Zadarska je pjesnikinja Martina Vidaić 2011. godine za rukopis zbirke "Era gmazova" dobila nagradu "Goran za mlade pjesnike". U odličnoj grafičkoj opremi Bestiasa zbirku je urednički potpisala Ana Brnardić. Pet godina poslije u nakladi VBZ-a objavila je zbirku "Tamni čovjek Birger", koju urednički potpisuje Marko Pogačar i u kojoj se pokazala u punoj pjesničkoj zrelosti, koja teško pristaje na kompromise. Martina Vidaić sudjelovala je na nekoliko regionalnih međunarodnih festivala, a pjesme su joj prevedene na nekoliko europskih jezika. Prije dvije godine izabrana je za jednu od pet hrvatskih predstavnica/predstavnika u međunarodnom projektu Versopolis, koji okuplja jedanaest uglednih pjesničkih festivala u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika prijevodima njihovih djela i gostovanjima.
Nije vas bilo pet godina, što je razlog za toliku distancu? Je li riječ o postgoranovskoj blokadi?
– "Postgoranovsko stanje" uvijek znači određenu krizu pjesničkog identiteta, ali ovdje se nije radilo o ozbiljnijoj blokadi jer je zbirka zapravo postupno nastajala oko tri godine. Pauzu je toliko dugom napravio izdavački proces, koji se odužio na pune dvije godine.
Vrijeme je zrelost
Distanca je donijela gušći, originalniji izraz, snažniju metaforiku, očuđenije pjesme. Iako je vidljiva čvrsta veza s prvom zbirkom, otišli ste dalje. Kako vi vidite svoj pjesnički razvoj i koliko je za njega važan urednik Marko Pogačar?
– Marko je dao vrlo korisne savjete vezane uz strukturu knjige i potaknuo me da skratim prvu verziju rukopisa u kojoj je postojao problem preobilja, ali nije imao veze s mojim pjesničkim razvojem. Nakon "Gorana" moja se autorska pozicija radikalno promijenila. Od introvertirane, gotovo tajne djelatnosti prilikom koje jedva da sam bila svjesna da pišem poeziju, pisanje pjesama postalo je čin koji izaziva povratnu informaciju i kritiku. Osim toga, prvih nekoliko godina nakon nagrade vrlo sam intenzivno čitala poeziju i upoznala se s nekim suvremenim europskim i svjetskim autorima koji su mi do tada bili nedostupni. Sve je to uzrokovalo da sam imala snažnu potrebu odmaknuti se od prve knjige. "Birger" se, istina, tematski donekle naslanja na prethodnicu, kao i ona bavi se osobnim i obiteljskim, ali ovdje sam prije svega željela stvoriti tamnu emociju i atmosferu, odmaknuti se od čvrstoće, statičnosti i hladne racionalnosti prve knjige te izraziti određeni egzistencijalni nemir, tjeskobu i melankoliju. Za to su mi bila potrebna drugačija jezična sredstva.
Pjesme su kraće, ali s gustim i originalnim pjesničkim slikama. Reklo bi se da dugo i teško nastaju i da je autorska pozicija promatračka, distancirana, izglobljena iz stvarnosti?
– Istina je da su mnoge pjesme dugo i teško nastajale, puno sam radila na njima. A autorska pozicija, po mojem mišljenju, uvijek treba biti donekle promatračka i distancirana, čak i kad se piše o najintimnijem. Samo je tako moguće osobno oblikovati u književnost. U tom procesu stvarnost promatram vrlo relativno. Za mene je u pjesničkom smislu jednako stvarno ono što se događa u takozvanoj realnosti, u jeziku ili u mašti.
U pjesmama ima poetskih posveta Lorci ili vama dragom Mihaliću u "Propisanom proljeću", pa i Mariji Čudini. Svjedoči li to samo o načitanosti ili su veze dublje?
– Ne, samo se hvalim da sam ih čitala (smijeh). Referencije na slavne autore/autorice i njihova djela uvijek stvaraju međutekstualne veze. Spomenuti slučaj s Lorcinim imenom donekle se referira i na njegovu biografiju.
Tamna strana ulice
Tko je "tamni čovjek Birger", po kojem ste naslovili zbirku?
– Izraz sam u polovičnom obliku preuzela od jednog berlinskog muškarca s autizmom koji do odrasle dobi nije govorio te su ga smatrali mentalno retardiranim, ali kad su mu kupili računalo, pokazalo se da pismeno može odlično komunicirati i da jako dobro razumije svijet oko sebe. Toliko da je izdao i nekoliko zbirki poezije. U mojoj knjizi, međutim, Birger nije konkretna osoba, nego funkcionira kao metafora koja se može tumačiti na nekoliko načina. Jedan je povezan sa stvarnim Birgerom i odnosi se na šutnju i nemogućnost da se iznese ono što je u nama, a drugi se odnose na tamnu atmosferu kojom je zbirka prožeta i na tjeskobni osjećaj da će nas loše uvijek pratiti, makar "dolaze sunčaniji dani".
Sudjelovali ste u europskom projektu mladih pjesnika "Versopolis"? Kakva su iskustva s tog poetskog puta u Europu?
– Nažalost, do sada nisam imala prilike putovati. Moje su pjesme prevedene na engleski i mogu se naći na Versopolisovu sajtu, gdje čekaju svoju priliku.
Profesorica ste kroatistike. Bavite li se strukom ili živite samo od poezije?
– Pokušavam se baviti strukom – kazala je Martina Vidaić.
OTPOR
Osim vas, iz Zadra dolaze originalni pjesnički glasovi Stanislave Aras i Želimira Periša. Ima li još netko, jeste li zajedno jači i je li Zadar zaista toliko dobar za rast pjesnika?
– Ne sudjelujem u pjesničkoj sceni rodnog grada, po tom sam pitanju izrazita individualka, ali izgleda da tolika količina malograđanštine i gluposti kojom smo u Zadru – a i u Hrvatskoj – svakodnevno okruženi, mora uroditi nekom vrstom otpora, kakav poezija svakako jest.
PROZA
Pišete i priče, čitamo da ste dvije i objavili. Kakvu poetiku provodite u prozi, prodre li tu poezija i je li u planu knjiga?
– Ne vidim se baš u kratkoj priči, u toj se formi osjećam pomalo bezidejno i klaustrofobično, premda jako volim čitati kratkopričaše. Više afiniteta imam prema formi kraćeg lirskog romana. Jedan sam takav dovršila prije nekog vremena, ali ne znam kakva će biti njegova sudbina jer se još nalazi na čitanju kod izdavača. Nastojala sam da poezija ne prodre baš jako i da se iskustvima stečenima u njezinu pisanju poslužim kao prednošću, ali ne znam koliko mi je to uspjelo. Mogu ja iz poezije, ali poezija neće iz mene (smijeh).