Nevjerojatan put ekscentričnog glumca: kad je zavidna karijera krenula nizbrdo, spasile su ga sapunice, a u medije vratila bizarna izjava o Kolindi

stdClass Object ( [id] => 1006820 [title] => Nevjerojatan put ekscentričnog glumca: kad je zavidna karijera krenula nizbrdo, spasile su ga sapunice, a u medije vratila bizarna izjava o Kolindi [alias] => nevjerojatan-put-ekscentricnog-glumca-kad-je-zavidna-karijera-krenula-nizbrdo-spasile-su-ga-sapunice-a-u-medije-vratila-bizarna-izjava-o-kolindi [catid] => 286 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Nadrealno djeluje fotografija iz arhiva zagrebačke Gradske knjižnice, iz veljače 1981. s Književnog petka, na kojoj Božidar Alić i Mira Furlan recitiraju hrvatsku mladu liriku, piše Jutarnji list.

Oboje su tada bili članovi Hrvatskog narodnog kazališta, tijekom tog desetljeća realizirali su svoj zvjezdani potencijal, no nakon raspada Jugoslavije putovi su im se radikalno razdvojili: ona je završila u egzilu, nije krila da joj je beskrajno stran režim Franje Tuđmana i hrvatski nacionalizam, borila se za stan u Zagrebu koji su joj pokušali oduzeti, u Americi je nastupila u hit serijama „Babylon 5“ i „Izgubljeni“, a kada je u ZKM-u gostovala beogradska predstava „Dok nas smrt ne razdvoji“ u režiji Mikija Manojlovića, po njezinom tekstu, nije došla ni pozdraviti publiku.

Alić je ostao ovdje, sudjelovao u ratu kao dio umjetničke udruge Croatian Art Forces, sve više se okretao vjeri pa čak najavljivao i zaređenje, imao nekolicinu kreativnih bljeskova, ali je to razdoblje proveo uglavnom na margini, da bi se 2015. godine vratio u medije u velikom stilu: u izbornoj noći čestitao je na pobjedi Kolindi Grabar-Kitanović na pobjedi nad „udbaško, srbofilsko, četničkom strujom“,Hrvatsko društvo dramskih djelatnika zaprijetilo mu je etičkim povjerenstvom zbog govora mržnje, a on im je uzvratio ostavkom na članstvo.

Nema veze što je Grabar-Kitanović tijesno izabrana za prvu hrvatsku predsjednicu, i što je milijun glasača za Ivu Josipovića odjednom proglašeno neprijateljima hrvatskog naroda, nema veze ni to što je Alić prije toga bio u izbornom stožeru Milana Kujundžića, koji je ispao odmah u prvom krugu.

---

---

Ne bez razloga uslijedili su komentari - još jedna predstava nekoć velikog glumca, još jedan vapaj za malo pažnje u sredini koja ga posljednjih godina nesmiljeno ignorira.

Božidar Alić nekoć je uistinu bio velik glumac. Prvi put smo ga gledali 1977. u „Akciji stadion“ Dušana Vukotića, koja je na festivalu u Puli dobila Veliku srebrnu arenu, a on je bio svojevrsno otkriće: igrao je mladog ustašu Ferka, koji uzaludno nagovara svog prijatelja Igora Gala da obuče crnu uniformu, no kako je taj bliži ilegalnom pokretu, a i djevojka mu je Srpkinja, naposljetku od njega dobije metak u čelo.

Alić je poslije posvuda pričao da je snimljena i scena u kojoj Ferko nakon te egzekucije ima živčani slom te da ju je Vukotić izbacio, ne želeći uslojiti taj lik, no scenarist Slavko Goldstein ustvrdio mi je da u njegovu tekstu takve scene nije bilo. Je li već tada Alić na taj način samo privlačio pažnju, nikad nećemo doznati, jer redatelj nije više među živima. Jedno je sigurno, glumac bi nešto takvo tada vrlo rado odigrao.

U „Akciji stadion“ lako je zasjenio svog iskusnijeg partnera Gala, jer ste imali dojam da se iza te prijazne vanjštine kriju nevjerojatni ponori. U Poletu su s njim odmah objavili intervju, jer ih je privukla scena u kojoj on u kafiću udvara curama i ne krije kojoj političkoj struji pripada: igrao je zločestog dečka sa šarmom, a to uvijek pali.

Bio je tada još na zagrebačkoj akademiji, s njim su studirali Ivo Gregurević i Perica Martinović, na televiziji je nedjeljom vodio emisiju za djecu s Ljiljanom Kamenski, diplomirao 1979., odmah dobio angažman u HNK, ali se proslavio u susjednom &TD-u u „Kralju Gordoganu“, predstavi u kojoj se odigralo povijesno pomirenje nekadašnjih bliskih prijatelja, redatelja Vlade Habuneka i dramatičara Radovana Ivšića. Alić je briljirao u predstavi, ekstrovertan i istodobno kontroliran, no na probama se pokazalo da nije baš lak za suradnju.

Božu – kako smo ga svi zvali – zapazio je i Zoran Tadić, koji je na Televiziji Zagreb dobio režiju jedne epizode serije „Nepokoreni grad“, o pothvatima zagrebačkih ilegalaca za NDH, kao svojevrsni test podobnosti je li spreman i za ozbiljnije zadatke (stalno su ga držali na nekakvoj listi problematičnih filmaša). Epizoda se zvala „72-96“ i bavila diverzijom ilegalaca na zagrebačkoj pošti 1941.

Božo je igrao glavnu ulogu, zajedno s pokojnim Đorđem Rapajićem, bio je neposredan i siguran pred kamerom, pa nimalo čudno što ga je Zoran angažirao i za svoj naredni projekt „Treći ključ“. Poput njegovog prethodnog filma „Ritam zločina“, i ovo je bilo vrlo komorno ostvarenje, sa samo dva važna glumca, isprva je glavnu žensku ulogu trebala igrati Božidarka Freit, no kako je ona otezala s pristankom, Zoran je angažirao tada još slabo poznatu Vedranu Međimorec. Film nije ispao loše, ali redatelj se zarekao da s takvim glumcem više neće raditi.

Razdoblje u kojem je Božo postajao zvijezda bilo je u znaku glazbenog novog vala (kojim se bavi nova HRT-ova serija „Crno-bijeli svijet“), on s punkom nije imao puno zajedničkog, više je volio Franka Sinatru, Sergia Endriga i Arsena Dedića (poslije je čak snimio CD na kojem izvodi evergreene, a često je javno i nastupao), međutim, s mladim buntovnicima ipak ga je vezivala sklonost provociranju.

---

---

Pripremao je tada u &TD-u predstavu „Paklena naranča“ po Anthonyju Burgessu, igrao je karizmatičnog huligana Alexa, obrijao glavu, obojio lice, ali zbog svađa s redateljem Slobodanom Praljkom rezultat nije bio baš eksplozivan.

Srećom, kazališta su se za njega otimala, napustio je zagrebački HNK jer ga nisu pustili u Split da igra u komadu Slobodana Šnajdera „Kamov, smrtopis“, tamo je igrao i u „Hrvatskom Faustu“ istog pisca, na Dubrovačkim ljetnim igrama nastupio je u „Koriolanu“ u režiji Petra Večeka, a najbolje je surađivao s Paolom Magellijem u Gavelli, koji ga je odlično razumio, smatrao je da ima posla s razmaženim djetetom i znao je kako se postaviti u takvim situacijama. Sjajan su posao obavili u dubletu zvanom „Ludi dani“, sastavljenom od predstava „Figarova ženidba“ Beumarchaisa i „Figaro se rastaje“ von Horvátha: kolikogod s Božom bilo cirkusa na probama, kad je izašao na scenu začarao bi publiku.

Potkraj osamdesetih pročulo se po Zagrebu da Božo manijakalno uči njemački (već je odlično znao talijanski i engleski), Magelli ga je preporučio poznatom talijanskom redatelju Robertu Ciulliju i ovaj ga je pozvao u svoj Theater an der Ruhr u Mülheimu na Ruhru. Tamo je najprije igrao u Brecht-Weillovoj „Operi za tri groša“, odjeci su bili vrlo povoljni, pa mu je Ciulli dozvolio da u Euripidovim „Bakhanticama“ glumi na hrvatskom. Pridoda li se tome da je svojedobno bio godinu dana na specijalizaciji u milanskom Piccolo teatro di Milano kod slavnog Giorgia Strehlera, bio je to jedini naš glumac u tom razdoblju s tako uspješnom međunarodnom karijerom.

Početkom devedesetih opet ga je prihvatio Magelli i napravio s njim u Gavelli uspješnu predstavu „Vjera, ufanje, ljubav“. Trebalo mu je novca, pa se zaposlio kao konobar kod Drage Vukušića u popularnom restoranu u podrumu Muzeja za umjetnost i obrt, a jednog dana je osvanuo i kod nas u Globusu: uređivao sam tada revijalni prilog TV Best i predložio mi je da redovno piše kolumnu „Zapisi jednog konobara“, piše Jutarnji.

Nije to bilo loše, imao je spisateljskog dara, no - koliko se sjećam - Vukušić nije bio oduševljen što njegov konobar piše o svojim dogodovštinama iz njegova lokala. Božo je naravno pazio da ne koristi prava imena, ali opet to baš nije bilo zgodno. Nešto kasnije prešao je na drugu kolumnu koja se zvala „Na rubu pameti“, i ta se nešto dulje održala.

U teatru je dospio u slijepu ulicu, no spasila ga je Mani Gotovac i pozvala u &TD. Predstavu „Kraljica majka“, tekst Manila Santanellija, režirao je Branko Ivanda, u priči o posesivnom odnosu majke i sina narkomana očitavalo se i autobiografske natruhe, no Božo je to hladno negirao. Igralo se u maloj polukružnoj dvorani tog teatra, bio je čitavo vrijeme gotovo sam na sceni, njegova partnerica se nazirala iza baldahina, ali nije dugo izdržao u predstavi, pa ga je zamijenio mladi Marko Torjanec.

Igrao je i u komadu „Gorki, gorki mjesec“ po Pascalu Bruckneru, režirao je Peter Selem, a zadovoljan svojim nastupom Božo je neskromno primijetio da je šteta što tu ulogu nije igrao nekoliko godina ranije, jer bi ga tada vidio Roman Polanski prije no što je snimio film po tom tekstu i sigurno bi ga angažirao. U „Mjesecu Alabame“ (Petar Brečić prilagodio je predložak Brecht-Weilla) igrao je s Editom Majić, glumicom koja se s njim nadmetala u ekscentričnosti, no kad se ona odlučila zarediti, to je i napravila, za razliku od Bože.

---

---

Njegovo najproblematičnije razdoblje započinje suradnjom s Jakovom Sedlarom: 1998. je u alternaciji s Vanjom Drachom igrao Lenbacha u Krežinom komadu „U agoniji“ u zagrebačkom HNK (režija Georgij Paro), pa ga je Sedlar nagovorio da njegovu izvedbu zabilježe na videu, s njim su još igrali Ena Begović i Sven Medvešek, a taj je uradak prikazivan i u kinima, dakako, sa zanemarivim odazivom gledatelja.

Pa dok to još i nije bila toliko blasfemija (osim umetanja lezbijskih scena kojih u originalnom predlošku nema), „Četverored“ to zasigurno jest, ep o stradanju hrvatskih domobrana i ustaša na putu prema Bleiburgu, u kojem Židovka Ena Begović radije bježi s poraženim vojnim snagama NDH negoli da dočeka partizane. Film je snimljen u namjeri da osigura pobjedu HDZ-a nasuprot Koalicije narodnog sporazuma, u namjeri da pokaže što će se dogoditi ukoliko „komunjare“ dođu na vlast.

Božo je igrao partizana Vasu koji nožem urezuje zvijezdu na čelo svojim zarobljenicima, no tako karikaturalno da je u kinu u kojem sam gledao film neprestano odjekivao smijeh. Učlanio se tada i u HDZ, nastupao u Sedlarovim propagandnim spotovima za tu stranku, igrajući pijanca koji zastupa udbaše i srbofile, no valjda je sve to skupa i doprinijelo pobjedi Koalicije narodnog sporazuma.

Suradnja sa Sedlarom se nastavila, najbizarnije u filmu „Sjećanje na Georgiju“ u kojem se redatelj odlučio obračunati sa svojim najžešćim kritičarima, nešto slično što je te iste, 2002., napravio i Ivan Aralica u romanu „Fukara“. Antipatični likovi u filmu zovu se Jurica Pavičić, Ivan Starčević, Mile Jergović Munivrana i dr. Polimac: smiješno mi je bilo što mene igra upravo Božo, s kojim sam se dobro znao, ali me njegova interpretacija nije osobito pogodila, jer je dr. Polimca portretirao kao seljačinu koji reže kobasice i pije iz boce, što sa mnom nije imalo puno zajedničkog. Poslije sam ga sreo kod Kavkaza, ozbiljna lice mi se ispričao i to smo smatrali zaboravljenim.

---

---

U novom mileniju Božu su spasile sapunice. Glumio je u „Zabranjenoj ljubavi“, „Ljubavi u zaleđu“, „Običnim ljudima“, no najsočniju rolu dobio je u „Ponosu Ratkajevih“, gdje je zapravo igrao jednog od četiri-pet najvažnijih likova, Karla pl. Ratkaja. Bio je dosta pompozan, ali primjereno standardima te prilično zanimljive sapunice, međutim, valjda je svojim ponašanjem iznervirao redatelja Branka Ivandu (ranije su surađivali u nekoliko navrata na puno prestižnijim projektima) koji ga je u jednoj prigodi ošamario. Kako su prenijele novine, Božo si je poslije sam ozlijedio lice (nešto slično onome što je napravio glavni negativac Andy Robinson u „Prljavom Harryju“ s Clintom Eastwoodom) i optužio redatelja da ga je pretukao. Nije upalilo, pa se pokorno vratio na snimanje i odradio svoju ulogu do kraja.

Bilo je to početkom 2008. godine, a još neposredno prije govorilo se o njegovom glumačkom uzletu. Sjetila ga se opet pokojna Mani Gotovac, koja je bila dosta razočarana njegovim nemarnim odnosom prema poslu u tetaru &TD, ali kako je smatrala da je u pitanju izuzetan talent, nagovorila je Vinka Brešana da ga angažira za glavnu ulogu Isidora u predstavi „Ničiji sin“ po Mati Matišiću, premijerno izvedenu na Riječkim ljetnim noćima, a poslije preseljenu u riječki HNK. Božo je pristao čak i na audiciju (prije toga imao ju je samo za „Akciju stadion“), no Brešan nije požalio što ga je angažirao.

Tomislav Čadež mi je rekao:

- Posve je zasjenio riječke glumce, u invalidskim kolicima, ledenog glasa, s koncentratom potisnute agresiju, iznio je jednu od najmračnijih i najdepresivnijih scenskih osoba koje sam gledao. Bergman za Balkance, rekao bih.“ Te 2007. su ga hvalili i za nastup na Osječkom kulturnom ljetu, igrao je u predstavi „Rozenkrantz i Guilderstern su mrtvi“ po Tomu Stoppardu, a u režiji Zlatka Svibena: naslovne uloge dobili su Rakan Sushaidat i Franjo Dijak, međutim, on nije bio ništa manje dojmljiv kao vođa kazališne družine.

Nadrealno djeluje fotografija iz arhiva zagrebačke Gradske knjižnice, iz veljače 1981. s Književnog petka, na kojoj Božidar Alić i Mira Furlan recitiraju hrvatsku mladu liriku, piše Jutarnji list.

Oboje su tada bili članovi Hrvatskog narodnog kazališta, tijekom tog desetljeća realizirali su svoj zvjezdani potencijal, no nakon raspada Jugoslavije putovi su im se radikalno razdvojili: ona je završila u egzilu, nije krila da joj je beskrajno stran režim Franje Tuđmana i hrvatski nacionalizam, borila se za stan u Zagrebu koji su joj pokušali oduzeti, u Americi je nastupila u hit serijama „Babylon 5“ i „Izgubljeni“, a kada je u ZKM-u gostovala beogradska predstava „Dok nas smrt ne razdvoji“ u režiji Mikija Manojlovića, po njezinom tekstu, nije došla ni pozdraviti publiku.

Alić je ostao ovdje, sudjelovao u ratu kao dio umjetničke udruge Croatian Art Forces, sve više se okretao vjeri pa čak najavljivao i zaređenje, imao nekolicinu kreativnih bljeskova, ali je to razdoblje proveo uglavnom na margini, da bi se 2015. godine vratio u medije u velikom stilu: u izbornoj noći čestitao je na pobjedi Kolindi Grabar-Kitanović na pobjedi nad „udbaško, srbofilsko, četničkom strujom“,Hrvatsko društvo dramskih djelatnika zaprijetilo mu je etičkim povjerenstvom zbog govora mržnje, a on im je uzvratio ostavkom na članstvo.

Nema veze što je Grabar-Kitanović tijesno izabrana za prvu hrvatsku predsjednicu, i što je milijun glasača za Ivu Josipovića odjednom proglašeno neprijateljima hrvatskog naroda, nema veze ni to što je Alić prije toga bio u izbornom stožeru Milana Kujundžića, koji je ispao odmah u prvom krugu.

---