Ima li na Visu divljih svinja ili ih nema?
Ima ih!
Ma, nema ih!
Ima ih, kad ti kažen, ja vidija!
Ih, da vidija! Nije ih niko vidija, jerbo ih – nema!
I sve tako, godinama, Višani raspredaju o divljem životu na svojem otoku. Na samu pomisao kako postoji mogućnost da divlje svinje obitavaju među njima – viškim se poljoprivrednicima dizala kosa na glavi! No, tješili ih lovci kako je apsolutno nemoguće da ta "zvir“ do njihova pučinskoga komada tla – dopliva, jer ih štite moćne i snažne morske struje, a bogme i dobra kilometraža.
U nautičkim miljama do najbližih im Paklenjaka ih se nasložilo devet, a ako pitate laika poput vaše reporterke, bilo bi to nekih 18 kilometara. Malo previše za prasića-plivača? Opet dioba – neki tvrde nije to puno, drugi glavu daju da je to previše.
Dok se nije pojavio Šemsudin Mumanović.
- Lani mi je prijatelj vozio na predjelu zvanom Korito, ujutro oko tri, četiri sata. On i djevojka mu. Ispred njih je divlja svinja pretrčala cestu, a on je u šoku pitao curu: "Je l' ti vidiš isto što i ja?" – raspredamo sa Šemsom priču o "drugoj opsadi otoka“.
- Imam maslenik, često bih našao dio izrovan, ali nije bilo štete. Iskreno, mislio sam da je ta priča o veprovima pretjerana - dodaje nam sugovornik.
- I onda, nedavno, razvozim kruh po mjestima, idem ranom zorom, pa sam na staroj cesti između Visa i Komiže uvijek među prvima. U mjestu Podšpilju, taman na granici samoj između Visa i Komiže, vidim pokraj ceste leži - vepar!
Zahuktala se priča, potpuna znanstvena fantastika. Samo, ovoga je puta Šemso imao mobitel, a mobitel je imao kameru, pa su nastale fotografije kao pravi dokaz.
- Do sada sam u životu vidio dva vepra, ovo je treći. Prvi na Visu! – smije se Šemso.
- Bilo me strah pristupiti mu, čuo sam priče kako su opasni kad su ozlijeđeni, no vidio sam da ne mrda, da mu je na nosnicama krv. Mrcina! Rekao bi da je imao jedno 150 kila! Snimio sam ga, ali sam morao nastaviti vožnju, posao ne čeka. Snimio sam par fotografija, taman je tad naišao Viktor iz Komiže, lovac je on, on je ostao, a ja nastavio put – zaključuje Šemso.
Rado s nama dijeli fotografije, sad ih i vi možete vidjeti. A priča je išla ovako: vozio je Boro i naletio na vepra u mraku! Nije se zaustavio, nego je prijateljima ujutro pojasnio štetu na braniku automobila, a oni ga uvatili u đir. Nisi ti, Boro moj, ni vidio u mraku na što si naletio! Evo im sad na! Naletio Boro na vepra!
Razgovarali smo i s Viktorom Kuljišem, nije baš od velikih riči, ali potvrđuje Šemsinu priču:
- Je, bome, velika beštija je to bila! Zvo san lovce i više s tim neman veze – jasan je. I kratak.
Lovci: Smišne priče
Pa smo kontaktirali Matu Gracina, predsjednika viške Lovačke udruge, koji veli kako u jedan lovni dan ljudi i psi pretraže pola otoka, pa, dodaje, da veprova ima – sigurno bi na njih nabasali. Ne vjeruje on slikama, to se moglo snimiti bilo gdje.
- Nemamo pritužbi ni od lovaca ni od poljoprivrednika! Nas je u Udruzi sedamdeset i četvero, lovimo zečeve, fazane i šljuke, sve je to razonoda, a ne ozbiljno lovstvo. Bilo bi bolje da pišete kako je to i ljubav, jer ja, recimo, imam deset lovačkih pasa, koje treba njegovati, cijepiti svake godine, štititi od buva, krpelja, parazita, hraniti, istrčavati, a ne štititi od veprova! – smije se Mate.
S njim se slaže i predsjednik dalmatinske udruge lovaca Mladen Balić.
- Na Visu nema veprova! Ne pamti se da je itko to prijavio! Za neuka čovjeka trag papkara je isti, pa od recimo divlje koze misle da je – divlja svinja. Vis je sigurno bez veprova – ponavlja i tvrdi Balić.
Fotografije uginulog vepra, stradalog na cesti kod Podšpilja, ne idu mu u prilog. No, sad se pak stvara nova priča – jeli ovaj „stradalnik“ sam? Ima li još kojega? Odakle je došao?
Stigao iz Slavonije
Opsada "vrata Hrvatske“ traje barem na riječima, a i što drugo u dugim zimskim noćima raditi na škoju doli priče raspredati. Jedni su sigurni da su "zviri“ preplivale "more od znoja“, pa netko zna Slavonca koji je nakon Domovinskog rata svoj mir našao na otoku, ali je sa sobom doveo mladunče divlje svinje, križanca. E baš taj je ovaj o kojem pišemo – sigurno je gazdi iz tora pobjegao! Drugi po slici već vide kako nije riječ o vepru, već o "baštardu“, pa su mi kraće zadnje noge, tupastije uši, a ni kljove nisu one "prave“.
- Ubi ga je Ćićo prin dvi godine – vele nam.
- Po Lorcima je radi štetu! – dodaju.
- Jedan je Šuro roni na stranu prema Foru, pa ga je snimi kako izlazi iz mora na obalu – e, tog smo Šuru tražili, ali ga nismo našli.
Našli smo pak Antu Božanića Pepea iz Komiže. Ovako nam on govori:
- Ulovija je Veljko jednoga na tunju, to je bi mirakul! To je film bija! – pa se smijemo, a onda Pepe dodaje kako mu je žena sa sinom išla put predjela Pece, kada je na cestu pred njih istrčao... Ko? Pa, vepar! Vidila mi ga i žena
- Prije jedno četri, pet godina. Kažu mi da je bi crn vako ka njegova roba – pokazuje na jaketu fotoreportera Vladimira Dugandžića.
Vidili ga, on protrčao, taman tamo di se triba aerodrom izgradit.
Oskoruše u želucu
Još je jedna žena vidjela viškoga vepra, supruga Mihovila Karuze, čovjeka kojega je iz Švicarske doma vratila – nostalgija.
- Žena mi je vozila pokraj Podhumlja, kad ga je vidila kako trči – kaže nam.
I Mihovil je lovac. Otkriva nam tajnu o pričama:
- Triba cilu ovu štoriju "podušit“, da ne bude panike među sviton. Vidi, lovce se stalno napada, pa nan reću da smo in pobrali oskoruše! Ma daj! Sad će opet ispast lovci krivi, a nisu – veli.
A dobro nas je sjetio oskoruša! Jer, u našoj lovačkoj skitnji dalekim nam otokom (ljudi moji, koji je to prekrasan komad zemlje nasred mora!) doznali smo da se zadnjih dana najpopularniji vepar Dalmacije našao u teći (zakasnili smo dan!), a dok su ga tranširali – u želucu su mu našli rečene oskoruše i žirove.
Tako kažu.
A kolega Dugi i vaša reporterka – obišli su svaki komadić Visa, zagazili u gustiše, razmicali granje, iskidali jakete na trnje – no veprova nisu našli.
- Nema ovdje divljih svinja – veli Dugi, dok pogledom bludi preko gustih viških šuma.
- Za partizane nisam siguran!