Kad muškarac prvi uđe u butigu u novoj godini, godina će biti dobra, tako su stariji govorili Marini Glavinić. A koliko će tek sreće u novoj godini biti nakon što su prvi u njezin obrt “Prinčipesa” u Ulici od Puča ušli muškarci, još novinari Dubrovačkog?! Mnogima dobro poznata dubrovačka krojačica, stilistica i dizajnerica od početka nove godine je i umirovljenica: nakon 42 godine radnog staža kao financijska referentica u Gradu Dubrovniku dočekala je mirovinu - i to s velikim oduševljenjem i divno joj je.
Častan posao
Davnog 9. srpnja 1981. počela je raditi kao financijski referent u tadašnjoj Općini Dubrovnik.
- Moja je majka radila u Zavodu za katastar kao službenica, a otac je bio obrtnik-dekorativni bravar pa je očito da sam povukla njegovu kreativnu žicu. Završila sam ekonomsku, nije mi se dalo studirati pa sam se zaposlila kako bi se, uz posao, mogla baviti krojačkim obrtom jer je to zahtijevalo određena ulaganja u sebe. Igrom slučaja, naš sugrađanin, operni pjevač Vlaho Ljutić, radio je u knjigovodstvu, no pjesma ga je više gustala te je dao otkaz, a ja sam se zaposlila na njegovo mjesto i ostala do mirovine, priča Marina.
Raditi u Općini u to vrijeme za nju je bilo prekrasno iskustvo. I dok se danas javni službenici nerijetko etiketiraju kao ‘uhljebi’, tadašnja percepcija bila je sasvim drugačija.
- Bilo je čast raditi u Općini, starije kolege su te uvažavali i trudili se da se posao nauči na način da se prođu sva radna mjesta. Kolegijalnost je bila na razini, uskakali bismo jedni drugima... Neke su stvari bile daleko ljudskije, moralnije i odgovornije nego danas. Postojao je i dress code, nisi mogao doći u hlačama, tenisicama i tajicama na posao. Postojala su pravila ponašanja, uvažavanje starijih kolega, poslušnost, moral, odgovornost, govori umirovljena gradska službenica i osvrće se na tadašnje stranke:
- Ni one nisu mogle ući u kratkim hlačama, ni neprikladno odjeveni. Poštivali su djelatnike i službu u koju su došli. Nije bilo kao danas, da ulaze u svaka doba i naprave ‘show’ ako dođu u vrijeme pauze pa službenika trenutno ne zateknu. Danas se među uredima komunicira mailovima, traži se pisani trag, a u nas se to sve rješavalo osobno i bez čekanja. Redovito smo se javljali na svačiji telefon ako trenutno neko nije bio tu dok danas svatko ima svoj aparat i na njemu pokazivač broja pa sam odgovara na propuštene pozive. Meni se čini da je puno bolje bilo vrijeme prije, a današnje je sve otuđilo, razdvojilo, učinilo nekakvu neopravdanu zavist. Sjećam se, deset nas je radilo u računovodstvu i svatko je znao sve. A, ako nešto nije štimalo, svi smo se trudili zajedno riješiti problem, ako treba doći i popodne, ne tražeći da se to vodi kao prekovremeni rad. Jednom smo sedam dana tražili sitnu grešku - oko 0,50 lipa. Kad smo je našli, počastili smo se ispred gradske kavom, dodaje meštrica od šivanja.
Ispočetka se u Općini radilo od 6 do 14 što joj je bilo idealno, a kasnije od 7 do 15... Sjeća se i dvokratnih smjena utorkom i svakakvih kombinacija, a radila je tijekom cijelog Domovinskog rata.
- Nas petnaestak radilo je u bivšem Konavoskom salonu i disali smo kao jedno, kao obitelj. Jedan od najgorih trenutaka mi je bio kad je nakon noćnog dežurstva ujutro sa smjene u Grad ušao Dominko Radić i rekao da nam je poginuo kolega Drago Miklaušić. Šok i nevjerica! Stanovala sam u Gradu na Prijekome, najgori dan je bio 6. prosinca, dotad skoro pa nisam ni shvaćala ozbiljnost situacije ni rata. Moji su bili u skloništu, a ja sam ostala sama u Antuninskoj, a kako je bio sv. Nikola, činila sam bombice majci za imendan. Kad su tri granate pale na ulicu i geleri letjeli svuda okolo, čučala sam cijeli dan jer nisam mogla do skloništa. Brat mi je bio na bojištu i kad god bi zazvonio nesretni telefon, trznula bi se... Bilo je teško, ali je ljudski sve štimalo. Nadopunjavali smo se i nikome ništa nije bilo ni zahtjevno, ni teško prisjeća se sugovornica.
Nakon rata njezino radno mjesto promijenilo je ime, Općina je postala Grad, mnogi njezini kolege pošli su raditi u novoosnovanu Županiju, a ona je kao gradsko dijete ostala vjerna Gradu, i onom administrativnom i onom unutar mira. Promijenila je dosta predsjednika i gradonačelnika, a u najboljem sjećanju ostao joj je Tomo Milković kao predsjednik.
- Bio je gospodin čovjek! Za njegova dva mandata je bilo tiho i mirno, sve u mjeri, bez oscilacija, uz poštovanje... Pošla je u mirovinu prije eura, ali joj tijekom desetljeća promjena valuta nije bila problem, samo bi dizali ili dodavali nule.
Kako je svojim prvim poslom osigurala egzistenciju obitelji koja joj je na prvom mjestu i koja joj pruža najveću podršku u svemu, ne žali nijednog dana rada u općinskoj, kasnije gradskoj upravi. 1993. imala je obrt u Ulici bana Josipa Jelačića, u Hotelu President od 2013. do 2018., a od travnja 2018. u Ulici od Puča. Najavljuje kako će sad u mirovini ‘samoj sebi dati reda’.
- Sretna sam što sam otvorila obrt, bez obzira što sam se krpila i što sam x-puta imala svakakvih problema. Iako je moja baba davno rekla: ‘kud ćeš ćerce u to, iglica – prazna plitica’, nisam se osvrtala. Prezadovoljna sam kad nekoj mušteriji mogu spasiti komad odjeće za koji je ona emotivno vezana, a nitko ga neće ili ne želi popravljati. Ponekad s mušterijama imam ‘problem’ jer im takve popravke učinim gratis, njima je to veliko, a meni zadovoljstvo. No, mnogi još i ne znaju da sam tu i da sam otvorila obrt, što mi je tužno. Nedavno su bile moje poznanice i iznenadile se da sam tu. (smijeh) A bilo je zaista u medijima u svim mogućim portalima i novinama da sam otvorila obrt u Gradu, kaže Marina prisjećajući se kako je prošlo ovih pet godina:
- Prva godina kad sam otvorila obrt bila je bazirana na uslužne djelatnosti, popravci, prekrajanja, suzavanja i skraćivanja. Sljedeće godine trend je bio šivanje maturalnih vesta, vesta za krizme i pričesti. Onda je treću godinu došla korona, zahvalna sam Blagim djelima što su snizila najam za 30 posto pa se izguralo, a najviše su išle maskice. Uz subvencioniranje krojačkog obrta od strane Grada Dubrovnika, suglasna sam bila da ću sudjelovati u njihovim projektima, pa smo u sklopu Dubrovačkog karnevala prvu godinu radili reviju, drugu izložbu, treću godinu su cure odjevene u klaunove zabavljali djecu... Doma imam više od 150 komada robe od maškara, ne želim se toga riješiti, a ljudi se ne maškaravaju više kao prije. Veliki je trud u te kostime uložen, a otvaranjem salona "Kare" namještaja u Župi, dobila sam priliku raditi kostime na temu džungle kako bi bilo u skladu s njihovim dizajnom. Za VIP goste projekta „EU 2020 HR” ručno sam vezla vrećice lavande. U butizi je izloženo samo ono što proizvedem svojim rukama, ističe Marina.
Nametnuti trendovi
I želje stranaca su se mijenjale.
- Prvu godinu bile su ‘in’ vezene vrećice lavande, nisam mogla napraviti koliko se toga tražilo pa je moja tadašnja djelatnica Marina dala svoj doprinos u vezenju. Onda je došla korona i maskice su zauzele primat. Ovo ljeto je posjeta stranaca bila zadovoljavajuća i dali su mi osjećaj da ovaj obrt ima smisla. Stranci cijene unikatnu odjeću i to sam čula više puta ovo ljeto. Imala sam čak i muškog kupca za žensko odijelo i to mu nije smetalo, imao je svoj cilj, trebalo mu je za scenu. Divno! Posjećivali su “Prinčipesu” Španjolci, Argentinci, Francuzi, Irci, a ako je i netko od naših ljudi svratio, to su bili moji poznanici, možete ih na prste jedne ruke nabrojati. Obrti su u odlasku, a možda se i vrate u dogledno vrijeme u nekom drugom obliku, kaže Marina.
S nostalgijom gleda na 1980-te kad je svatko tko je želio biti svoj i drugačiji to morao šiti.
- Nije mi jasno zašto ne njeguju svoju osobnost i imaju svoj stil, kako im se isplati kupovati preko interneta, pa onda popravljati? Nametnut je trend da svi moramo biti isti, uniformirani, to mi je očajno. Shvaća da ljudi traže povoljnija rješenja, ali u tim slučajevima je kvaliteta materijala upitna, masovna internetska prodaja je obrte stavila na koljena, mišljenja je Marina koja dodaje:
- Nije lako platiti jednostavnu haljinu oko 800 kuna, ako je možeš kupiti za 200, za 800 kuna možeš ih imati četiri! Jer, danas se na svaki događaj svaki put ide u drugoj haljini, nema ponavljanja i to je žalosno. Ako idem od sebe, pokušavam napraviti komad robe koji će trajati jer važno je kakav će on biti kad se opere, hoće li izgubiti boju, hoće li ostati postojan, kako će se utijati... Danas ljudi idu ‘zgrčeni‘, ‘in‘ su izderane, poderane hlače, ali o ukusima se ne raspravlja. Neki sugrađani koji su imali šivaću mašinu doma i nisu je koristili, poklonili su mi materijale za šivanje i na tom im i danas zahvaljujem jer je to kvaliteta. Modna industrija ide naprijed, ali nema komada robe koji će trajati. Danas je sve dostupno: direktno iz tvornice u Milanu sam naručila komad robe putem Instagrama, za dva dana je došao, a u svojoj zemlji nekad čekam i po 7 dana. Možeš uvijek naći što ti treba, ali ono zaista dobro mora se i platiti, govori Marina.
Iako je dugo u krojačkom i dizajnerskom svijetu, ideja Marina još uvijek ima u izobilju, a mušterije su joj glavni poticaj.
- Često me pitaju zašto uzimam i popravljam neki komad odjeće, to ti se ne isplati, ali otvoreno ću reći: svaki komad koji uzmete za popraviti, na njemu, možete nešto novo naučiti, ako želite, priča sugovornica.
Četiri godine je išla u Split u talijansku školu mode i dizajna Callegari, bila je na svim mogućim revijama, ali je shvatila da to nije njezin svijet. Najdražu reviju imala je u Stonu u rujnu 2019. u sklopu Festivala soli, a zvala se “Nikina škrinja”. Bio je to hommage njezinoj majci, a koristila je njezine stvari i stvari njezine majke, Marinine bake, recimo, komade čipke... Voli komunicirati s ljudima, najdraže joj je “zadovoljna mušterija”. Kad mušterije ne poslušaju njezine savjete, uporni ‘jarac’ u njoj natjera ih da promijene mišljenje. Ili im pokaže fotografije svojih kombinacija uz jednu važnu napomenu:
- Ljudi su naučili kupiti komad robe, staviti ga na sebe, ali često puta nisu zadovoljni i u komunikaciji se ne razumijemo: ja pričam krojačkim, oni vizualnim jezikom, a fotografija odjeće na manekenki ili poznatoj osobi postane mjerilo. Međutim, svačije tijelo je drukčije. Jedna majica, najbanalniji komad odjeće, ne može stajati na svakom jednako, treba tijelo znati ocijeniti, sakriti mane, istaknuti prednosti, a ljudi se teško upuštaju u to, jako teško. Nikad nekome neću reći da mu nešto dobro stoji, ako to nije tako. Sad su u modi 1920-te, resice, a hit je ‘Veliki Gatsby’, traže se zlatna i srebrna, lućidave boje, dok su prije predvodnici trenda bili crno-bijela, a sad se traži sve... Ljudi eksperimentiraju, a ja sam pobornik ‘dnevnog looka’, da svakodnevno blistaš. Ono što sam kroz ovu butigu htjela postići, potvrdilo se ovo ljeto: zainteresiranost za samo jedan komad odjeće odnosno unikat, opravdao je svoje postojanje i prodaju. Nadalje, sve ono što sam kroz svoj životni i stvaralački put promatrala i sviđalo mi se na pojedinim ženama koje su imale osebujnu osobnost i stil u našem gradu, potražile su me za savjet, preinaku ili nešto treće. Znači, osjećamo se, priča Marina kojoj je najviše drago raditi s brokatom jer je svečan, moćan, srednjovjekovan, primjetljiv.
Nema obrta, a mobitel je najveći problem
Prelaskom na eure neće zaokruživati cijene. Cjenik je isti od 2018. i neće se mijenjati. No, mišljenja je da se ipak dovoljno ne čini za obrte, a i sa žaljenjem gleda opustjeli Grad.
- Imamo obrtničku školu, ali nemamo obrta koji nam trebaju! Nemamo bravara, tokara, električara, kožara, klobučara... Žao mi je što je tako jer sam dijete Grada koje je 70-ih, 80-ih godina imalo sreću doživjeti neponovljivo. Grad je sve imao u jezgri i nisam imala potrebu ići dalje od Pila. Pokušava se, ali nikako da živne! Mislim da je to nepovratno zato što je ovo doba tako opterećeno i napredovalo tehnologijom, a mobitel je najveći problem! Puno vremena provodimo na njemu i djeca i svi mi, dao nam je velike prednosti, ali otuđio nas je, pesimistična je Marina.
Zato za sve njezine mušterije ima pozitivna vijest: ljubavi i volje za poslom ima, leđa, vrat i vid još joj dopuštaju, realna je osoba i ne da se pokolebati te će se u budućnosti više baviti krojačkim poslom. Svjesna je da se ništa ne događa preko noći i da treba puno znanja i truda uložiti, ali će i dalje raditi popravke i šivanja, smišljat će kreacije, a uz to je najbolje zašiti ovu priču.
