Tim riječima o žeđi u Ljubitovici, u Općini Seget, govori Vinko Ban, jedan od ogorčenih mještana ovog sela u segetskom zaleđu. Do Ljubitovice vodi cesta prema Šibeniku, preko Segeta Gornjeg, Prapatnice. Dok je i na ljubitovačkom kršu živa odavno prešla 35 stupnjeva, spas od žege mještani traže u hladovini, u vodi ne mogu jer je nema. Žeđa je digla selo na noge, njih tridesetak govori u ime tisuću stanovnika sela u žednom segetskom zaleđu.
- Nemamo vodu jer su nas zaboravili u Općini Seget, mi smo vam prije pripadali Općini Trogir, a onda Segetu, ali ni jedni ni drugi nisu brigali. Seget je za Ljubitovicu ka New York, imaju sve, a za nas na brdu niko od njih ne brine, ni oni prije ni ovi sada - kaže Vinko Ban dok ga skandiranjem podržavaju i drugi mještani.
Pod krošnjom starog duba, pričaju, donekle se može predahnuti, preživjeti dan, ali kad treba raditi, krenuti u polje, ništa ne mogu jer stisne žega, a vode sve manje. S nestašicom vode navikli su, kako kažu, živjeti godinama, mijenjali su se političari, prolazili izbori, a od svega ostala su samo pusta obećanja, no više ne mogu. Na obećanja podsjeća i Ante Brkan iz obližnje Bristivice, jer žeđa je i u Bristivici, Segetu Gornjem i Prapatnici.
U čatrnji ni za grlo smočit
- Znate političare, oni obećavaju, prođu i odu, ljudi ostanu bez ičega kao i prije, u našem selu vam je ista priča, čatrnje presušile, voda nam je preskupa, a od radova na cjevovodu još nema ništa – priča Ante Brkan iz obližnje Bristivice.
Dok se na suncu čuju cvrčci, a žega je i ono malo mještana zavukla u kuće, Ljubitovčani se sjećaju kako su prije par desetljeća od svojih plaća izdvajali za gotovo sve, za cestu, vodu, telefon... čak sami kopali kanale, no novac od tadašnjeg samodoprinosa očito su dali ni za što, jer vodovod kroz njihovo mjesto nikada nije prošao.
- Davali smo vam mi tada 2,3 posto od plaće, nije to bilo malo, plaćali su i drugi, nije nama krivo šta su drugi vodu dobili, neka su, ali mi nismo i zato smo ljuti – kaže Ante Brkan.
Ljubitovčane, ali i mještane ostalih sela, kažu, najviše muči to što su zaboravljeni od općinske vlasti:
- Mi vam plaćamo najskuplju vodu, 50 kuna za kubik, cisterna nas dođe 700 kuna, a ja iman mirovinu 2100 kuna. Ispada da mi za vodu ode pola mirovine. Kad dam ženi za spizu i režije, šta mi ostaje? – nabrzinu iznosi računicu svojeg kućnog proračuna Ante Rapić ljuteći se na općinsku vlast.
Što na sve kažu u Općini u srcu Ljubitovice odgovara Ivo Sorić, pročelnik jedinstvenog Upravnog odjela.
- Nadam se da ćemo vam uskoro početi voziti vodu, morate nas razumjeti, moramo poštovati Zakon o javnoj nabavi, jedan natječaj je prošao, nije bilo ponuda, uskoro će drugi, znam da je srce ljeta, ali tu smo nemoćni, zakon je zakon. Eto, kad ovo riješimo, neće se više plaćati tako skupa voda, bit će oko 12 kuna po kubiku - donekle spanosno rješenje iz prve ruke daje pročelnik Sorić.
- A šta je s priključkom na cjevovod, Boraja ima vodu i nek ima, al oni su u Šibenskoj županiji, a šta je s nama? - pitaju Ljubitovčani pročelnika.
‘Ni vino nećemo vodniti’
- Taj zahvat nije u našoj nadležnosti, to je i državni projekt, pripremamo projektnu dokumentaciju... - nabraja Sorić.
Prekinuo ga je Vinko Ban: - Nećemo mi to dočekat, virujte vi meni, i sad smo na izmaku snaga. Vidi ovu žegu, čatrnje prisušile, voda skupa, više ni vino nećemo vodniti, više nam se isplati piti “cilo” - u polušali dodaje Ban.
Žega je, kažu u selu, pritisla i životinje, kokoši, tuke i ovce, spržila nasade, a zbog velike suše ozbiljno je ugrožena i prava ljubitovačka delicija bez koje nema pravog jela. O češnjaku je riječ, “šarcu”, koji se lijepi za prste i ima posebnu aromu i čak svoj festival u Ljubitovici.
No, nastavi li žeđa i suša, ni od rešta ljubitovačkog češnjaka neće ostati ni špica, a kamoli rešta. Ostat će, bojimo se, samo žedni vapaji iz segetskog zaleđa, dok u gustirnama ima još koja kap vode, s neba žari sunce, prži zemlju i kamen.
Ojdana Koharević
|
‘Išli smo prvi braniti domovinu’- Sad smo im nebitni, a kad je tribalo braniti domovinu, išli smo prvi, odavde vam je bilo više od 100 branitelja s cilog područja. Ja san bija na drniškom i južnom bojištu, al’ odavno se pitan zašto san se s borija – iskreno će Vinko Žarković. |