U vrijeme kad je naći običnog zidara ili vodoinstalatera ravno dobitku na lotu, očekivati da ćete naći meštra za politiranje, odnosno filigranski rad na vrijednom starinskom namještaju iz 19. stoljeću, doima se kao snimanje filma s Tomom Cruiseom. Nemoguća misija! Jer za takvo što treba imati koordinaciju pokreta, kulturu rada i disciplinu, morate imati duha – barem onoliko kolika ga ima i ova "mobilija" – i imati čitav niz specifičnih znanja, stopljenih s godinama prakse koje od vas čine de facto – umjetnika. Kao što je i većina ovog vrijednog, starinskog namještaja već i sada – umjetničko djelo. Koja, osim umjetničke, imaju i svoju povijesnu, kulturnu i materijalnu vrijednost.
Ormar iz 1883.
Jedan je od zadnjih, ako ne i zadnji od takvih majstora umjetnika koji vraća stari namještaj na početne postavke udahnuvši mu dušu, nakon kojih može trajati još najmanje 150 godina, koliko je već prošlo od vremena u kojem je napravljen – Zvonko Mijić. Šibenski restaurator koji nas je pozvao da nam pokaže svoj zadnji rad, ormar iz 1883. godine koji je ručno politirao, tamponom na koji se nalije šelak, koji se razrjeđuje alkoholom, odnosno špiritom, 96-postotnim, koji brzo hlapi i onda se lagano utrljava, sloj po sloj. Istovremeno, ravnomjerno, metodično, kao da radi stroj, a ne čovjek. Ako ste mislili da je to sve, prevarili ste se. Jer nakon tog prvog sloja nanošenja šelaka slijedi brušenje, pa nanošenje novog sloja, pa opet brušenje, fino, najfinije, pa opet šelak, opet tampon, opet špirit, opet sve ravnomjerno, jednako. Na desetke, stotine puta, tko zna koliko. Da bi se dobio efekt ogledala. Baš onako kako je izgledao dok ga se radilo u nekoj od tadašnjih umjetničkih radionica na sjeveru Italije. Zemlje u kojoj je i Mijić izučio zanat. Njegova je vrijednost sada oko tisuću do tisuću i dvjesto eura. Na njemu je sve ručno rađeno. Posebni meštri ručno su radili ove sfinge, koje su bile u modi nakon Napolenova pohoda na Egipat, posebni su meštri radili, odnosno slagali furnire. Od korijena oraha!
– Tijelo ovog ormara rađeno je od smreke, koje su radili stolari, pa se na njega stavljao furnir, a onda se tek slagao ormar – kazao nam je 68-godišnji Mijić, koji je u mirovini, a ovo sada radi za svoju dušu i za prijatelje, kojima učini uslugu. Radi kad može i koliko može. Da bi uredio ovakav ormar, restaurirao ga kako spada, s politiranjem, treba mu oko mjesec do mjesec i pol. Potroši se više vremena i truda nego što na koncu ovaj ormar i sam vrijedi, kad bi se računala sama materijalna vrijednost. No za ljude koji znaju o čemu se radi njegova je vrijednost zapravo neprocjenjiva i ne ovisi samo o ćudima tržišta. Kojim vlada moda! Danas ljudi hoće jedno, sutra drugo, pa se rješavaju jednih komada, a kupuju drugo, ne pitajući koliko što košta ili vrijedi. Jednostavno, takvo je vrijeme došlo!
– Znate li što je paradoks? To da se često najbolji stari namještaj nađe u siromašnim kućama. A u bogatim kućama lošiji. Zašto je to tako? Zato što je početkom 20. stoljeća bio moderan secesijski namještaj i svi su boljestojeći išli u Austriju, Njemačku i Italiju i tamo kupovali secesijske stvari. A svoj stari, barokni, rukom rađen namještaj davali su svojim slugama za nikakve novce ili poklanjali. I sad kad vi dođete u te nekad bogate kuće, nađete u njima taj tvornički, secesijski namještaj, a kod nekadašnje sirotinje duplo skuplje, barokne unikate, ručni rad vrhunskih radionica, često neprocjenjive umjetničke vrijednosti – iznosi zanimljive podatke naš restaurator, kojemu valja vjerovati jer je tijekom svojeg života i rada, prirodom posla, imao priliku zaviriti u brojne stanove, kuće i palače i vidjeti namještaj kojim su uređene.
Privatni naručitelji
– Radio sam za muzeje, galerije, za privatne naručitelje, često i stare, uređivao i restaurirao vrijedne antikne komade namještaja, dijelove koje su načeli crvi i koje je nagrizao zub vremena, za koje su i oni koji su me zvali mislili da im nema spasa, pa sam ja ipak uspijevao. Jer čovjek je nezamjenjiv! Koliko god tehnologija išla naprijed, koliko god roboti mogli raditi čak i stolarske radove, pa se danas štancaju i kopiraju komadi, na desetke i stotine jednakih, postoji dio posla koji makinje neće moći obaviti jer nemaju dušu – zaneseno govori Mijić, koji je zaljubljen u svoj posao. Ili, bolje reći, poziv! U kojem uživa. I kojeg se ne može tako lako riješiti ni u mirovini. Jer još je uvijek zatrpan raznim komadima namještaja koje su mu ljudi donosili ili ga kod njega ostavljali tijekom desetljeća, da ne bace, a on je tek sada našao vremena da im se posveti. Natenane, i na komod!
– Puno sam se stvari i riješio! Nije mi se dalo prodavati jer sam i ja te stvari dobio mukti. Pa sam donirao gdje sam mislio da treba! Vrata Gospe vanka Grada uspio sam spasiti, glavna i bočna, donirao sam ih Muzeju grada Šibenika. To treba sačuvati i oni će to najbolje učiniti. Svetoj Luci, samostanu, donirao sam par velikih kutija s religioznim slikama, pa "Azimutu", klubu, dva kombija materijala, jer oni su vrijedni, uvijek nešto rade, izlažu, pa sam smatrao da zaslužuju, prijateljima... Sebi sam ostavio literaturu, stručnu, koju sam marljivo skupljao čitavog života, da je čitam i proučavam sad pod starost, jer ja i danas smatram da imam što naučiti, saznati novog, neobičnog, lijepog... Znate li, recimo, da je politiranje bilo tradicijski obrt u Šibeniku? Svi stari stolari koje sam ja u Šibeniku poznavao bili su zaljubljenici u ovu tehniku i vještinu. Mi bismo se sastajali, pričali, i čim bi se spomenula politura i politiranje, tu bi se svi raznježili. Svatko je imao neku svoju tajnu, neki svoj način na koji je radio i za koji je smatrao da je poseban. Šibenik je imao i vrhunske stolare rezbare, koji su učili od starih austrijskih majstora, kao što je Viktor Musta. On i Dinko Jakovljević Moko vrhunski su uredili neke od prvih kafića u Šibeniku, u drvu, što se i danas dijelom može vidjeti.
U Šibeniku je između dva svjetska rata bilo dvadeset stolarija i više od 200 stolara s licencom. Jedan od vrhunskih starih meštara, osobito za politiranje, što je bilo posebno cijenjeno, bio je i pokojni Giordano Pisa. Nešto od njegovog alata i starog furnira i sam još uvijek koristim. Neke od tih starih meštara, kao što je pokojni Kapitanović, zvali su i u Italiju, da njihove meštre uči politiranju, jer je to u Šibeniku bio, kao što već rekoh, tradicijski obrt! Politura vam je kao povećalo. Sve što je dobro napravljeno ona će istaknuti, ali istaknut će i grešku, u radu ili u furniru. To se danas radi lakiranjem, ali lak i šelak nisu isto. Ni približno! Pravo da vam kažem, ne znam hoće li danas uopće imati tko to nastaviti. Mlade generacije nisu baš ni zainteresirane za to. Danas su čak i muzeji virtualni. Sve se gleda preko ekrana! – veli naš sugovornik Zvonko Mijić, koji tvrdi da je nešto sasvim drugo vidjeti nešto uživo, dodirnuti, pa čak i pomirisati:
Po mirisu prepoznaje original
– Ja vam tvrdim da ću čak i po mirisu nepogrešivo pogoditi je li neki komad namještaja original, iz vremena, ili je novi, replika. Drvo je živi materijal. Zamislite sad koliko je ovaj stari ormar, 140 godina star, u sebe upio tijekom tih desetljeća, ratova, seljenja, obnova. Kad jednom uđete u to, onda vam drvo samo puno toga govori! – sipa kao iz rukava podatke naš sugovornik, koji je naročito ponosan na to što je u Šibeniku spasio 17 starih drvenih gradskih vratnica, pokrenuvši svojedobno projekt njihove obnove, dok je njegov partner, pokojni Marko Grbelja, obnovio sedam starih portala.
