Pjesnikinja koja je lirikom definirala pokret - vječna ‘kuma punka‘ Patti Smith: još nas fascinira žena koja je promovirala ideju ‘Budi ono što jesi‘

  Bilo je puno svetaca i apostola, ali i samo jedna „kuma punka“. Pokret koji se po definiciji ne može kačiti za samo jednu figuru – jer je grub, sirov i bijesan spontano zavrištao iz pekmezastih taloga rock'n'rolla – trebao je, kao glanz, ruku nešto rafiniranije njegovateljice. Ta ruka pripadala je grandioznoj Patti Smith.

 Kantautorica, pjesnikinja i slikarica koja je svojim prvim albumom Horses iz 1975. odmah postala vrlo utjecajna u punk-rock pokretu New Yorka rođena je u Chicagu 1946. Majka joj je bila jazz pjevačica, a otac tvornički radnik. Imala je naglašeno religijsko obrazovanje – odgojena je kao Jehovin svjedok – no otajstava vjere odrekla se već u adolescentskim danima. Njezin stih s debitantskog albuma i iz obrade Van Morrisonove „Glorie“ – „Isus je umro za tuđe grijehe, ali ne moje“ – utro je stazu novom punk-rock izrazu, umjesto klasičnim dotadašnjim izrazima gnjeva, prezira i pljuvanja. Biti slobodan stvarati, biti uspješan ili neuspješan; biti ono što jesi – glasile su idejne definicije glazbenoga pravca, nakon što je njegovo grubo brašno prošlo kroz ženski mlin. Poeziju Beat generacije posve je nepredvidivo, i više nego uspješno, baš Patti sparila sa rock žanrom tri akorda.

 Nekadašnje visoko, krakato i bolesno žensko dijete lijenog lijevog oka oslobodilo se srama i samozatajnosti do kraja kroz umjetnost. Svojom je maničnom energijom, izravnim i prpošnim tekstovima te vještim igrama riječi - ušlo u povijest.

 Patti Smith nikad nije voljela svoju neformalnu titulu „kume punka“: smatrala je suvišnom idolizacijom u energetskom valu koji se uzdigao iznad svih idola. Povrh ironije, njezino rano djelo je uglavnom eterična preobrazba mladenačkih razočaranja kroz pobunu i razmišljanje. Odgojena je na  glazbi Johna Coltranea , Little Richarda i Rolling Stonesa, no i gomili intelektualne literature i lirike. Iz unutarnje introspekcije i pokušaja rasvjetljavanja cjeline života izvire sva njezina umjetnost: ako je Bob Dylan bio glasnogovornik scene šezdesetih, morao je odstupiti pred raskošnim glasom Smithove kojemu su, doduše, njegova kontrakultura i stil itekako pomogli da se pojavi.

 Već kroz svoju njujoršku poeziju šezdesetih Patti Smith izgradila je identitet moderne renesansne žene. Prije toga, još za školovanja i rada na tvorničkoj traci u New Jerseyu, rodila je sina i dala ga na posvajanje. Dok je kasnije kao bibliotekarka radila u njujorškoj knjižari s prijateljicom pjesnikinjom Janet Hamill, upoznala je fotografa Roberta Mapplethorpea s kojim je razvila intenzivan romantičan odnos. Premda im je veza pukla kad je on definirao vlastitu homoseksualnost, ostali su prijatelji sve do njegove smrti 1989. Jedno vrijeme su zajedno i živjeli u hotelu Chelsea, intenzivno posjećujući njujorške noćne klubove. Patti tad snima filmove, nastupa u predstavama sa Samom Shepardom, slika, piše, glumi. Radila je neko vrijeme i kao rock novinar za časopise Rolling Stone i Creem. Njezina poezija i izgovorena riječ imale su širok utjecaj i domet, ali joj je bilo jasno da nešto u izrazu treba podebljati puno širim kistom. Junaci šezdesetih bili su već jako umorni, i Patti je nepogrešivo prepoznala trenutak da vlastitu suštinu iskaže kroz vrtloge glazbe.

 „Bila sam mlada, ali osjećala sam da je naš kulturni glas ugrožen i da treba infuziju novih ljudi i ideja. Nisam mislila da sam ja ta. Nisam se ni na koji način smatrala glazbenicom, no kao pjesnikinja sam osjećala gdje smo, što smo dobili i kamo trebamo ići kako bismo možda dobili priliku nadahnuti sljedeću generaciju" – tumačila je davnu sebe već slavna kantautorica za magazin Mojo.

 Započela je suradnju s gitaristom Lennyjem Kayeom i našla način da glazba njezine pjesme dovede do ušiju generacije koju je već zamorila puzeća banalnost tadašnjeg rock and rolla. Smith i Kaye ubrzo su regrutirali basistu Ivana Krahla, koji je pobjegao iz Čehoslovačke nakon pada Dubčeka 1968., te klaviristu Richarda Sohla i bubnjara Jaya Dee Daughertyja. Jednostavne i grube melodije benda savršeno su nalijegale na Pattin ikonoklastički intelekt. Petorka je vrlo brzo uskomešala talog rock'n'roll prašine, naviještajući izraz koji će promijeniti svijet. U produkciji Johna Calea i uz pomoć Loua Reeda, 10. studenoga 1975., njihov je prvijenac Horses okrenuo čak i pokoji kamen naopako. Danas je gotovo sveprisutan na popisima najboljih albuma svih vremena.

 Kao što je Patti Smith svojedobno rekla: „Svjesno sam pokušavala napraviti zapis koji bi učinio da se određeni tip osobe ne osjeća sam. Ljudi koji su bili poput mene, različiti ... Nisam ciljala na cijeli svijet, niti sam pokušavala napraviti hit ploču." No, postigla je nesvjesno ono što je svaki autentični glazbeni izraz imao u povijesti – glas koji zvuči usamljeno kao da je s otoka, no svejedno jedinstveno osvjetljava stav čitave generacije.

 Pattini „Konji“ su  nadahnuli sve, od Nicka Cavea do REM-a i brojnih drugih slavnih grupa. Ploča je stvorila prostor za promišljanje unutar nemilosrdnog miljea punk-rocka, a da pritom nije izgubila nijedan organski osjet toga nezahvalnog mladenačkog jezika. Punk se, zahvaljujući Patti, iskristalizirao iz rock and rolla uz dubok naklon prema prošlosti i drzak rez s porukom: "Odavde mi preuzimamo."

 Rođen je, uostalom, iz stava da je imati nešto za reći puno važnije od stila i vještine, a Patti i njezini kolege iz benda imali su itekako puno toga za reći. Tekstovi njezinih pjesama postali su sudbinski važni kasnih sedamdesetih: punk-pjesnikinja nikla je u jednu od najvećih figura u povijesti rock'n'rolla, puštajući svoj unikatan lirski talent da se razlije po moćnim gitarama.