Dok djeca od 12 godina uz školu uglavnom nemaju nekih velikih obveza, Nemanja Cekić stjecajem okolnosti u toj je dobi počeo raditi u mrtvačnici. Njegov posao podrazumijeva kupanje, oblačenje i pripremanje pokojnika za pokop te je, iako po mnogima bizarno, to iskustvo mladića naučilo mnogo toga o životu, piše Nova.
Naime, Cekić se od malen htio baviti ovim poslom, a zbog problema u obitelji cilj mu je bio osamostaliti se financijski i - tako je krenulo.
„Jedan čovjek u Vlasotincu je imao pogrebno poduzeće. Oduvijek me zanimalo kako to sve funkcionira, a s obzirom na to da sam imao velikih obiteljskih problema, odlučio sam se osamostaliti i na neki način čak skloniti od njih, rekao je.
Cekić je završio osnovnu školu u Vlasotincu, a zatim je u Požarevcu izvanredno završio srednju školu za arhitektonskog tehničara. Paralelno s tim, cijelo vrijeme je radio u pogrebnom poduzeću.
„Morao sam se zaposliti i zbog financija, ali prije svega zbog oca koji me maltretirao. Zato sam pobjegao iz sela za Požareva. Gazda kod kog sam radio i kojeg sam poznavao jako dugo je uzeo skrbništvo nada mnom i tako sam ostao kod njega“, objasnio je mladić koji, kako kaže, cijeli život ima samo sebe - zbog čega mu je cilj zaraditi za svoju buduću obitelj.
„Moji su se razveli, pa je mama ušla u drugi brak. Dobila je i djecu, tako da nismo u kontaktu. Borim se, lijepo zarađujem i zadovoljan sam. Nekoga novac povuče na dno, međutim mene nije - znao sam rasporediti kako i koliko treba. Od obitelji se čujem samo sa svojim djedom, on me podržava u svemu, zna da sam vrijedan i da ću uspjeti sve što želim ostvariti“.
I dok neke zgraža posao kojeg radi, drugi su oduševljeni činjenicom da s 20 godina, ovaj mladić ima već osam godina radnog staža. Njegov početak u mrtvačnici, tvrdi, nije bio nimalo lagan, a najteže mu je bilo emocije "ostaviti po strani".
„Kada sam počeo raditi, bio sam klinac. Moram priznati da mi je bilo teško jer sam suosjećao sa svakim slučajem. Međutim, ovaj posao je zapravo kao i svaki drugi. Počeo sam s pripremanjem pokojnika, potom sam sanduke "ukrcavao" u automobile pa sam počeo voziti pogrebna kola. Sad radim sve, od početka pa do kraja. Ništa mi nije teško, nepoznato, a kamoli zastrašujuće. Često kažem da bih lagano mogao spavati u istom krevetu s mrtvacom. Zaista nemam taj problem. Navikao sam se, sazrio i ojačao u ovih osam godina", tvrdi.
Najgore je, kaže, pripremati tijelo preminulog djeteta ili nekoga tko je teško stradao.
„To je strašno, ne daj Bože da drugi vide ono što mi vidimo. Događa se da skupljamo dijelove tijela po ulici lopaticom. Ma, svakakvih slučajeva ima, ali neko to mora raditi, zar ne?“, zaključuje mladić koji živi i radi u Beogradu i kojeg u poslu podržava i djevojka, piše Nova.
„Imam djevojku, ona je svjesna mog posla, to je za nju posao kao i svaki drugi. Ovo je, inače, baš pedantan posao, radimo u odjelima i rukavicama, dakle sve je čisto. Sada i nema toliko posla koliko je, recimo, bilo tijekom pandemije koronavirusa. Tad nismo imali sjesti, non-stop smo odvozili i dovozili preminule i pripremali ih za pokop“, objašnjava Cekić.