StoryEditorOCM
ForumNAJTEŽI TRENUTCI

Priča paraolimpijca Ivana Katanušića dira u srce: ‘U moje srebro stalo je pet godina krvi, znoja, suza, loma zdrave noge, operacije...‘

Piše Braco Ćosić/SD
12. rujna 2021. - 13:30

Ako se nečiji život može opisati latinskom poslovicom Per aspera ad astra (Preko trnja do zvijezda) u njezinom punom značenju, onda je to život Ivana Katanušića, tridesetogodišnjeg Imoćanina, invalida, sportaša, hrvatskog reprezentativca, nositelja srebrnog odličja u bacanju diska na nedavnim Paraolimpijskim igrama u Tokiju.

Krunu svoje sportske karijere Ivan je ostvario dostojanstveno, junački, bez grča lica, i pored iznimno loših vremenskih uvjeta. Hitnuo je disk za srebrno odličje, donoseći radost sebi, obitelji, svojoj domovini.

Veličanstveni doček

Eto, dotaknuo je zvijezde, ispunio svoj san i došao u rodni grad, svoj Imotski, na njegov glavni trg. Niz stare kamene stepenice, uz dim baklji i taktove svoje drage Gradske glazbe koja mu je svirala himnu njegova grada "Moj Imotski", spustio se Ivan sa srebrnom medaljom oko vrata među svoje sumještane, kojima su se užarili dlanovi od pljeska. Došao ih je pozdraviti i sa suzama radosnicama zahvaliti im.

- Ovo je moj najveći dar u životu, moje ostvarenje snova da me moji pozdrave s olimpijskom medaljom oko vrata. Eto, sada mogu i prekinuti s karijerom ili nastaviti još jačim tempom. Pun sam iznutra, još uvijek pod dojmom dočeka u Imotskom - prozborio je Ivan.

Rekosmo, Ivan Katanušić dotaknuo je svoju zvijezdu na nebu. Zasluženo!

image
Slavlje nakon osvojene srebrne medalje u Tokiju
Hina/ Damir Senčar

Ali što je s prvim dijelom one poznate latinske poslovice Per aspera...? E, to je posebna i nadasve poučna priča o onome što je taj imotski i hrvatski sportski junak prošao u ovih trideset godina života da bi dotaknuo zvijezde. Priča koja bi mogla i morala biti putokaz mnogim mladim ljudima koji bi u vrtlozima životnih nesreća i posrtanja trebali sačuvali pribranost, stisnuti usne i šake i doći do željenog cilja.

Pucanje proteze

Tamo prije trideset godina, 22. svibnja 1991., u poznatoj imotskoj staroj obitelji Katanušić, u braku Milana i profesorice Sretenke rodio se sin. Slavlje, kako to i priliči, trajalo je danima. No dvadesetak dana je prošlo od rođenja i malom Ivanu dijagnosticirana je tromboza u desnoj nozi. Operacija i odstranjenje potkoljenice noge bilo je neminovno.

- Da, nakon samo dvadeset dana od rođenja ostao sam bez desne potkoljenice. Zamislite koji šok za moje roditelje!? I sada, s ove distance, nakon 30 godina, vidim svu prednost male sredine poput Imotskog. Dijete bez pola noge, pa šta? Kad sam navršio godinu dana stavili su mi protezu, a ja i moji prijatelji nismo se ni u čemu razlikovali. Od malih nogu trčao sam za balunom, igrao nogomet po ledinama ispod kuće, na našem “Partizanu”, sadašnjem sportskom centru “Joško Novović Tuta”. Učio sam lekcije iz škole, pisao redovito domaće zadatke pa onda igraj od jutra do mraka, za ekipu “zdravih”.

- Bio sam i golman i igrač. Trčim, udaram loptu, ispadne mi proteza, a moji suigrači viču: “Ajde Ivane, ne izmotavaj se, daj, dodaj loptu, trči.” Znao sam tako na utakmicama po desetak puta na brzinu namjestiti protezu, pa opet igrati do iznemoglosti. Kao zdrav igrač, razumijete... Kada bi zagustilo u rezultatu, a meni proteza klimava, napucao bih loptu izvan igrališta u susjednu Marčinu ogradu samo da bih sam otišao po nju. Tamo sam tražeći loptu našao mir dvije-tri minute kako bih namjestio protezu i onda opet u igru. I kada bismo pobijedili nastupila bi zajednička radost. Nitko ne pita kako je Ivan igrao s pola noge s protezom. I onda je nekoliko puta proteza i pukla, puklo stopalo. Otac je platio jednu, drugu, treću i onda mi zaprijetio: "Sine nemoj više igrati, samo hodaj jer ćeš me skinuti s kuće kupujući tvoje proteze. Tako je to bilo u Imotskom, tu sam stekao samopouzdanje da nedostatak potkoljenice nije ništa strašno.

image
Boško Ćosić

Stisnuo sam zube

- I u kući je bilo isto. Starija sestra Zlata zavikne: "Ivane, daj ovo, uredi ono..." I tako bi svi, pa i ja, zaboravili da sam invalid. Od prvog razreda do kraja mature sam bio učenik s pohvalama. Normalno sam rastao kao zdrav čovjek. Došla je i srednja škola. Završio sam redovno imotsku gimnaziju i sa stečenim znanjem i protezom na desnoj nozi krenuo u Zagreb, u jedan novi život. No moj život bio je sport. Shvatio sam da ne mogu biti Ronaldo s jednom nogom, pa sam dolaskom u Zagreb krenuo s teretanom, upoznao ljude koji su hendikepirani kao i ja, shvatio sam i pomirio se s činjenicom da više nema moga igrališta i mojih prijatelja, da moram krenuti s novom "politikom" sporta. Ubrzo sam krenuo na atletska borilišta. Bilo je to 2009. godine. Upisao sam Fakultet prometnih znanosti, a mogao sam sa znanjem i ocjenama iz Imotskog upisati bilo koji drugi. Raskrstio sam s tim da sam invalid, i kažem sebi jednoga dana, Ivane, idemo postići još nešto.

- I onda godinama isti ritam. Ujutro ustajanje u sedam. Jutarnje vježbanje, doručak, pa od 8 do 14 sati Sveučilišna biblioteka. Uči, uči i samo uči... Onda ručak, pa Maksimir i treninzi - kugla, disk, vježbe, teretana. Uvečer jedva čekaš krevet.

- Imao sam i veliku sreću. Pod svoje ruke uzeo me je legendarni Ivan Ivančić, kojemu mnogo toga dugujem. Samo su se redale zlatne medalje na državnim prvenstvima. Prva, druga, treća, četvrta. I onda je došao Wales, Europsko prvenstvo i srebrna i brončana medalja. Hitac 54,84 u disku, rezultat svjetske vrijednosti. Bože moj, promislim da sam bio samo korak od igranja odbojke za osobe s invaliditetom. Sva sreća da sam krenuo u atletiku i bacačke discipline. Ali, onda me pogodila još jedna nevolja, još jedan udarac. Umro je trener Ivančić. Bilo mi je teško. Stisnuo sam zube i rekao: "Ivane, sada treniraj još žešće za sebe i svoga imenjaka".

image
Doček na imotskom glavnom trgu
Boško Ćosić

S gipsom na treninge

No, nije tu kraj nevoljama imotskog sportskog junaka. U naponu snage, 27. svibnja prošle godine, s prijateljima je bio u teretani. Kao od šale dizao je utege, rekli bismo - normalan trening. A onda mu se dogodila velika nesreća. Kad se spremao za odlazak s treninga, nesretno je zakačio utege za dizanje i svom silinom kilogrami željeza pali su mu na zdravu lijevu nogu. Otišao je u bolnicu, ustanovljen mu je prijelom donjeg dijela noge. Operacija, gips, štake, šarafi i deset metalnih pločica u nozi! Operacija je izvedena pod paskom poznatog kirurga, doktora Vlahovića.

- Moram priznati da mi je to bio najteži trenutak u životu. Promislih na trenutak: "Ivane, gotovo je! Pa zar da mi se to dogodi nakon toliko muke i truda, sad kad sam pred Olimpijskim igrama?!" No, opet mi se upali lampica u glavi i ja ti lijepo s gipsom i štakama na Maksimir, bacaj kuglu i disk, koliko možeš.

- Zahvalan sam treneru Rolandu Vargi do neba. Radio je sa mnom kad mi je bilo najteže, vjerovao u mene, tješio i bodrio, pa fizioterapeut Željko Čop, pa Branimir Vajda koji mi je iščupao živac i stavio me na noge. A iz Imotskog od majke Sretenke, oca Milana i sestre Zlate samo podrška. Eto, to je ono što ti daje snagu. I tako ti ja s gipsom na treningu bacim disk 58 metara. Pomislio sam: “Majko moja, da je to bilo na Svjetskom prvenstvu, ne gine ti srebro." I onda su dolazili na naplatu rezultati. Pobijediš na državnom natjecanju, onda čekaš Europsko prvenstvo i tamo skineš prvo mjesto, pa Svjetsko prvenstvo, Svjetske igre, prvi nastup na Paraolimpijskim igrama u Brazilu i peto mjesto u disku - sve me to samo guralo naprijed i samo naprijed - opisuje nam imotski junak Ivan Katanušić.

image
Braco ĆosiĆ

Uzlet iz pepela

Posebna priča o nevoljama Ivana Katanušića počinje u pripremama za Paraolimpijske igre u Tokiju. Trideseta godina je na leđima, leđa već bole i mora se dostići medalja. Ivan to ovako opisuje:

- U taj moj hitac po silnoj kiši i nevremenu u Tokiju, koji mi je donio srebrno odličje, stalo je pet godina krvi, znoja, suza, upale, išijasa, loma zdrave noge, upale slijepog crijeva, operacije zgloba, sastavljanja ligamenata. I još kada sam vidio ovo vrijeme. Rekao sam treneru - ili ću danas poginuti i osvojiti medalju ili je za mene kraj sporta. Ne bih se predao pa da je padalo još jače. Kroz glavu mi je prošao i mali nogomet na mom igralištu u Imotskom, namještanje one prve proteze, svi silni treninzi, rekoh krv, suze i znoj. Zaboravio sam da mi je na desnoj nozi proteza, a u lijevoj još čudo željeznih šipki, šarafa, spojnica. Plašio sam se samo groma da ga ne bi privuklo toliko željeza u meni. I kada je nakon dobačenih 55,06 metara na semaforu osvijetljeno da sam drugi, da sam osvojio to srebro, tu olimpijsku medalju, to je bio moj konačni uzlet iz pepela svih mojih tegoba kroz ovih desetak i nešto godina koliko se profesionalno kao invalid bavim atletikom.

Vidimo se i u Parizu

- Da tu medalju u Tokiju nisam osvojio, sigurno bih se prestao baviti atletikom. Ta čvrstoća u mojoj glavi, hladno razmišljanje, uporni Katanušića geni da nikada ne smiješ odustati, i ona majčina inteligencija i promoćurnost, donijeli su ovo što danas imam. I pored bolova u leđima mislim da za tri godine na sljedećim Paraolimpijskim igrama u Parizu moram baciti bar jedan hitac diska kako bih s njim završio karijeru. Duge su tri godine, dug će biti svaki trening, no Boga dragoga molim da me samo poštedi povreda i lomova. Dodijali su mi više, stvarno. Ako toga ne bude, u mojoj 33. vidimo se u Parizu - optimističan je neumorni Ivan Katanušić.

NISKA USPJEHA Medaljama se ne vidi kraja...

2014. - Europsko prvenstvo, Swansea, Wales: Srebrna medalja u bacanju kugle i brončana medalja u bacanju diska

2016. - Europsko prvenstvo, Grosetto, Italija: Zlatna medalja u bacanju kugle i srebrna medalja u bacanju diska;
Paraolimpijske igre, Rio de Janeiro, Brazil: 5. mjesto u bacanju diska

2017. - Svjetsko prvenstvo, London, Velika Britanija: Brončana medalja u bacanju diska;
Svjetske igre, Monte Gordo, Portugal: Zlatna medalja u bacanju kugle i diska

2018. - Europsko prvenstvo, Berlin, Njemačka: Srebrna medalja u bacanju diska

2019. - Svjetsko prvenstvo, Dubai, UAE: Brončana medalja u bacanju diska;
Svjetske igre Sharjah, UAE: Zlatna medalja u bacanju diska i zlatna medalja u bacanju kugle;

Seniorsko prvenstvo Hrvatske za osobe bez invaliditeta: Srebrna medalja u bacanju diska; Pobjednik seniorskog kupa za osobe bez invaliditeta u bacanju diska

Prvi je čovjek na svijetu s invaliditetom koji je bacio disk dalje od šezdeset metara (63,60)

DIKA I PONOS Četvero Imoćana s olimpijskim medaljama

Ivan Katanušić je četvrti Imoćanin koji je osvojio olimpijsku medalju.
Prvi je to bio legendarni boksač Mate Parlov, koji je na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine osvojio zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji.
Drugi je Josip Pavić, koji je kao član vaterpolo reprezentacije na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. osvojio zlatnu medalju.
Treća je Matea Kolovrat, koja je kao članica taekwondo kluba "Imotski" 2017. godine na Olimpijskim igrama u Samsunu u Turskoj za osobe s oštećenjem sluha osvojila srebrnu medalju u kategoriji do 57 kilograma.

02. svibanj 2024 03:06