drukčiji po bazenu. U projektu je bio nacrtan manji, ali Antonio je to promijenio u startu. Htio je da bude ovog oblika, s preljevnim jacuzzijem i svim dodacima. I grijan je. S tim da ni to nije ispalo kako smo baš zamislili, ali ajde – skromno će Sanja.

 

Ime kući je također dao Antonio.

– Tražili smo nešto zvučno, neobično, a da specificira kuću. I opet, da se ne zove kao svaka druga. Mislili smo, dumali, razmišljali, guglali, a onda je Antonio samo došao do riječi latinskog izraza "Lacus", što znači bazen.

Koga ste od radnika najteže našli?

– Uh, definitivno keramičara. Dogovorili smo se ima šest mjeseci, a ostavio me na milost i nemilost. Ali mogu vam reći da sam mu, sad kad gledam, zahvalna. Mislim da se prepao obujma posla. Došlo je 14 paleta keramike. Rok mi je bio dva mjeseca, prvi uopće nije radio jer nije ni mogao kad su kasnili svi drugi radovi. Zato je otišao na druga gradilišta.
Ovisilo mi je, ako ne nađem keramičara neću otvoriti sezonu. Na kraju sam uspjela preko dobrog prijatelja naći pet ljudi i oni su nekim čudom doslovno od ponedjeljka do subote pokrili kuću – govori Sanja.
Ni s drugima nije sve teklo glatko.
– Da nismo upirali ljude... Rekli su mi – da nisi zvala toliko puta nema šanse da bi došli. Nas troje smo ovdje provodili dane i noći. Čista bauštela osam mjeseci. Kukala sam, "ajme, majko, šta je ovo", ljutila se na muža Juricu jer smo se odlučili na gradnju tako, na brzinu. Kad bih ušla u dućan prodavači bi me pitali "triba li ti cimenta", odgovarala bih "ma nije, nego lipila". A po građevinskim radnjama svi me znaju – smije se Sanja sada, konačno. Predložili smo im da bi mogli otvoriti građevinsku tvrtku.
Sad znate cijeli proces gradnje? Bi li znali sada sami napravit kuću?
– Uf! Pet bi ih mogla odjednom! – šali se iznajmljivačica, ali opet, ima u tome jako puno istine.
Savjetuje, ako se netko odluči na sličan potez – imajte na umu kako nitko neće brinuti o vašem umjesto vas. Ni raditi za vas, ako vi niste prisutni na gradilištu dvadeset četiri sata.

 

– Naši majstori uzmu previše posla, a fizički ga ne mogu odradit. Oni su na 20 mista istovremeno, vidi se da fali radne snage. Počevši od vodoinstalatera do bilo koga dalje. Sprijateljili smo se, ostali u dobre. Budući da sam se ponašala ko bauštelac. Nije me sramota uzet karijolu ni lopatu ni metlu. Meni je to normalno. Uostalom, ko i našminkati se i otić na piće. Mislim, nokti su mi uvik bili postojani – šali se opet Sanja, pa je pitamo, kako gleda na ovo što joj ljudi naveliko hvale kuću?

– A to da je kuća lipa, šta ljudi govore... Ma, svaka nova kuća je lipa. Svakome je njegova kuća najlipša. I je. Svaka je na svoj način. Dugo smo se mislili da li da kupimo zemlju i radimo. Neke stvari u mom životu su se dogodile i to je prelomilo, preko noći smo odredili – idemo. Uzimamo, kupujemo, pa šta bude. Živimo svi od turizma. Nadam se da će ostati i dalje tako.

Naslovnica Kvadrat po mom