Tajanstvenija je, hoću reći, i skrivenija nego Dalmacija „kao takva“. Da ne duljim, za ilustraciju ove teze o nepredvidljivom diskursu o Zagori, posve je dovoljno prisjetiti se samo dvaju nedavnih napisa iz našeg lista, čak samo njihovih naslova - glasili su „Zagori prijeti iseljavanje i bankrot“ te „Pomoć samo Gorskom kotaru, a Zagori ništa“ - pa da pomisliš kako je tamo (gdje, priča se, lisica nosi poštu, a vuk zvoni podne) i Bog rekao laku noć, potpuno digavši ruke od tog ubogog vilajeta.
No, ubrzo te, i srećom, u takvom uvjerenju poljujaju brojni projekti (i napisi o njima) koji će prema dalmatinskoj terafermi usmjeriti, ili već sad usmjeruju, milijune eura, što domaćih što eurounijskih, a koji taj prostor imaginiraju kao Provansu, Toskanu, Kaliforniju i, uopće, kao mjesto gdje se može neponovljivo uživati, ali i - veoma je važno - dobro poslovati. Teorije - premda je u ovoj stvari pretenciozno govoriti o teorijama - po kojima je Zagora stvar za koju vrijedi sintagma „piši kući propalo“ uglavnom su nahranjivane žalopojkama iz uistinu mnogobrojnih gradskih i općinskih administrativnih središta toga dalmatinskog krajolika.
Na terenu Splitsko-dalmatinske županije tako je nedavno poprilična galama dignuta zbog najave da će biti ukinut Zakon o brdsko-planinskim predjelima – jer da će to Zagori „precvikati“ dovod zraka, odnosno (bez metafore) dotok novca o kojemu joj, kao, ovisi opstanak - ali su se uz prigodne izljeve ogorčenja na konto bešćutne centralne vlasti ipak javljali i glasovi upozorenja da pravi problem državnog novca za Zagoru nije bio u tome koliko ga je, nego u što je najvećim dijelom bio trošen: za ekspandiranje administracije i asfaltiranje cesta umjesto za projekte koji će osiguravati radna mjesta i, općenito uzevši, održivi razvoj.
Sve u svemu, čini se da od ovog nema bolje ilustracije za onu slavnu pouku o tome što činiš za onoga kome si dao ribu i nahranio ga, a što pak za onoga koga si naučio ribariti. Za budućnost Dalmatinske zagore, naime, zbilja nije presudan novac koji će (ili neće) kapnuti iz državne blagajne već je neusporedivo važnije inicirati, prepoznati i podržati konkretne projekte, osobito one koji su priključeni izravno na europski financijski krvotok, a kakav je, primjerice, projekt MedPaths koji se realizira kroz program IPA Jadranske prekogranične suradnje, sa županijskom razvojnom agencijom RERA kao glavnim partnerom.
Jedan od takvih projekata - možda ne najvećeg kalibra ali svakako iz reda onih koji će stvarati i realno oblikovati sliku o Zagori kao prosperitetnom prostoru u kojem se neće opstajati samo zbog toga što se državnu birokraciju uvjerilo kako je u pitanju „pravna osoba s posebnim potrebama“ - ovih je dana predstavljen pod egidom portala www. total-inland-dalmatia.com, a s ambicijom, rečeno je, širenja ukupne turističke ponude Dalmacije te pozicioniranja gradova Sinja, Vrlike, Dugopolja, Trilja, Drniša, Imotskoga, Knina i Vrgorca kao iznimno poželjnih destinacija za odmor.
Iza portala stoje Turistička zajednica grada Sinja, Croatia HotSpots magazin, Dalmacija Explorer te, više od svih, engleski bloger Paul Bradbury, već 10 godina nastanjen u Jelsi na Hvaru, ali i stalno željan širenja imena i pokazivanja Dalmatinske zagore kao svojevrsnoga „entiteta“ nenadmašne ljepote.
Na portalu se očekuje objavljivanje preko 4 tisuće članaka godišnje, iz pera i kamera uglednih autora, što mister Bradbury najavljuje prožet iz aviona vidljivom ljubavlju za Zagoru, gdje ga oduševljava manje-više sve: od Cetine ili Alke do, vjerujem, prilike turistima da za 10 eura strigu ovce na proplancima Kamešnice ili Promine.
Taj projekt utoliko treba pozdraviti, tim više što „naš Englez“ još ne zna, reklo bi se u narodu, ni pola mise o tome što sve Zagora ima za pokazivanje. Evo, da je samo prije dan-dva, za Svetoga Antu, bio na derneku u Zadvarju, njegovu bi portalu danima iz ušiju tekla, zajedno s Cetinom, čista, uzbudljiva ljepota.
MLADEN KRNIĆ
