Autobusni kolodvori su mjesto sastanaka i rastanaka, a Ani Rašić je onaj dubrovački već 37 godina mjesto dolaska i odlaska s radnog mjesta. Započela je raditi na bivšem kolodvoru u sklopu bazena u Gružu, sezonski 1986., a od 1987. za stalno. Kolodvor ju je privukao jer obožava raditi s ljudima, ne voli zatvorene urede.
- Tad nas je manje bilo, ali smo više radili, bilo je daleko napornije: ručno su se radili obračuni i ispisivale karte, blokove karata smo doma obračunavali, nije bilo Googlea, mi smo bili Google i ljudi su vjerovali isključivo nama, a iskreno, bilo bi bolje da ga nema ni sad. Nekad tako dođu stranci reći da su vidjeli da ima autobus, recimo, za Trebinje u 15 sati, a kad mu mi objasnimo da te linije nema, uslijedi pitanje: ‘Kako ne postoji, pa pročitao sam na internetu, našao sam preko Googlea?’ I onda ga pustite neka čeka nepostojeći autobus, možda će i doći! - započinje Ana i prisjećajući se gužvi u doba kad se više putovalo autobusima.
Mirnije nego kod bazena
- Ljudi su nekad bili opušteniji, kao da se nikome nigdje nije žurilo, bilo je više smijeha, znalo je biti problema i onda... Sad kad ti dođe netko nasmijan na šalter odmah si sretan! Znali smo napamet linije za sve destinacije u tadašnjoj državi, a kad smo preselili na drugu lokaciju, bilo je malo neobično jer vam je kod bazena sve bilo u krugu, bio je veći protok ljudi, a bilo je i vaterpolskih utakmica, događanja, koncerata, svašta bi pitali i putnici i navijači... Ovdje je malo mirnije, a i prostori su ljepši, dodaje Ana kojoj više ne fali bivša adresa.
Trenutno radi u dvije smjene, od 6.30 do 14.30 i od 14.30 do 22 sata. Ljeti joj je zbog jutarnjeg kupanja draže raditi popodne, a zimi jutro. Jutarnja smjena je očekivano prometnija, a do 15 sati sve se stiša. Radi na radnom mjestu prometnika, daje informacije, prati autobuse, a po potrebi uskoči i na prodaju karata.
Ljudi je nikad ne umore, putem posla je stekla brojna poznanstva, mnoga su joj i pomogla u životu.
- Kad sretnem ljude na Stradunu, više ne znam poznajem li ih s kolodvora ili ovako... U većini slučajeva znam gdje su putovali, a nekad ni ne znam tko su, a lijepo se jave!
No, ne ide uvijek glatko.
- Kad je netko bezobrazan, lijepo ga ‘spustiš na zemlju’, budeš fin i miran pa toj osobi bude neugodno. Nakon toga i ti se osjećaš bolje jer osoba brzo shvati da se problem može riješiti i na fin način. Neki se čak kasnije ispričaju. Mnogo je i onih zahvalnih za pomoć, znaju darovati kakvu sitnicu, što mi bude neugodno. Uglavnom, više je ugodnih trenutaka, govori Ana koju svi od milja zovu ‘Anita’.
Dosta ljudi rezervira kartu, ali postoje pravila kad kartu treba preuzeti, još se karte kupuju uživo.
- Tako će putnici točno znati kad im kreće autobus. Razvoj tehnologije je znatno olakšao posao, a i plaćanje karticom sve olakšava, komentira Ana.
Putnici dolaze s različitim zahtjevima.
- Pitaju gdje im je apartman, kad im ide autobus, koja linija vozi, na kojem peronu, kolika je cijena karte... Većina ih zna gdje su iako se događalo i da ne znaju gdje su točno stigli! Na primjer, putnik bi zaspao i umjesto da se iskrca u Makarskoj, došao bi u Dubrovnik! - priča sugovornica.
Mlađi češće putuju
Ni rad sa strancima nije naporan.
- Nekad mi je lakše sa strancima nego s domaćima od kojih neki nastupe prepotentno, recimo, kad zatražimo dokument potreban za izdavanje karte. A stranci, recimo Englezi, Nijemci i Japanci su tako fini da je od gusta s njima raditi... Uglavnom su mlađi i s njima je super, ne smeta im ako dugo čekaju, ako autobus kasni. Ako je gužva u prometu, normalno da će bus kasniti, posebno na granici tijekom blagdana, otkriva Ana.
Žali što nije zapisivala smiješna pitanja u jednu bilježnicu, a bilo je svakakvih situacija.
- Sjećam se, kad je počela migrantska kriza, stigao je autobus iz Crne Gore, a odjednom je netko izletio ispod vozila! Policajac je potrčao za njima, a čovjek se u Crnoj Gori ‘zakačio’ ispod autobusa i došao do našeg kolodvora! Dok nije bilo Pelješkog mosta, dolazili bi putnici koji bi išli u Split, ali ne preko Neuma a ne bi bilo broda. I što ćete mu? Pustite ga da ide! - naglašava Ana i dodaje:
- Putnici redovito nešto zaborave u autobusu. Često izađu a ostave kufer, sve... Onda kreću pitanja: gdje je autobus, je li još u gradu, kad kreće iz grada da se vrati... Vlasnicima objasnimo kad bi mogli doći po stvari. Nekad se zamijene kuferi, recimo, putnik se iskrca u Makarskoj i uzme tuđi kufer, ovaj drugi dođe ovdje, ali to se uz pomoć prijevoznika i vozača riješi brzo. Ljudi se znaju javiti i sami da su uzeli krivi kufer, a mi uzimamo broj mobitela tako da ih spojimo... Ljudi bi zaboravili i dokumente dok se još prelazila granica. Često bi ih ostavili s onu stranu ‘mreže’ iza sjedišta u autobusu... Ostanu lijekovi, neseseri, samo još djecu nitko nije zaboravio! Domaći, posebno djeca, na lokalnim linijama zaborave školsku torbu, ali uvijek ih nađemo - priča Ana.
Događalo se i da su se putnici vraćali s granice po dokumente pa bi se vozači okretali natrag pa bi vozači prije polaska provjeravali imaju li putnici dokumente. Sastav putnika se promijenio.
- Sad najčešće putuju ljudi u prosjeku od 18 do 40-ak godina, bude nešto starijih stranaca, najčešće za izlete u Međugorje, Split... Najviše mlađi putuju autobusom, ako se nekad naljute, kažete im lijepu i riječ i sve bude u redu, napominje Ana koja s mladima i sama ostaje mlada.
S kolegicama na poslu ima odličan odnos, a kako ima najviše iskustva, pomaže savjetima... Čini joj se da su vozači prije imali više strpljenja, no svakako su dobri s obzirom na silne obaveze i radne izazove. Doživjela je i prometnih nesreća.
- Sjećam se kad se izvrnuo bus u Opuzenu i kad je stradalo nekoliko ljudi. Nije se baš događalo da bus ne bi došao, putnici bi se prebacili u druge autobuse ili ako je na putu prometna, čeka se kraj očevida... Ostajali bi autobusi u snijegu po 24 sata kad bi išli preko Bosne za Zagreb. Jednog ljeta je došao Poljak koji je navečer htio ići u Crnu Goru, bez karte, a htio je ući u autobus, postao je verbalno agresivan. Kontaktirala sam policijskog službenika koji ga je pratio. Kad je došao autobus, na silu je ubacio ruksak, nasrnuo je na vozača ignorirajući upozorenje policajca, a onda je Poljak policajcu kapu s glavu bacio na pod i krenuo je gaziti... Ubrzo ga je policajac svladao i završio je u pritvoru, sjeća se Ana.
Kolodvor naziva ‘recepcijom grada‘, to je prvi susret putnika s Dubrovnikom.
- Stvarno svatko od nas radi kako bi kolodvor bio što bolji, što ljepši, na ponos i nama i Gradu. Vidite kako je sve čisto, uredno, baš nekako s mjerom. Napreduje se svaki dan, pazimo mi Kolodvor kao da nam je kuća, primjećuje Ana.
Budući da voli sav taj ‘moving‘, sviđa joj se što sezona sve ranije počinje, a kasnije završava. Izvan sezone, najviše posla ima tijekom blagdana, a najmirnija je zima.
- Susrećem roditelje koji dočekuju svoju djecu prije blagdana, studente ili ih ispraćaju. Često se dogodi da nema mjesta a sutra je studentu ispit pa pokušavamo pomoći, većinom uspješno, sve su to naša djeca. Znala sam ih i tješiti, moraš malo, rekla bi roditeljima da će im se djeca vratiti brzo. Često roditelji šalju nešto autobusom pa to riješe s vozačima, a nas pitaju kad dolazi bus, kad je najbolje poslati nešto... Još nitko nije pojeo paket s hranom usput! - navodi Ana.
U poslu voli sve, dosta je dinamično a nikad dosadno. Posao razdvaja od privatnog, a u slobodno vrijeme se opušta šetnjama, unucima, ljeti kupanjem... Anin osmijeh i srdačnost ne odlaze nikamo, dočekat će i ispratiti putnike kao dodatan vedri ukras dubrovačkog Autobusnog kolodvora.