Proglašavam bankrot dobrog ukusa! Nestalo ga. Preuzeli nas kineski suveniri, vijesti o Severininom životu u nastavcima i tekstovi lakoglazbenih nota. O kineskim suvenirima sve smo rekli. Vrhunac je osobnog bankrota kad uđeš u kinesku butigu, razgledaš i kažeš: Ništa, samo razgledam! O Severini doslovno znamo kad je piskila i kad je kakila. Neki dan netko je objavio njenu fotku kako rukama odmjerava, štojaznam, duljinu kobasice koju će taj dan isprigat na prosuji. Lik ispod napiše: Znamo, Seve, gledali smo. A tekstovi ovih poskočica koje mogu poslušat jedino dok perem zahod? Ludilo. A naša mladež sve to upija i pamti. Uključujući točku, zarez i upitnik. Ajde, Jelo, šmrči belo, pa nek vidi celo selo! - to ti znaju. A koja boja prevladava u pjesmi Dragutina Tadijanovića Dugo u noć, u zimsku BIJELU noć – to nemaju pojma. Zovu jokera iz doma na mobitel. Pa što nam pisac hoće rijet u jednoj takvoj pjesmi? Vetar duva, kiša sipi, a pod nama krevet škripi. Evo, ođe imamo tipičan kontrast. Od pjesničkih slika izdvajam auditivne.Naime, lijepo se čuje kako krevet škripi. Vanka rastura nevrijeme, a u kući rastura...Mile. Na posteljini od svile, da budem precizna. Tako mu Mile dođe kao vremenska nepogoda. Kad on uđe, sve stane s radom. Pa i mozak. To bi bila hiperbola za one koji znaju o čemu govorim. No, moj izmišljeni lik Mile ne radi to samo u kući. Mala, lezi, tuku mitraljezi, ja ću na te, ne boj se granate! Ovo bi bila kretensko-ratna pjesma. S elementima fatačine u sijenu. I ova pjesma ima auditivne elemente. Granate fijuču, a njemu viri guzica u pokretu. Bijele boje. Što apsolutno možemo povezati s Tadijanovićevom Dugo u noć... pitanje je samo koliko dugo u noć...Plitak potok, a voda duboka – idealni je primjer paradoksa. Mislim, kako može bit plitak ako je dubok? Ahaaaaa! Ona je glupa ko kua (plitka), ali što ima sise... (duboka). Moja mala nema prednjih zubi, kad me ljubi, jezikom me ubi! A evo nam i idealne cure 21. stoljeća – u štiklama i minici, a bez zuba. I Petrarca je piso o zubima i jeziku svoje Laure. Samo što je njemu, recimo, bilo drago da ima zube. Štojaznam, da mu jezikom ne škaklja krajnike. Ti ode na zeleno, ja osta na crveno, rastavi nas semafor! Eto malo i tehničko-idiotskih pjesama. Semafor je simbol nevolje, svega što rastavlja ovako mlade i pametne. Jer ona je uhvatila crtu od brkatog Mile čim joj se zazelenilo u glavi. A on je osto crvena lica i suhog kua.Zašto, zaaaaaštooo? - misli se on. A evo i odgovora: Sve, sve, sve, sve ćeš da mi daš, al' ja neću s tobom jer si mafijaš. Od socijalno-zlostavljačkih izdvajam Moj se dragi u autu voza, a ja jadna u šumi kod koza. Ne tuče je, ali možda bi to bilo bolje s obzirom da je ostavlja u šumi ko Crvenkapicu i sedam kozlića. Da, da, ima tu erotike u tim bajkama. Najviše u Snjeguljici i sedam patuljaka. Mislim, ko meni jamči da im je ona samo kuhala i spremala? I kad sve ovo vidiš i čuješ, skontaš zašto djecu ne zanimaju jesenski pejzaži. Pa tu se niko nije ubio! Nema šore, nema ševe. Nema Skini košulju, al' nemoj brushalter, ostavi bar nešto, mala, da pocepa panter. Za kraj ostavljam socijalnu s elementima prevare: Skočit ću sa sedmoga sprata, rodila mi žena, a ja nisam tata. Da, slažem se. Bože, riješi me da ovo ne slušam!Maja