‘Kako živimo s plaćom od par tisuća kuna? Ne živimo...‘: pričali smo s Ivanom i Kiarom čiji je posao briga o najugroženijima

Oni su njihove oči, ruke, noge, podrška u učenju, socijalizaciji... Bez njih bi mnogima život bio nemjerljivo teži i mnogo toga zauvijek nedostupno, što ljudi koji se ne susreću ni sa kakvim teškoćama u razvoju, invaliditetom ili nekim drugim potrebama podrazumijevaju samo po sebi i uzimaju zdravo za gotovo.

Oni su osobni asistenti i pomoćnici u nastavi, ljudi koji rade dva društveno vrlo važna, ali istodobno neprepoznata posla u društvu. Naime, u sustavu koji bi država konačno trebala urediti puno je nelogičnosti i nedorečenosti vezanih uz ova zanimanja, što otvara prostor i za manipulaciju.

Plaće su im mizerne, niže od propisanog minimalca, mogu raditi uglavnom samo pola radnog vremena i zaposleni su na određeno vrijeme: pomoćnici u nastavi onoliko koliko traje školska godina, a osobni asistenti ovisno o trajanju projekt prema kojem su zaposleni, na mjesec, godinu ili najviše dvije. Zbog toga su osuđeni na neizvjesnost i iščekivanje hoće li im ugovori biti produženi i hoće li udruge, gradovi ili županije uspjeti dobiti sredstva za njihove plaće koje se najvećim dijelom financiraju iz europskog socijalnog fonda, odnosno u stalnom su strahu hoće li natječaji za to uopće biti raspisani, o čemu izravno ovisi i hoće li uopće imati posao.

Velik je problem i edukacija, jer se od pomoćnika u nastavi i osobnih asistenata traži tek završena srednja škola. Stoga su mahom prepušteni sami sebi, vlastitoj snalažljivosti i želji za učenjem kako bi mogli odgovoriti na potrebe svojih korisnika. Problem nerijetko predstavlja i to što pomoćnici i asistenti misle da trebaju raditi jedno, a roditelji korisnika njihov posao drugačije vide. Zbog svega toga, nadasve plaće od koje ne mogu pristojno živjeti, većina ne ostaje dugo na tom poslu i napuste ga čim se ukaže bolja prilika, zbog čega na kraju pate sami korisnici.

'Ja to mogu'

Iako ih muče gotovo isti problemi, osobni asistenti i pomoćnici u nastavi dva su različita zanimanja. I dok potonji rade u školama i pomažu djeci s teškoćama da prate nastavu te su podrška njihovoj inkluzivnosti, osobni asistenti usmjereni su na osobe s invaliditetom kako bi bile samostalnije, mobilnije i društveno aktivne. Širok je dijapazon njihovih zadaća: od pomoći u održavanju higijene, hranjenju, kućanskim poslovima do uključivanja korisnika u socijalne aktivnosti i druženja.

Ivana Baranović Zelenko po zvanju je prvostupnica javne uprave, studija koji je završila na splitskom Pravnom fakultetu, ali nakon odrađenog pripravničkog staža u Općini Primošten, posao u struci nije uspjela pronaći, unatoč brojnim natječajima na koje se javljala i na kojima su uvijek neki drugi prolazili (ako treba i s 0,03 boda više!).

Ivana Baranović: Nije lako, ali snalazim se, balansiram

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

"Staž" na birou prekinula je kada joj je prijateljica rekla da u udruzi "Kamenčići", koja okuplja osobe s intelektualnim teškoćama u Šibensko-kninskoj županiji, raspisuju natječaj i traže osobnog asistenta. Javila se, iako nikada ništa slično nije radila, a nakon posjeta potencijalnog korisnika, potpuno nepokretnog mladića u tzv. budnoj, tj. vigilnoj komi, danas 26-godišnjeg Krešimira, i razgovora s njegovom majkom, Ivana je odlučila prihvatiti se posla. Vjerovala je da može, a nakon pet godina pokazala je i da može.

Jedina je od svih koje smo uspjeli kontaktirati pristala javno govoriti o svom poslu. Jedina je i po tomu što ima puno radno vrijeme jer se skrbi o dvoje korisnika: ujutro je s Krešimirom; a poslijepodne sa svojom vršnjakinjom, 37-godišnjom Martinom koja boluje od cerebralne paralize. K tomu, jedna je od rijetkih koja od prvog dana svog staža kao osobna asistentica radi s istim korisnicima.

– Da se odmah razumijemo: za ovaj posao morate imati želudac. Vi tu vidite razne izlučevine, vidite sve... Kada sam počela raditi imali smo kratku edukaciju u Kninu, gdje nam je objašnjeno što je naš posao. Mi, ukratko, radimo sve ono što naši korisnici sami ne mogu raditi. Ali uvijek kažem: u ovom poslu mi ne dobijemo samo korisnika, dobijemo cijelu obitelj. Moje osobno iskustvo je vrlo dobro, ali znam, iz razgovora i prema iskustvu drugih kolegica, da ih se ponekad tretira kao sluškinje – govori Ivana dok pokazuje svoje fotografije s Krešimirom i Martinom. Možemo ih, kaže, objaviti, jer su zeleno svjetlo dale njihove obitelji.

– S Martinom normalno razgovaram, dok je Krešo u stanju snižene svijesti i premda s njim nije moguć kontakt, svejedno znam što mu u nekom trenutku treba: kad ga svrbi, gdje ga je ugrizao komarac, kada ga boli, kada mu je dosadno, kada teško diše jer mu se vratio bronhitis, a kada je to zbog nezgodnog položaja. Ne mogu vam objasniti na koji način to uspijevam, ali je tako. Martina mi, naravno, sama kaže kada je gladna, žedna, kada je boli...

Ivana i Martina - osobna asistentica i prijateljica

Privatni Album

Oboje su potpuno oduzeti i često ih hvataju spazmi, što je vrlo bolno. Kada Martinu uhvati spazam potpuno se ukoči. Trzne ona, trznem ja, kolina, leđa sve ti se razdvaja... A Krešo se trese... Martina nije išla u školu, a ja sam je naučila čitati i pisati neke jednostavnije riječi. Pjevamo zajedno, čitam joj knjige, romane...

A Krešo, čim smo se vidjeli nekako mi je legao, da sad ne budem patetična. Dan za danom sam učila puno stvari oko njega. Njegova mama nije me ni na što prisiljavala niti tražila, jedino joj je bilo bitno, pošto on ima probleme s disanjem zbog svog stanja, pa mu se zalipi ta sluz i ne može samostalno disati, da znam upotrijebiti aspirator... Zimi smo više vezani uz kuću, ali kada je ljeto idemo mi i u šetnje i na kupanje – veli nam Ivana.

I njegovateljica i prijateljica

Ona se ne žali na svoj posao. Svojim je korisnicima i njegovateljica i prijateljica, osobito Martini, a nerijetko i psihologinja. Sve je to učila uz rad s njima, posuđujući literaturu u knjižnici i učeći sama. Kratka edukacija koju je imala kada se zapošljavala prije pet godina nedovoljna je, reći će, za sve izazove koji ovaj posao donosi.

Plaća joj je 2000 kuna po korisniku. Nema božićnicu ni regres, jedino plaćene putne troškove. Kako radi dvokratno, malo joj vremena ostaje za privatni život, a s obzirom na visinu plaće, teško da bi uspijevala od toga i živjeti da ne stanuje s roditeljima i da je nakon posla kod kuće ne čeka gotov ručak! Problem je, reći će, ako mora na bolovanje ili na godišnji, jer praktički sama sebi mora naći zamjenu.

– Kako živim s 4000 kuna? Da nisam s roditeljima, ne bih imala ni za papar. Voljela bih kada bi se u ovom poslu moglo napredovati, ići na edukacije. Vani postoje takve stvari. I, naravno, da je plaća bolja. No, situacija na Balkanu i u Hrvatskoj je takva, milijun puta opjevana, i suvišno je više o tomu govoriti. Kada radite posao osobnog asistenta vi ne možete završiti dan da vas ne diraju stanja vašeg korisnika. I meni je to trebala biti privremena postaja dok ne nađem nešto bolje. Javljala sam se na brojne natječaje. Uvik isto, uči isto, polaži... Ustav već napamet znam. Sada planiram vratiti se na Pravni fakultet i zaokružiti obrazovanje. Možda mi toliko i nije važno da dobijem posao u struci koliko da dobijem visoku stručnu spremu i tako postanem konkurentnija na tržištu rada – priznaje Ivana, a otkriva i kako ima dana kada se pita što joj je ovo u životu trebalo.

– Nije lako, ali snalazim se, balansiram. S tim da je meni lako, jer dolazim kući na gotovo. Eto, nedavno su moji tri tjedna brali masline, morala sam kuhati za sve, spremati, ići raditi... Ali čovik se navikne. U ovom poslu ne možete reći služba je služba, a družba je družba, to se sve prepleće. Bude tu i smija, slavimo i rođendane, ima i svađe, svega... Naravno, sve u nekim granicama – zaključuje Ivana.

Klara Višnjić jedna je od 42 pomoćnika u nastavi koji su zaposleni u šibenskim osnovnim školama. Već četiri godine radi taj posao, a u Šibenik se doselila iz Moslavine prije desetak godina. Po struci je hotelsko-turistički tehničar, ali taj posao nije radila, niti bi voljela, otvoreno kaže. Promašila je profesiju, dodaje uz smijeh.

Rad s djecom s posebnim potrebama i teškoćama u učenju za nju je izazov i otkriće. Možda i zbog činjenice jer je i sama majka troje djece, od kojih jedno ima problem s disleksijom, a drugo zbog zdravstvenih razloga mora redovito ići na fizikalnu terapiju. Zbog toga iz prve ruke zna što i koliko roditeljima takve djece znači pomoćnica u nastavi. Iako je i u njezinu poslu fluktuacija radne snage velika, jer mnogi odlaze zbog neizvjesnosti i malih plaća, odnosno činjenice da svako ljeto, kada nema škole, moraju ponovno na biro, Klara bi ovaj posao radila do kraja života.

Posao po mjeri

– Meni ovaj posao potpuno odgovara. Pronašla sam se u njemu. To je ono što bih voljela raditi. Odgovora mi zbog moje obiteljske situacije, kao i to da radim pola radnog vremena. Ali znam da mojim kolegama i kolegicama nije lako. Među njima je dosta i s visokom stručnom spremom, čak i onih koji imaju nastavnička zanimanja.

Naravno da njima ne odgovara raditi za tako malu plaću. Znam da je situacija s pomoćnicima u nastavi različita u zemlji. Negdje rade i na ugovor o djelu, nisu im plaćeni ni regres ni božićnica, ali mi u Šibeniku, nasreću, to imamo. Plaćeni smo po satu i ovisno o tomu koliko imamo sati u mjesecu plaća je od 2200 do 2700 kuna, zajedno s putnim troškovima.

Jasno mi je da je to malo i da ljudi zbog toga odlaze, a mislim da je problem i nedovoljna edukacija. Ja sam se sama educirala koliko god sam mogla, uglavnom preko online tečajeva. Ima puno toga, ali je skupo, ako to idete privatno. Roditeljima je, znam to, važno da su pomoćnici u nastavi što bolje educirani, jer od toga dijete ima samo koristi. To je najvažnije, jer smo svi mi ovdje zbog te djece – kaže Karla, koja je i članica hrvatske Udruge pomoćnika u nastavi osnovane prije tri godine s ciljem poboljšanja njihova statusa, radnih uvjeta i prava.

Možda je zbog svega toga, za razliku od desetak njezinih kolegica s kojima smo kontaktirali i koje su sve redom odbile javno govoriti o svom poslu i statusu te su se opredijelile za šutnju, lako pristala na ovaj razgovor iako je zbog ozljede noge ovih dana morala ostati kući, pa smo mogle samo telefonski razgovarati.

Predsjednica Udruge Iva Tadić ističe kako se položaj pomoćnika u nastavi sporo mijenja i poboljšava, unatoč naporima i nastojanjima udruge.

– U interesu države bi bilo da se to riješi. Međutim, još su prije 12 godina pomoćnici u nastavi ušli u škole, a problemi se ne rješavaju. Godine 2018. donesen je Pravilnik koji govori o obvezama, ali ne i pravima pomoćnika u nastavi, Ministarstvo znanosti i obrazovanja obvezalo se da će donijeti program i plan edukacije, ali se to do danas nije dogodilo – pojašnjava nam predsjednica Tadić.

U Šibensko-kninskoj županiji, dodaje, pomoćnicima u nastavi sat se plaća 25 kuna, kako je to u većini županija u državi. Najgore stanje je pak u Koprivničko-križevačkoj županiji gdje je satnica samo 19 kuna. Šibenski pomoćnici u nastavi imaju "povlasticu" da primaju božićnicu, dar za djecu i slično, iako takva praksa ne vrijedi svuda u Hrvatskoj, premda je novac za to, kaže Tadić, osiguran iz europskog socijalnog fonda. Udruga, ističe, ne odustaje od borbe za poboljšanje statusa, radnih i materijalnih prava pomoćnika u nastavi, premda je u državi koja ne čuje njihove apele pred njima, kao i pred osobnim asistentima, još puno truda i muke da to i ostvare.

Na 50.000 osoba s invaliditetom, ima samo 2000 asistenata

Nikola Ptić iz inicijative "Osobni asistenti zajedno" kaže kako ne postoje točni podaci o broju osobnih asistenata u Hrvatskoj. Pretpostavlja se da taj posao radi od 1700 do 2000 ljudi. Zapošljavaju se preko projekta Europskog socijalnog fonda ili natječaja koji raspisuje Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike na koji se javljaju udruge, i ovisno koliko dobiju sredstava, toliko asistenata i zaposle.

– Ima raznih situacija: nekima ugovori traju godinu, godinu i pol do dvije, a nekima se produžuju iz mjeseca u mjesec ili svaka tri mjeseca. U svakom slučaju, jako je nesigurno. Postoje i osobni asistenti koji su zaposleni na neodređeno, ali to je više dobra volja udruge, nego što je ustaljena praksa.

Udruge formalno jesu poslodavac asistentima, ali su i njima ruke vezane, jer ovise o projektima i sredstvima koje dobiju, pa toliko mogu i svojim asistentima dati. Svi su u tom sustavu nezadovoljni ovakvom situacijom, počevši od korisnika. U Hrvatskoj je 50.000 osoba s invaliditetom, a imamo samo 1700, odnosno 2000 osobnih asistenta, tako da mnogi godinama čekaju svog asistenta, a neki ga i ne dočekaju.

Oni bi im trebali pomoći u socijalizaciji i svemu onomu što bi sami htjeli napraviti, a ne mogu. Naglasak je na socijalizaciji: odlazak na posao, kod liječnika, na druženja u udrugu, u kafić, kino... To ne isključuje pomoć kod osobne higijene, davanje terapije, dizanje iz kolica, kreveta... No zakonski sve to nije jasno definirano i u praksi se to iskorištava, pa asistenti rade poslove koje nikako ne bi trebali raditi, poput kućanskih poslova koje obavljaju: čiste, pospremaju, kopaju u vrtu, cijepaju drva... To je djelomično u redu, ali ne u mjeri da ih se iskorištava – upozorava Ptić, napominjući kako se očekivalo da će do kraja godine biti izrađen nacrt Zakona o osobnoj asistenciji.

No dočekali su samo još jedno razočaranje. Sve će, kako sada stvari stoje, ostati isto i sljedeću godinu, kada bi nacrt očekivanog zakona mogao ugledati svjetlo dana.