Na meti divljači našli su se rano grožđe, tikve, krumpir i slanutak, a tamošnji lovci nemoćno sliježu ramenima, pravdajući se kako je broj svinja u dozvoljenim okvirima.
Da nije tako i da je njihov broj svakim danom sve veći, vidljivo je na svakom koraku. Crna divljač bez ikakvog straha dolazi do samih kuća, pa čak provaljuje zaštitnu žičanu ogradu uništavajući usjeve.
Većina poljoprivrednika kojima divljač pričini štetu nemoćni su u traženju pravde. Tobožnji lovci bahato će vam kazati kako su vam štetu nanijele napuštene domaće životinje, očito ne razaznavajući tragove divljači od tragova konja, magaraca i junadi.
Da se u većini slučajeva ne radi ni o kakvim domaćim životinjama, vidljivo je u vinogradima Joze Nejašmića i potpisnika ovih redaka, gdje je divljač pod okriljem mraka doslovno rastrgala zaštitnu ogradu visine jednog metra.
Bolje upućeni složit će se da bi magarci i konji takvu ogradu bez ikakvog problema preskočili. Rijetki (ne)sretnici koji i uspiju dobiti nešto od lovačkog društva u obliku nekakve žice dobiju je u tolikoj mjeri da mogu zaštititi tek jednu ili eventualno dvije strane poljoprivredne površine.
Oni će vam uredno obići teren, napraviti potreban zapisnik, koji će najvjerojatnije prikazati meritornim županijskim tijelima i na taj način dobiti novac na račun šteta, dok oni kojima je šteta uistinu i učinjena ne dobiju ništa ili vrlo malo.
Uistinu strogi zakon o lovstvu ide naruku isključivo lovcima, dok poljoprivrednici i dalje mogu stenjati pod jarmom divljači i bahatosti ondašnjih lovaca.