StoryEditorOCM
SportŽIVOTNI RAZGOVOR

Legendarni Baka Slišković o obiteljskoj tragediji, gorčini prema Štimcu i Grgiću, i odnosu s Mamićem: ‘Hajduku sam prorekao 20 godina bez titule...‘

Piše PSD
20. ožujka 2022. - 12:40

Da Baka nije mora otić po unuka na trening i sad bismo mi divanili.

Sve je reka jedan čovik: “U balunu su samo dva doktora i oba su nosila bradu - doktor Baka i doktor Socrates. Samo šta su Socratesu dali i diplomu.”

- Nekad sam sanjo da ću bit vozač formule jedan. Ko Emerson Fittipaldi što je bio. Onaj Brazilac. Uzo bi ključeve tatina peugeota 504 i napravio nekoliko krugova po Mostaru maštajuć da sam u bolidu. Momčić ja bio...

Pušiš li puno?

- Kutiju dnevno. Il’ malo više, ovisi kakav ti je dan. Čim nemaš obaveza ili piješ kafu, odma pališ cigaru. I ako si nešto nervozan. Čim se može pušit, onda mi je intervju OK.

Jesi li više pušija dok si igra?

- Jesam, al’ ne više od dvije kutije. A novinarima nikad dosta, pa napišu - četri kutije. Nema u svijetu sportista da može tolko popušit. Ako kažeš da si popio dva pića, oni ti stave deset! Generalno, ne samo meni. Jednom u Tempu moja velika slika preko cijele prve stranice. I piše: “Bolji sam od Maradone i Platinija.”

A šta si ti zapravo reka?

- To ima dalje u tekstu unutra. Ja se šalio da sam u duši bolji, kao čovjek. Razumiješ, zezo se, al’ oni u naslov stavili senzaciju. Da se bolje proda.

Šta si pušija?

- Sarajevski Marlboro. Meko pakovanje. Najbolja cigara u svijetu što je bila. Išo sam ja i vani, al’ nikad mi na pamet nije palo da kupim Chesterfield, Kent il’ neke druge. Vazda Marlboro.

Je l’ ti smetalo u igri?

- Odakle ja znam?! Počeo pušit sa 16,5 godina i ja ne znam kako je igrat bez cigare. Da sam ja presto pušit, možda bi i skonto smeta li il’ ne smeta. Vidio bi ima li razlike. Vako, meni se čini da nema. Jer ja nisam povraćo il’ da mi je neka muka bila, ja tih posljedica nisam imo.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Bogati djed i Jasenovac

Ali, sezonu triba fizički izdržat...

- Ja bi se dobro pripremio prije sezone. Evo ti primjer: od pet Turnira Marjan koje sam igro, ja sam četri puta proglašen najboljim. A to se igralo pred sezonu. Znaš kako je u Splitu, ima još ljeta, izlaziš, sunčaš se, ideš na plažu. I potroši se snaga. A da si neđe u Sibiru, ti ne bi mogo tako izlazit, pa bi snage ostalo.

Jesu li tvoji sadili duvan?

- Jok! Čok mi je s Trna. Porijeklo. Pokraj Širokog. Dedo Blaž bavio se poljoprivredom, ali više vinom. Čak je i rođeni Mostarac, ko će tada dat rodilišta na Širokom. U Mostaru školu završio. Bio predsjednik Zrinjskog pred Drugi rat. Bavio se ugostiteljstvom: imo veliki podrum, dvije, tri gostione, radio vino. Ima i danas kuća đe je vinarija bila.

Kako mu je išlo?

- Obogatio se, počeo kupovat zemlju i kuće. Imo je sedam-osam kuća u Mostaru, pa dvije-tri kafane, a najpoznatije je bilo čuveno “Jagnje”.

Je li istina da si tražija didovinu za ostanak u Veležu?

- Ma kakvi! Nisi to mogo ni tražit, to je državno bilo, a ne Veležovo. To je neko htio ocrnit moj odlazak u Split pa izmislio. Kao, tražio Baka previše, “Jagnje” i sve ostalo, pa kad mu, ko fol, nisu dali, on otišo. Niđe veze!

I šta bi s didon Blažon?

- Dedo je bio u HSS-u. Mome ćaći pravo je ime bilo Vlatko. I Vlatko Maček je iz Zagreba poslo izaslanika da bude kum mom ocu kad se rodio. Imo sam i strica Stjepana. E, njemu je Stjepan Radić poslo izaslanika da mu bude kum. Utjecajan je bio dedo.

A posli rata?

- Hm… Ustaše ga odvele u Jasenovac krajem 1944. ili početkom 1945. godine, prije samog oslobođenja Mostara. A Mostar oslobođen 14. februara. Na Valentinovo! Vlakom su ga odveli i nikad nismo doznali njegovu sudbinu. Kući se vratio nije. Navodno je u Jasenovac stigo i navodno je tamo bio ubijen.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Postojale su priče da je babi prije odvođenja reko đe su pare i komu se treba obratit - jer su njega prije i zatvorili u Mostaru - nekom mašinovođi koji će vozit vlak za Jasenovac. Baba je kasnije pričala da je pare predala tom mašinovođi, da on u sjevernoj Bosni, nadomak Jasenovca, vlak zaustavi i da njih par iskoči vani. Šta je stvarno sa tim bilo i kako se odigralo - niko živ ne zna ni dandanas. Baba je živjela još 25 godina i vazda ga tražila. Nikad jednog spisa našla nije.

Šta je bilo s pustin stanjen?

- Šta će bit: babi navalilo porez, onda ona prodaj kuću za porez. Neke kuće je i oduzelo. Ostade joj na kraju samo jedna. U njoj sam i ja živio do ovog zadnjeg rata.

Govori meni Mara...

Onda je i ona planila?

-Tako je. Ja sam tada igro vani. Tu je blizu bila linija na Bulevaru. U našoj je kući bio HVO, a preko puta, u Ruži, bila je Armija BiH. Majka i tata su u zadnji čas izbjegli uz Radobolju. Poslije je tata s Huma vidio kako kuća gori. Zapaljene jedna i druga. Jer sam ja u međuvremenu počeo gradit tu drugu, a između je bazen bio. Iza rata smo ih obnovili: moju djelimično, a tu prvu čitavu. Danas mi u njoj živi nevjesta, pokojnog mi brata žena.

Jesi li igra sa svima iz Veležova trojca BMV - Bajevićen, Vladićen i Marićen?

- Jašta sam, nek sam bio mlađi!

Mara ti je bija i vjenčani kum, je l’ da?

- Tako je. Kad se vratio iz Schalkea, bio je kapiten. Eto, igrali smo finale kupa 1981. Mara bio na golu. Dobili Želju 3:2 u Beogradu. To mi je jedini trofej s Veležom.

image
Tom Dubravec/ Cropix

To ti je Mara bija kum na vjenčanju s rukometašicon Cecon Kitić?

- Jes, jes… Interesantno, desetak dana iza vjenčanja, Mara meni govori: “Moram ti reć, već sam dvaput prije bio kum i nijedan taj brak nije opsto. Sad, je li do mene il’ nije, ja ne znam, al’ nek ti znaš…” Eto, razišli se za šest mjeseci. Mladi bili ona i ja, dvaestak godina. A s Marom se družim i danas.

Ne znaš je li bolje igrala ili izgledala!

- Ko da je meni išta falilo, ko lutka bio prije 40 godina.

A Duško, “Princ s Neretve”?

- Igrali smo skupa prije nego je Bajević otišo u AEK. Za njim je išo i Kulje Vladić, al’ smo isto igrali zajedno u Veležu. Za prvi tim sam nastupio sa 17 godina, a priključio mu se sa 16.

Kako su te Rođeni gađali na Bijelom Brijegu kad si gostova s Hajdukon?

- Onim patlidžanom velikim! Oklen se našo patlidžan na stadionu – ne znam. Ne bi ja reagiro da me nije pogodilo u nogu, a ja izvodio aut. Jebiga, ja sam onda uzeo taj patlidžan i gađo publiku. Pa mi je Šoštarič dao crveni karton. Meni 22 godine, mlad i zelen, a oni mi psovali sve po redu, od majke do ne znam ni ja više koga. Provociro čitav stadion, čitavu utakmicu. A do jučer im bio ljubimac. I nema ti tu druge nego – revolt.

Ko da je u Splitu drugačije: eno ti Jeličića. Ili Hrgovića.

- Jes, jes, znam.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Zašto si počeja puštat bradu onako mlad?

- Nije moda: ja sam po prirodi dlakav i sa 15-16 godina već mi je ozbiljno rasla brada. A brijanje mi je bilo gubljenje vremena. Nije mi se dalo, lijen bio. Onda bi mi ćefnulo pa obrijem bradu, a ostavim brkove. U vojsci si se moro brijat svaki dan. Na Trsatu sam služio armiju.

A odakle klavir u kući?

- To je majka Neda htjela da joj djeca nauče nešto svirat, pa je kupljen klavir. Džaba bačene pare… Ja sam završio i nižu muzičku školu. Brat mi Rina nije. Nije mi dalo vježbat. Hajde, osto sam ipak malo muzikalan. A učili smo dobro obojica u školi.

Zašto nisi nosija štitnike?

- Preteški mi bili. S onim drvenim letvicama. Još kad se natope, ko da ti je svezalo deset kila na noge. Pa bi ja to vadio.

Nisi se plašija da će te bekovi polomit?

- Bogami, nisam o tom razmišljo.

Smrzli mi se prsti u kopački

I još spuštene štucne, ko Nipper Lawrence u stripu, sićaš li se?

- Jes, jes… A kad smo igrali u Rusiji s onim Djepropetrovskom, sjećam se, snijeg pada, hladno, minus pet, šest stepeni, a ja izašo u majici kratkih rukava. Svi drugi nose one hulahopke i duge majice, rukavice. Nisam ja osjećo da mi je hladno tijelu, al mi se smrzli prsti od noga. U kopačkama. Pomodrili! Ja Špaci u poluvremenu govorim: “Ja dalje ne mogu, ja prste ne osjećam, niti znam trčim li il ne trčim.” Pustio me da ostanem u svlačionici. Ne znam zašto su mi smetali i dugi rukavi. O hulahopki da ne govorim. Ne bi ja to obuko da je i minus sto!

A kako si s malog baluna trča na veliki, na utakmicu na Bijeli Brijeg?

- Ma, nisam trčo. Igrali bi s rajom lopte na Kantarevcu ili iza Gimnazije, po sat i po prije Veležove utakmice, da mogu stić na Bijeli Brijeg. Mogo sam ja tada pet brda preskočit. Ja bi ko klinac po čitav dan samo lopte igro. Od jutra do sutra. Ni ručo ne bi.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Je l’ ti ćaća igra balun?

- Stari je odigro preko 500 utakmica za Velež. U generaciji sa Sulom Repcem, Pindom Zelenikom i Žarkom Barbarićem. Zvali ga Gug. Ćaću mi. Oponašo one divlje golubove, bilo ih je po Mostaru, što guguću. Poslije je radio na stadionu, pa bi nam donio pravu loptu. Ko je tada u dvorištu vidio pravi fudbal?!

Tako je bilo i u nas, ko ima balun - može šta oće.

- Tata jednom donio loptu i dadne je bratu: i sad je Rina vlasnik lopte, jok ja. A on tada nije bio tolko nadaren, iako nije bio loš. I biraju se, jedan po jedan, al ostade Rina bez ekipe, niko ga ne bira. Uze Rina loptu i ode on. Nema lopte ako ga ne izabereš. Onda bi ga primili.

Jesi li iša kartat u Blagaj s Kuljon i ekipon, na ribnjak i na vrelo Bune?

- Nisam, oni su stariji bili. A nisam ni inače karto, jedino s kolegama na putovanjima ili u karanteni. Najčešće remija. Belu naučio za mjesec dana u Zagrebu. U Splitu smo igrali briškule i trešete, među igračima isto. To se u Mostaru nije igralo. Al’ sam ja za dva mjeseca naučio i bio bolji od njih u Splitu. Ja i Zoran bili smo par, a Zlatko i Šalov drugi par.

Igra li se još tavle po Mostaru?

- Igra! Samo, kakva ti je tavla kad on danas ne kaže “dubeš”, nego “dvije petice”. Ili kaže “dvije šestice”, a vazda se govorilo “dušeš”. Ko će onda s njima igrat, s ovom mlađarijom.

image

Hajduk - Dinamo 2:2

Arhiv

Odeš li vidit Mamića u Međugorje?

- Odem. Naleti i on u Mostar.

Kakav je ko čovik?

- Meni dobar. A u ove druge stvari ne ulazim.

Dali smo si ruku, al j.... ga

Je l ti krivo šta se zadnja Hajdukova titula iz 2005. godine pripisuje Štimcu, a tebe su potirali par kola prije kraja?

- Nije samo par, Štimčevih utakmica bilo je sedam, osam. Ja sam prije toga vodio klub 21 ili 23 utakmice, ne znam više. Tako da ta titula stoji u njegovu CV-u. Ništa ja nemam protiv toga. Branko Ivanković je jednom reko da postoje dvije vrste trenera: oni koji su dobili otkaz i oni koji će ga tek dobit. Ja sam bio u tom trenutku spreman na otkaz, ali sam smatro da on ne bi bio primjeren s obzirom na trenutno stanje. Bili smo prvi na tablici, bježali tri boda Rijeci.

A Hajduka si prethodno priuzeja u lošijoj situaciji?

- Tako je. Bio je Katalinić trener na početku sezone i za pet-šest kola Hajduk je imo dva ili tri boda. Od mogućih 15 ili 18. Onda stižem ja i s relativno mladom ekipom dođemo na prvo mjesto. I sad ti sve to bacaš pod noge i kurčiš se, da prostiš, tom titulom, koju si osvojio na zanimljiv način.

image

Blaž Slišković na pripremama Hajduka u Tučepima 2004.

Tom Dubravec/Cropix

Igralo se zadnje kolo s Varteksom i Hajduk dobije 6:0. Za titulu. Ne treba zaboravit da je Varteks tada vodio Ćiro koji nakon takvog poraza u Splitu postaje odmah novi trener Hajduka. Pa ti vidi. I u Varaždinu je prethodno izgubio od Hajduka. Štimac bio trener.

Ukratko, osta Baka bez prvenstva...

- Meni je gorčinu ostavio način na koji je to napravljeno. Nisi imo razloga da me smijeniš. Kao, svlačionica je bila protiv mene. A nije istina. Pa se govorilo da me nije bilo po 15 dana na treninzima. A ja sam u ugovoru s Hajdukom imo izričito napisano - pošto sam u to vrijeme paralelno bio izbornik reprezentacije BiH - da je primarna reprezentacija i da te obaveze moram izvršavat sto posto. Jebiga, poklope se termini i ja bi u Splitu ostavio Mišu Krstičevića da vodi tim dok mene nema.

I kako je to išlo?

- Evo kako: Mišo bi igrače više drilo nego da sam ja bio. Ja se vratim za 15 dana, a igrači me dočekaju s osmijehom. Slave! Ja se vratio, nema više Miše da ih driluje. Ono se jest pojavilo malo nezadovoljstvo u svlačionici, ali više kod starijih igrača. Trebalo je trčat za bodovima i doveli smo neke mlađe, pa su ovi stariji pomalo padali u drugi plan. Ja bi Đolongi reko: “Pa nisi bandera, kad uzmeš loptu, ja od stopera očekujem da je iznese malo, da ubrza.” Ili Turković: ja mu kažem, Ture, ti znaš lopte više nego ja, al’ ne mogu ja tebe čekat 90 minuta da ti napraviš lažnjak i dadneš gol. Ko će trčat, Ture? Tako bi se i ja mogo skinut pa igrat. Moraš malo više i u defanzivi učestvovat. Ima toga i danas...

Da skratim, mladi iznesoše teret, a ti sad kao direktor hoćeš da osporiš čak i to da sam ja bio trener Hajduka i da me isplatiš.

Pa ste i na sudu završili, je l’ tako bilo?

- Šta ću, vrijeme prolazi, dogovor se ne poštuje, a ruke smo pružili. Imaju i svjedoci. Jedan je Ahmed Pašalić, tada direktor reprezentacije BiH. Čak nisam ni tražio da sve isplate, nek daju 50 posto. I pita tužiteljica, Igore, vi kao direktor u to vrijeme, je li istina da ste se dogovorili s Blažom Sliškovićem, pružili ruke i tako dalje. Mi obojica u sudnici, jedan spram drugog. I on kaže: “Nije istina.” Onda izađe i kaže mi vako: “Jebiga, Baka, moro sam tako reć u interesu kluba.” Pa đe ti je ljudskost, Igore?!

I šta je bilo na kraju?

- Ja sam to izgonjo sve, al’ nakon par godina. Nisam ja bio u sukobu s Hajdukom, jok! Ja sam tu bio u sukobu sa Štimcem i Grgićem. Ti si, Igore, klečo preda mnom u tvojoj vili u Repiću pored Kleka, pa daj preuzmi Hajduk, spasi, ti si veliko ime, Torcida će nas pojest. I tako dalje. I ja dođem. Al’ ne radi para, radi Hajduka dođem, jer sam ja imo poso i dobru plaću u reprezentaciji BiH. Znači, ti si mene podvalio Torcidi i svima, da ih primiriš. Ako pođe naopako, kriv je Baka, a pođe li dobro, ja ću tebe smijenit…

image

Slišković na treningu Hajduka 2004.

Joško Ponoš/Cropix

Kakav si inače bija sa Štimcen?

- Dobar. On je mome sinu Vladi donio svoj dres sa Svjetskog prvenstva iz Francuske, ono kad su bili treći s Ćirom. Potpiso mu ga! Ja sam Igora protežiro još ko klinca od 15-16 godina, vodo ga uza se. Pa ga u dva sata ujutro nazovem, ja u kafani: “Igore, dođi tu i tu, uzmi moju alfu, otiđi u Mostar, donesi mi tolko i tolko para, čeka te moja majka, dat će ti novce. I on se vrati u kafanu u pet-šest sati ujutro s parama.

Čuj to?

- Ja, bolan, bio je to neki odnos. Maltene, ko oca i sina. Nema veze sad, sjedili smo mi i nedavno jedan pored drugog na utakmici reprezentacije. Došo on s dvoje klinaca. Razgovarali smo mi, nije problem, al’ kažem ti kako je bilo. Ne možeš samo u vlastitom interesu radit. Uzet sto posto, a meni nulu! Pa đe sam ja tu?! Hajmo se dogovorit.

Onda si s Hajdukon uzeja samo jedan kup?

- Tako je. U finalu dobili Zvezdu.

A ti si da gol ravno iz kornera?

- Jesam. Ivkoviću u Splitu.

Koliko si ih iz kornera zadija u karijeri?

- Sedam komada. Od toga dva za Hajduk: Zvezdi i OFK Beogradu na Karaburmi.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Je l’ ono bija jedan i za Hrvatski dragovoljac?

- Jes, tamo pred kraj karijere. Igrali odlučujuću za ulazak u prvu ligu, protiv Rudeša. Vodimo 1:0, ide korner i ja zabijem. Trči Rođo Spajić preko čitavog terena, nosi u ruci onu hiljadarku, marke njemačke još su bile, pljunu i zalijepi meni na čelo.

Ha, ha, ha… Prva il’ druga stativa?

- Ja sam iz kornera obično puco na prvu. Kad ne bi centriro.

Kako si falija penal protiv Waregema, četvrtfinale Kupa UEFA, tribali smo ga uzet tada?

- U Splitu ih trebali dobit 7:0, prema šansama. Na kraju jedva 1:0. Došli u Belgiju, drvene tribine, mali gradić, mi nastupili podcjenjivački. I penali… Ja šutnem u stativu. Nije taj penal bio odlučujući, al’ da sam ga dao – mi prolazimo. Miljuš je kasnije promašio.

Ode balun u stativu, a Baka samo produži, ko da ništa nije bilo…

- Pa šta ću… Varaju se ljudi da je lako dat iz penala. A ja sebe nikad nisam smatro nekim posebnim izvođačem penala.

Kad će Hajduk bit prvak?

- Ne valja o tom ni govorit. Onih godina, u naletu ljutnje, reko sam: “Nećete bit prvaci narednih 20 godina.” Evo ih je prošlo već 17. Daj, Bože, da se ne ispuni proročanstvo i da sutra Hajduk bude prvi, bilo bi mi draže nego išta. Malo su popustili zadnjih par utakmica. Možda su mislili da će lako nakon sedam-osam dobrih partija, al’ neće, bogami, neće ništa lako.

Koji je onda baš onako tvoj klub?

- Teško mi je to razlučit: Mostar je moj grad, za Velež sam vezan, tu sam počeo i igro među svojima. Onda odeš u Split, tamo te dočekaju ko kralja, čitav grad. Nema riječi. Ali, fino je meni bilo i u Marseilessu. Još ljepše u Pescari! Manji je grad, znaš, tamo sam se osjećo ko u Mostaru. Sto hiljada stanovnika, stadion od 40 hiljada. Vazda pun! Ludnica! Vjerovali ili ne: ja za godinu dana na hranu i odjeću nisam jedne lire potrošio. Ni ja, ni supruga mi, ni djeca. Đe god uđeš, bez obzira sad, u restoran, butik, prodavnicu - niko živ ti ne da platit. Onda bi im reko da me više neće vidjet. Neugodno ti.

image
Tom Dubravec/ Cropix

Mislili Arapi da sam njihov...

Sve sličan južnjački mentalitet: Mostar, Split, Marseilles, Pescara...

- Ja, bolan! Dođem ja u Marseilles krajem ljeta, a kupo se prije toga po Splitu, crn ko ugalj. Takva mi put. I brkove nosio. Gledam, na utakmici veća grupa navijača drži transparent. Ima i moja slika. Preveo mi jedan suigrač, piše kao nešto “Veliki naš brate Blaž”. Koji su, pitam ovog. Kaže, to su ti Arapi. Pa mislili da sam i ja.

Čudo je Marseilles, luka velika…

- Ja sam jedini strani igrač Marseillesa - a nisu se ni domaći zalijetali lako - koji je smio otić u luku i sjedit u restoranu. A većinom su ih držali Arapi. Nije bilo jutra da ne osvane naslov u novinama “Nađen leš u kontejneru”, “Ubojstvo na ulici”, “Izboden u luci” i tako. Mafija vladala. A ja ko sretni, u nas bi tako rekli, odem sa ženom u restoran i budem dočekan i serviran kako treba.

Je l’ istina da ti mater nije tila ni čut za Zvezdu il’ Partizan, samo Hajduk i Dinamo?

- Nije majka, već mi tata Vlado nije dao. Navijo za Dinamo. Ali nije forsiro Dinamo, prepustio meni da odlučim. I ja potpiso za Hajduk. Meni se svidjela blizina Splita i konkretnost Tita Kirigina. Za deset minuta sve smo završili. U Ante Šporkog ručali. U Javora, u Podstrani. A pare sutradan čekale u torbi kod spomenika onom Stjepanu Filipoviću u Opuzenu. Onom što je digo ruke u zrak i stisnuo šake prije vješanja. Devize bile, nismo ni prebrojali, samo uzeli.

Na kraju, je li moglo imalo bolje, je l’ se moglo išta više?

- E, to nikad nećemo doznat. To su bili moji dometi tada. Možda je moglo bit bolje, al’ je moglo i gore. Karijeru sam završio kod kuće, u Zrinjskom, ko igrač u 39. godini. I šta mi fali?! Ne treba žalit ni za čim.

Diana i djeca

- Pune tri godine sam se ja s Dianom zabavljo, sa sadašnjom ženom, pa smo raskinuli, a ja oženio Cecu. Brzo smo se razišli, onda sam ja otišo u Split i poveo Dianu. U braku smo preko 40 godina. Je l' to golemo?!

Čime se Diana bavi?

- Eno je kod kuće. Bilo je nekih ambicija davno da bi išla za advokata, al' nije stigla dovršit Pravo, otišli smo u Split, rodio se sin Vlado 1983. godine, kasnije opet ćerka Hana, 1989. godište.

Di su danas?

- Vladimir u Sankt Peterburgu. Žena mu je Ruskinja, imaju sina Aleksandra, devet mu godina. Hana živi sa mnom u Mostaru. Bivša rukometašica. Ima sina Ilana, deset godina. Hana radi, a Vlado je završio višu trenersku školu, pro licencija, ko i ja. Nije bilo posla ovdje, pa su otišli. Nevjesta mi govori sedam jezika, našla je gore poso, pošto je ona iz Sankt Peterburga.

Je l' ti sin ikad igra balun?

- Jašta je, ja mu bio i trener u Zrinjskom. Onda je otišo u Željezničar, pa poslije u trenere.

Diana i djeca

- Pune tri godine sam se ja s Dianom zabavljo, sa sadašnjom ženom, pa smo raskinuli, a ja oženio Cecu. Brzo smo se razišli, onda sam ja otišo u Split i poveo Dianu. U braku smo preko 40 godina. Je l' to golemo?!

Čime se Diana bavi?

- Eno je kod kuće. Bilo je nekih ambicija davno da bi išla za advokata, al' nije stigla dovršit Pravo, otišli smo u Split, rodio se sin Vlado 1983. godine, kasnije opet ćerka Hana, 1989. godište.

Di su danas?

- Vladimir u Sankt Peterburgu. Žena mu je Ruskinja, imaju sina Aleksandra, devet mu godina. Hana živi sa mnom u Mostaru. Bivša rukometašica. Ima sina Ilana, deset godina. Hana radi, a Vlado je završio višu trenersku školu, pro licencija, ko i ja. Nije bilo posla ovdje, pa su otišli. Nevjesta mi govori sedam jezika, našla je gore poso, pošto je ona iz Sankt Peterburga.

Je l' ti sin ikad igra balun?

- Jašta je, ja mu bio i trener u Zrinjskom. Onda je otišo u Željezničar, pa poslije u trenere.

Najbolji Brazilac

U Pescari si igra s Brazilcen Junioron, je l’ tako?

- A znaš li šta je taj Junior izjavio za jedne brazilske novine? Reko je: “Da ja znam lopte ko Blaž Slišković, ja bi bio najbolji brazilski nogometaš ikada.”

S kin si se najbolje razumija u igri?

- S Vahom u Veležu, sa Zlatkom u Hajduku.

Stari most

- Skočio sam jednom i sa Starog.

Čuj?! Laste il’ na noge?

- Na noge. Trebo si ti nekad raji dokazat da si zreo za svijet odraslih. Popeo se preko ograde, skočio dolje i dokazo… I kupo sam se u Neretvi, tu dolje na ušću Rodobolje. A i kuća mi je blizu.

Uvik si miran, ne mašeš rukama, ne uzbuđuješ se, kuler teški?

- Što bi se uzbuđivo bezveze?! Čovjek se može uzbudit pored djevojke, to shvatam, a za ostalo nema nekog smisla.

Imao je operaciju

- Zakrčenje žile iza koljena sam imo, jedno 40 posto. Smetalo mi malo, grčevi me fatali, nisam mogo 50 metara prohodat. Uradili mi tu operaciju u Mostaru, nema ni godinu dana. Bio u bolnici dva dana, sad je sve dobro.

06. svibanj 2024 23:23