Stil Prostorija

90 GODINA KASNIJE

U arhitekturu i dizajn uveo je čiste forme, odjekujući kroz art deco, bauhaus i modernizam: devastiranom djelu genijalnog Charlesa Rennija Mackintosha slijedi obnova

90 GODINA KASNIJE

“Ako Barcelona može koristiti Gaudija, a Chicago Franka Lloyda Wrighta, onda Glasgow sigurno može pionira art nouveaua - Charlesa Rennieja Mackintosha.” Bila je to jedna od parola kojima je 2004. najveći grad u Škotskoj krenuo u brendiranje ovog arhitekta kao svog kulturnog simbola.

Oni koji su stajali iza kampanje najavili su kako će ona slaviti genij Mackintosha (1868. - 1928.), jednog od najkreativnijih arhitekata i dizajnera prve polovice XX. stoljeća, onako kako Barcelona slavi Antonija Gaudija. Sami Škoti desetljećima nisu marili za Mackintosha, sve donedavno kad su uslijedile velike izložbe i obnove njegovih arhitektonskih djela i interijera.

Ali, otkad je pokrenuta kampanja, nešto se vrlo loše dogodilo. Barcelona i danas ima Sagradu Familiu, najpoznatiju nedovršenu crkvu na svijetu. Chicago ima Wrightovu “Robbie House”. No, Glasgowu je od Mackintosheva najznačajnijeg remek-djela moderne arhitekture “Glasgow School of Arts” ostala - uništena zgrada koju su devastirala dva požara. Tragičnom sudbinom, i lošim osiguranjem, jedna od najpoznatijih škola za dizajn i arhitekturu na svijetu čak je dva puta gorjela u samo četiri godine.

Prvi put vatra je plamtjela 2014. godine, a ponovno je požar buknuo u lipnju ove godine.

U prvom požaru stradala je jedna od najljepših knjižnica o umjetnosti, a drugi put su i sami zidovi toliko sprženi da su postali opasni zbog mogućeg rušenja.

Utjecaj originalnih riješenja ´Glasgow school of arts´ na modernu arhitekturu 

Premda se isprva ne uklapa u stereotipe o lijepim ili o modernim građevinama, "Glasgow Schoool of Art" jedinstvena je gradnja koja je spojila tradiciju, inozemne utjecaje, ali i ponudila originalna rješenja koja su utjecala na modernu arhitekturu.

Odlikuje je transparentno korištenje konstruktivnih materijala. Kamen, drvo i željezo vidljivi su, kao i uloga koju imaju u funkciji zgrade. Osigurana je maksimalna dostupnost svjetla, s velikim prozorima na glavnoj fasadi i ostakljenom dijelu krova. Prostor je racionalno organiziran, tako da su na gornjim katovima učionice kojima treba najviše svjetla.

Mackintosheva Glasgow School of Art jedinstvena je gradnja koja je spojila tradiciju, inozemne utjecaje, ali i ponudila originalna rješenja koja su utjecala na modernu arhitekturu.

(Mackintosheva Glasgow School of Art jedinstvena je gradnja koja je spojila tradiciju, inozemne utjecaje, ali i ponudila originalna rješenja koja su utjecala na modernu arhitekturu)

Osim nekih diskretnih dekoracija, poput secesijskog reljefa na nadvratniku, snažno naglašnog kamenog portala i nešto ukrašenog metala na ogradi, fasade od tradicionalnog smeđega kamena uglavnom su “čiste” plohe sa željeznim “rešetkama” za stakla. U unutrašnjosti je korišteno drvo, osobito u knjižnici inspiriranoj japanskom arhitekturom, gdje je svjetlije drvo na podu, a tamnije na namještaju i prekriva zidove.

Bilo je ovo prvo značajnije i postalo je najvažnije djelo mladog arhitekta Mackintosha, koji je još sa 16 godina počeo raditi kao pripravnik po arhitektonskim biroima u Glasgowu. Rođen je kao četvrti od jedanaestero djece u mnogobrojnoj obitelji, gdje je otac bio glavni činovnik gradske policije. Stoga je prvi posao dobio da izradi nadgrobni spomenik za nekog policijskog dužnosnika.

Japanska umjetnost kao ispiracija za kreiranje kvalitete ambijenta

Mackintosh je i sam bio student na Glasgow School of Art prije no što je izgradio novu zgradu. Tamo je završio tečajeve arhitekture, unatoč problemima s disleksijom zbog kojih je i vlastito ime u dokumentu morao čitati naglas. Nedugo nakon što je postao arhitekt, 1896. osvojio je natječaj za izgradnju nove zgrade koja je građena u dvije faze od 1897. do 1909.

Bio je kolekcionar japanske literature o umjetnosti, dijelio je onodobno oduševljenje njihovim grafikama, elegantnom stilizacijom ploha i naglašenih linija. Bio je fasciniran velikim učinkom koji se postiže ekonomičnim korištenjem izražajnih sredstava, to mu je bilo bliže od pompozne dekorativnosti njegova doba.

No, otišao je korak dalje. Odbacio je tradiciju zapadne kulture gdje namještaj ima ulogu statusnog simbola i ukrasa u prostoru. Prihvatio je japansku misao kojoj je u središtu kreiranje kvalitete ambijenta, a namještaj i dizajn su sredstva da se njima tvori skladan i umirujući interijer.

(Stakleni prozor s motivom ruže na poznatoj Mackintoshovoj kući zvanoj ´Hill House´)

Mackintosh je kontrastirao geometrijske oblike namještaja i arhitektonskih formi s organskim dekoracijama. Od stiliziranih motiva posebno je značajna njegova “Mackintosh ruža” koju je aplicirao na zidove, staklo, nakit i tkaninu, a ostala je do danas inspirativna dizajnerima.

Ali, sve to nije ostavilo dojam na njegove sunarodnjake u Škotskoj, niti na Engleze. Na otvaranje prve faze "School of Arts" nije bio niti pozvan. Njegovi radovi u kojima je, uz neke utjecaje Arts and Craftsa, Japanaca i art nouveaua, kreirao originalne i smjele kombinacije, bit će u Glasgowu i Velikoj Britaniji dugo vremena zanemareni.

´Čista´ fasada ´Willow tre house´ zgrade kao novi arhitektosnki jezik

Jedan od primjera gradnje koja je bila daleko ispred svog vremena je zgrada "The Willow Tea Rooms", otvorena 1903. Osim nekih diskretnih dekoracija s lijevanim željezom, fasadu se ne može usporediti ni s čim što je u Europi rađeno prvih godina XX. stoljeća. Na djelu je posve novi arhitektonski jezik.

Umjesto oslikavanja pročelja mozaicima, freskama, klesanja dekorativnih reljefa ili naglašavanja kamenog portala, fasada je “čista”. Ritam je dobiven suptilnom igrom raščlanjivanja pročelja. Vertikalna os je razdvojena diskretnim vijencima, asimetrično su raspoređeni blago zaobljeni i ravni zidovi. S otvorima je također ostvaren ritam tihe asimetrije, gornji dio je introvertniji, s manjim perforacijama, od donjega koji prima više svijetla.

Rezultat je iznenađujuće skladan i elegantan. Unutrašnjost je, kao kod svih njegovih kuća, bogata dekoracijama. Interijer neobičnih i maštovitih oblika i proporcija nije podređen masovnom ukusu ili diktatu praktičnosti, već ljubiteljima umjetnosti.

Ideja naručiteljice Catharine Cranston bila je da se izradi serija “umjetničkih prostorija za čaj” u kojima se ljudi mogu sresti i opustiti, uživati bezalkoholna pića u raznolikim “sobama” unutar iste zgrade. "Willow Tea Rooms" pokazale su se uspješnima, no pravi uspjeh za Mackintosha i njegovu suprugu Margaret imao se dogoditi u jednom od središta europske onodobne kulture.

(´Willow tearooms´ prvi je arhitektonski projekt u kojem je Mackintosh bio zadužen i za cijelokupa dizajn interijera)

Četvorka koja je privlačno i sablasno povezivala na nakonvencionalan način

Važno je istaknuti da je njegova supruga Margaret, djevojačko prezime MacDonald, sa svojom sestrom Frances bila formirana umjetnica u Glasgowu prije nego se udala za Mackintosha. Sudjelovala je u izradi dekoracija na njegovu namještaju. Arhitekt ju je izuzetno cijenio, tvrdio je: “Ona je genij, ja sam samo talent.”

Margaret je radila slike koje su se pojavile na izložbama s namještajem njezina supruga, ta je kombinacija stvarala začudne, nikad ranije viđene ni doživljene ambijente. Margareth i sestra Frances su inspiraciju crpile iz keltske tradicije, Odiseje, Biblije, pjesama Williama Morrisa, Arts and Craftsa i bizarnih umjetnika poput Aubereya Bearsleya koji je bio ekscentrik, ali i veliki grafičar.

Charles Rennie Mackintosh i njegov prijatelj umjetnik i dizajner Herbert MacNair oženili su sestre Margaret i Frances, a prije nego se Mackintosh ozbiljno posvetio arhitekturi djelovali su zajedno kao grupa "The Four". Izazvali su oprečne reakcije sa svojim idejnim sinkretizmom i nekonvencionalnim povezivanjem privlačnog i sablasnog pa su dobili ironični nadimak “The Spook School”, Škola aveti.

Kasnije je ova četvorka priznata za pionire škotske moderne umjetnosti tvz. Glasgow styla koji je imao utjecaja na art nouveau i secesijsku umjetnost u Europi. Kao slikarica od njih je najznačajnija Margaret koja vezuje elemente erotike i smrti, zlosutnog i senzualnog, mističnog i perverznog, istočnjačku i medijevalnu dekorativnost.

Pravo mjesto da požanju uspjeh za Mackintoshe bio je Beč. Freud je te iste 1900. tek napisao “Tumačenje snova”. A najpoznatiji secesijski slikar Gustav Klimt još nije vidio slike Margaret koje će utjecati na njega.

Poslije se govorilo da su Mackintosha po Beču obožavatelji nosili na rukama, što je pretjerivanje. Ali, istina je da je jedna od najvažnijih kulturnih prijestolnica Europe bila oduševljena onim što su ponudili Mackintoshevi. Prostorija koju su dobili za 8. izložbu bečke secesije 1900. bila je namijenjena primijenjenoj umjetnosti.

Oni su kasnili s prijavom na izložbu, ali žiri je bio toliko zadovoljan onim što je vidio na skicama, da to nije bilo važno. No, tek je realizirano bilo iznenađenje.

Utjecao na modernizam, bauhaus i art deco

Iako je predgovor u katalogu eksplicitno naveo da se ne izlažu interijeri, nego “pojedini dijelovi kao primjerci različitih dizajnerskih postignuća”, upravo je njihova jedinstvena vizija “sobe kao slike” oborila kritičare.

- Bijela soba na izložbi, sa svojim nježnim pjegama boje, neobičnim tkanjem koje nalikuje na dragulje, ozbiljnim nepomičnim linijama obruba, zaista jest slika, možda zbunjujuća za mnoge od nas, ali svejedno, ona isijava autentičnost posebne vizije ljepote - zapisano je u jednom od brojnih pohvalnih osvrta.

(Dekor na zidu blagavonice u kući poznatijoj kao´House for an art lover´u Glasgowu, izgrađene 1901. godine)

Bijeli namještaj elegatnih formi od kuhanoga drva i svi ostali dijelovi interijera prodani su, ali dojam je ostavila i velika slika od Margaret. Dobili su narudžbu da urede prostoriju u kući mecene umjetnika Fritza Waerndorfera, koji je već imao dizajne značajnih umjetnika bečke secesije.

Charles je napravio namještaj, a Margaret slike od kojih je veliki triptih “Sedma princeza” bio cijenjen među poznavateljima umjetnosti. Poslije je slika potpuno zaboravljena i tek je nedavno otkrivena u podrumu, tamo je bila skrivena za vrijeme nacističkog terora. Slika se danas izlaže u Beču, a kustosi tvre da stoji uz bok s remek-djelima art nouveaua.

Mackintoshevi su imali zapažena predstavljanja i osvojili nagrade u Torinu i po Njemačkoj. Neki od vodećih bečkih dizajnera, poput Josepha Hoffmana, putovali su u Glasgow da upoznaju Mackintosha.

Dapače, danas je priznato da je Charles Rennie Machintosh utjecao na arhitekte i dizajnere koji su se oduprli bujnoj dekoraciji i okrenuli racionalnim formama, odakle su proizašli modernizam, bauhaus i art deco. S vremenom je i njegov namještaj dobivao oštrije rubove i jednostavnije forme, ali je zadržao eleganciju. I dalje nije radio dizajn po ukusu mase, nego za osobe koji vole umjetnost u svom domu.

Skončao u siromaštvu

Poput Franka Lloyda Wrighta, i Mackintosh je u arhitekturi pridavao važnost svemu, od idejnog projekta do suptilnih detalja. Njegova pažljivost u detaljima bila je fanatična, tako su, na primjer, u "Scotland Street School" cijevi za toplu vodu postavljene ispod vješalica za kapute kako bi učenici imali tople i suhe kapute na kraju dana. Ova predanost, za koju su neki smatrali da graniči s autizmom, značila je da su projekti bivali rijetki jer su bili sve manje profitabilni. Nakon 1910. narudžbe bivaju sve rjeđe, a Machintosh se okrenuo alkoholu.

(´Ladderback´ stolicu dizjaniranu 1902. godine odlikuje igra geometrijskim fomama)

Za razliku od Klimta koji je od slikanja žena iz visokog društva mogao ugodno živjeti, a slike mu i danas postižu cijene od 135 milijuna dolara, ili Wrighta, čiji su Guggenheimov muzej u New Yorku ili “Kuća na slapu” za njegova života prepoznate kao nacionalne američke vrijednosti, Mackintoshevi su skončali u siromaštvu. On se u 20-im godinama XX. stoljeća posve povlači iz arhitekture i dizajna.

Okreće se akvarelima, ali slika sporo da bi od toga zarađivao. Na koncu 1928. umire od raka grla i nepca zbog silnog pušenja cigara, a njegova ostavština u trenutku smrti iznosi samo 88 funti. Četiri stolca koja su nađena u stanu bila su “potpuno neupotrebljiva”. Ali na nedavno održanoj aukciji svaki od njih je bio prodan po cijeni od 100.000 funti.

Slava Charlsa Renniea Mackintosha porasla je zadnjih desetljeća, osobito posljednjih godina. Ova je godina trebala biti godina velikog jubileja, 7. lipnja se navršilo 150 godina od njegova rođenja, a 10. prosinca će biti 90 godina otkako je umro. Ali, samo tjedan nakon rođendana, 15. lipnja izgorila je potpuno zgrada koju je Glasgow konačno prepoznao kao svoj simbol.

Obnova škole u Glasgowu: 100 milijuna funti i deset godina za obnovu

Kad je prvi požar 2014. progutao dio 'School of Arta', odlučeno je da se uloži 37 milijuna funti u obnovu koja je trebala biti završena iduće godine. Sada neki procjenjuju da će trebati 100 milijuna funti da se obnovi cjelovita zgrada. Za tu vrijednost moglo bi se izgraditi puno više sadržaja za obrazovanje studenata.

Ali, uništena zgrada ima kulturnu memoriju kao jedinstveno mjesto obrazovanja, a Mackintosh je postao toliki dio nacionalnog ponosa da, barem zasad, nadležni tvrde kako nije upitno da će se potrošiti koliko treba, a radovi bi mogli trajati i desetak godina. Da je barem malo od svih priznanja koja danas kao aura okružuju njegovo ime i radove arhitekt dobio za života, svjetska bi umjetnost možda bila bogatija za još koje njegovo remek-djelo.

 

Naslovnica Prostorija