Mladen Krnić: Jesu li mali ribari ulovili veliku ribu

Na pitanje koliko je nedavna turneja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović po otocima zadarskoga arhipelaga bila uistinu dobra vijest za tamošnje bodule i, općenito, za čeljad koja živi blizu mora i od mora – nema jednoznačnog odgovora. Ima ih, uključujući i ponekog novinskog komentatora, koji drže da se otocima i otočanima s tim posjetom dogodilo samo ono što im se i inače događa svake godine pred početak tzv. turističke sezone, kad prigodno izrone iz dubokog mora zaborava i državne nebrige, u koje će ponovno potonuti s prvim jesenskim kišama.

No, ima i onih koji se nadaju da bi barem nešto i moglo biti od obećanja danih "s najvišeg mjesta", a bilo ih je – tih obećanja – i o-ho-ho.

Kako god, ali iz toga registra – iz plavog svemira određenog morem, plovidbom, ribarenjem, brodovima, jugom… i svim drugim parametrima priobalnog i (osobito) otočnog životnog načina – ovih je dana jedna dobra vijest zaista i stigla. I kod mnogih koji su je "konzumirali" proizvela onaj teško opisivi osjećaj, sličan onom što se pojavi kad ti se na panulu baci gof kapitalac.

Ta vijest, naime, veli da je izvješće naše eurozastupnice Ruže Tomašić – kojim se traži od Europske komisije da malim obalnim ribarima s ove naše, hrvatske strane Jadrana vrati mogućnost ribolova njihovim tradicionalnim tehnikama i alatima – usvojeno na plenarnoj sjednici Europskoga parlamenta, čime je (to izvješće) postalo službeno stajalište Parlamenta i EU vlada ga kod predstojećih promjena europskih propisa u ribarstvu mora uzimati u obzir.

To, naravno, nipošto ne znači da nas je europska administracija počastila odlukom zbog koje će – bez ikakvih daljnjih napora i bez borbe na oživljenju njezinih paragrafa – biti riješeni problemi našega ribarstva, ili makar malih ribara koji će, eto, zbog nje činiti tombule od veselja. Ali, svakako je ohrabrujuća i imaju je razloga pozdraviti baš svi (od malih obalnih ribara do pojedinih istinski angažiranih znanstvenika i političara) koji se nikad nisu pomirili s onim što je na temu velikog plavetnila naša država ispregovarala s Europskom unijom.

Važnost rečenog dokumenta – koji sada otvara mogućnost da se pojedina pravila u oblasti zajedničke EU ribarstvene politike, pogotovo u pogledu malog ribolova ili ribolova za osobne potrebe, prilagode konkretnim prilikama (naše) zemlje – postaje još očitija u kontekstu općeg (ne)raspoloženja što ga je 2014. godine primjenom Mediteranske uredbe izazvalo (praktično) ukidanje malog ribolova nakon isteka prijelaznog razdoblja u kojem se još moglo koristiti jednostruke mreže stajaćice.

Kao ilustracija za svojevrsnu narodnu bunu u mornarskoj majici, koja je tada izbila u našim mandračima, lučicama i na muletima, ovdje može poslužiti citat iz onovremene Dalmovnice u kojem su sažete tipične reakcije ljudi s mora: "Zabrana je izvan svake pameti, ovo će nam uništiti živote, mi i od to malo ulovljene ribe jedva preživljavamo, ne možemo ni sebe ni našu obiteljsku ekonomiju zamisliti bez ribarenja i odlaska na more, od naših ulova i alata nema štete za život u moru…" Uz egzistencijalne nevolje – vidljivo je iz aviona – dogodio se i "problem identiteta".

I evo, pokazalo se da je izvjesni otpor moćnoj Europi – koja u dosadašnjoj praksi baš i nije pokazivala osobit smisao za nijanse i specifičnosti, pogotovo kad su "mali" u pitanju – imao punog smisla i da nam može biti dobra škola i za niz drugih situacija na relaciji Hrvatska – Europa.

Ovaj put su harmonično, po istim notama, zasvirali igrači s euroterena – ribarskoj priči, naime, odgovorno su se posvetili Ruža Tomašić, Tonino Picula i Marijana Petir – ali i oni s domaćega: ribari, Otočni sabor, sveučilišta u Zadru i Splitu te neki agilni znanstvenici, među kojima se osobito istaknuo profesor dr. Alen Soldo, predstojnik Studija morskog ribarstva i prorektor za znanost i međunarodnu suradnju na Splitskom sveučilištu. I upravo njemu posve zasluženo pripada neka vrsta uskličnika ovoga teksta.

Naime, kad kaže (u našem listu, prošle srijede) da je "usvajanje izvješća u EU parlamentu izvanredan napredak", nipošto nije propustio naglasiti kako bi "sve osvojeno" sada mogla ozbiljno potkopati aljkavost, neodgovornost, sporost i neznanje hrvatske administracije, "što joj ne bi bilo prvi put". Pametnome dosta.