Stil Moda

unikatne borše

Luksuzne torbe s Klisa: za 12 tisuća kuna dobijete i certifikat o jedinstvenosti

unikatne borše
Ma sve i ako ste znali da je Klis nekada bio hrvatska prijestolnica, sigurno ne znate da se danas u tom malom mjestu ponad Splita rađaju ženske borše koje šetaju svjetskim modnim pistama i krase vrhunske dizajnerske butike, poput dvaju usred Manhattana!

Ovih dana nekoliko će ih biti predstavljeno na pariškom sajmu VisParis, a u listopadu, i to već po drugi put ove godine, i u New Yorku.

U godinu i pol dana postojanja pod imenom “Biartis”, ove zbilja unikatne torbe vrlo stidljivo su se pojavile u domaćim modnim časopisima, ali njihova kreatorica još nikome se nije predstavila.

Sinatrin ‘My way’

A to je, evo “Slobodna” eksluzivno doznaje, 49-godišnja Suzana Kozina, inače dugogodišnja vlasnica tvrkte “Corona Navalis” d.o.o., koja je, kako sama kaže, registrirana za sve osim za proizvodnju oružja i lijekova.

Kako su to onda, nakon djelatnosti kojima se tvrtka i njena vlasnica bavila - opskrbe brodova u Luci Ploče te trgovine nekretninama i prodaje životnog osiguranja - nastale torbe koje nose umjetnost?

Koliko god zvučalo pretenciozno, tajna “Biartis” torba jest u tome što su u njih ugrađena originalna ulja na platnu renomiranih umjetnika. Te torbice, poput nakita i krzna, ulaze u testament, štoviše, jednom mogu ukrasiti neki zid, a zajedno s njom i oslikani svileni šal s istim motivom.

- Ma za sve su “krivi” Emanuel Vidović, Ivo Tijardović i Frank Sinatra – smije se Suzana i priča:

- Najbolja mi prijateljica iz djetinjstva, a danas moja vjenčana kuma, praunuka je Emanula Vidovića i kod nje doma sam se susrela sa slikarstvom. Non-stop sam visila u tih ljudi. Kasnije sam, proučavajući rodoslovlje, otkrila da su moji u trećem kolinu rođaci s Tijardovićem, a Sinatrin “My way” me vodi kroz život nakon što su se moji roditelji pobunili protiv studija povijesti umjetnosti.

Završila sam dosadnu ekonomiju, ali, evo me tu, umjetnost je nekako morala doći na svoje i moje.



Danas je, dakle, nakon petnaest godina različitih poslova, ekonomiju spojila s umjetnošću, jer umjetničke torbe se, unatoč oskudnoj reklami, probijaju na svjetska tržišta brzinom svjetlosti.

Može ih se, osim u Poreču, Zagrebu i New Yorku, kupiti u Španjolskoj, Kanadi i Ukrajini, a uskoro i u Parizu. Pa kako?

'Došli mi Francuzi'

- A kako? Znate kako se kaže, dobrog konja se i u štali nađe, a tako i dobar proizvod pronađe kupca – raspoložena je ova simpatička Klišanka, po majci Radićka.

- Ja nisam došla ni do koga, svi su došli do mene. Sad me našla jedna francuska tvrtka i odnijela, evo jučer, torbe u Pariz. Još vam, po ugovoru s njima, ne smijem otkriti detalje – zagonetna je i pripovijeda:

- Trebali ste vidjeti moju upornost kad sam smislila posao s torbama i slikama. Prvi susret s tehnologom u jednoj našoj tvornici kože bio je takav da vam neću reć ni koja je ni tko je u pitanju. Čovjek me pokušavao uvjeriti da mi je naum neostvariv i da sam tada samo malo manje bila nalik konju, odmah bi odustala.

Toliko sam bila zapela da bi i u Afganistanu našla tvornicu. Srećom, pronašla sam San Peter u Ludbregu, a i sve ostalo na torbama radi se u Hrvatskoj. Mi smo vam poput malog manufakturnog klastera. Sjedište nam je u Klisu, ja sam jedina stalno zaposlena, a još tridesetak je na ugovoru o djelu.

Mora da je tajna dijelom i u Ludbregu, čiji mještani vjeruju da su u centru svijeta, jer kako objasniti planetarni Suzanin uspjeh.



Garancija i popravci

- Cijeli sam život među umjetnicima, a oni stalno kukaju kako im se slike ne prodaju. A ja im uvik govorim kako ih iz atelijera i galerija trebaju iznijet na ulicu. Umjetnost treba biti vidljiva i pristupačna, šetati među ljudima.

Ja danas za sebe kažem kako nemam galeriju, a hodajući sam galerist. Sa mnom surađuje 15 umjetnika, a vlasnice torbi dobiju certifikat o jedinstvenosti slike s posebnim generiranim brojem radi zaštite od kopiranja. Nema serigrafija ni printanja. Kupac može naručiti sliku s torbe u XXL formatu, ali tada potpisuje ugovor o pristanku na to da slika nije jedina na svijetu, jer druga je na torbi.

- Također, dajemo garanciju na godinu dana, ali obavljamo i popravke. Samo molimo vlasnike da prilikom eventualnog oštećenja ništa sami ne diraju.

Radimo i potpuno personalizirane torbe, nedavno sam imala narudžbu iz Zagreba, jedna baka dala je naslikati unuku, a torbu je darovala kćeri – zadovoljna je izumiteljica, i sama pomalo zbunjena kako se stvari odvijaju.

Kad bi bilo predostupno, više ne bi bilo luskuzno, zaključuje i dodaje kako žene stalno dolaze do nje nekim neobičnim kanalima...

'Imala sam viziju'

- Nisam imala pojma o koži, o koncu za kožu, šivanju... Ma, o ničemu, imala sam samo viziju, a znate kako se kaže – okolnosti vas mogu samo usporit, ali ne i odmaknut od cilja ako je on jasno definiran – živo vas uvjerava Kozina koja je, gle čuda, s prof. Nikolom Kuvačićem koautor knige “Poduzetnička biblija”.

O vlastitom talentu za slikarstvo reći će samo ovo: “Kad ja crtam, onda mi kokoš, špaker i čovik ispadnu isto”.

- Vodi me intuicija, ne znam, neko ludilo možda, ali funkcionira. Moj muž to, naravno, naziva vještičarenje. On je liječnik oftalmolog, možda ste čuli, Igor Žuljan, inače je i u HGSS-u angažiran. Imamo pet kćeri, prekrasnih mladih dama.

Ja o medicini znam sve na razini “poljubi pa će proć”, a on o torbama “oćeš veću ili manju”. E, pa to moje vještičarenje, luda upornost, dovela je do ovoga posla koji je meni strast.

Da ste me samo vidili kad sam u zagrebačkom Arena centru preuzela prvu torbu! Stavila sam je na glavu, šetala po centru, smijala se i plakala od sreće, prilazila ljudima s pitanjem: Oprostite, je l’ vam se sviđa moja torba? Kad me sad pitaju koja mi je najdraža, ja odgovorim kao i svaki slikar – ona sljedeća.

Dvostruka umjetnost

A kad neku prodam, onda se pitam zašto je nisam uzela sebi – smije se Kozina, a zatim ozbiljno kaže kako iza svake torbe stoji mjesec dana rada. Kad je u pitanju prvi model, onda i više. Cijena joj je, za prosječnog hrvatskog kupca, vrtoglavih 12 tisuća kuna, ali toliko i piza. Jedina takva na svijetu, što nema ni u Furle ni u Prade.

Imenom “Biartis” krstila ju je Tončica, Suzanina kći klasičarka, pa je spojila i grčki “bia” i latinski “artis” što znači dvostruka umjetnost. Ako se čita “biaartis” onda to znači snaga umjetnosti.

- Sve smo mi sami izradili, čak i vizitke, u nas su samo umjetnici doista etablirani, a marketing je, evo kako vidite, izvorni. Ne idem ja ni na revije, bila sam na dvije, ali ne snalazim se u tome. Moji najljepši i najdraži modeli su stvarne žene koje su mi promotori svugdje gdje nose svoju “Biartisicu”.

A naročito volim što smo u Klisu, nek se čuje za kliške torbe! A baš ovih dana smišljam i recept za klišku tortu, šta je i mi ne bi imali? Bit će bajama, rogača i likera od ružinih latica.

Silvana Uzinić, foto: nikola vilić / cropix

Svestrana humanitarka

Ne možeš radit po sistemu “take money and run”, posao mora bit strast da bi se uspjelo – životna je filozofija Suzane Kozine.

A da u njoj “čuči” svega pomalo shvatiš kad ti ispriča da je jedno vrijeme radila i kao stjuardesa, trenirala mačevanje, da restaurira stari namještaj i uređuje interijere, ali i to da je financijski pomogla odrastanje dvoje djece iz splitskog doma “Mileva Tomić”.

- Radila sam tada za jednu osiguravajući kuću i smislila sam cijeli softwear za štednju koja bi toj djeci bez roditelja pomogla kad navrše 18 godina. Poslije su neki drugi ljudi zasluge za taj projekt pripisali sebi, ali nema veze. Volim pomagati, nedavno sam solinskoj biblioteci darovala 750 knjiga iz svoje pozamašne biblioteke. I to ne bilo kakvih, bilo je tu od Zagorke do Dostojevskog – kazuje nam, al nas moli da ne ispadne kao da se hvali.

Suzana je donirala jednu torbu za humanitarnu akciju Udruzi “Ženska soba” koja je provedena uz nagradnu igru. Članica je Udruge Art Clissa, te Lions kluba Salona.
Newyorška promocija

Kliške luksuzne torbe “Biartis” bit će promovirane u listopadu na “Natura Cro Expo New York” zajedno s još nekim originalnim hrvatskim proizvodima te također na posebnoj promociji u hrvatskom konzulatu.

Za sada su izrađene u pet modela različitih boja i veličina, a autori umjetnina su akademski slikari Anita Jakelić Bačić, Sonja Hržina Majstorović, Mirna Sišul, Renata Facan pl. Kušec, Snježana Đelimić, Predrag Lešić, Zdravko Đerek i Hrvoje Puškarić, te produkt dizajnerice Anja Šoponjai, Ljerka Stanić i Suzana Dimova.

Naslovnica Moda
Page 1 of 11FirstPrevious[1]2345678910Last