Nitko ne zna zašto: Dalmatinci seniori masovno umiru od uzroka koji rijetko ima tako fatalan ishod u ostatku svijeta

Neka digne ruku onaj kome baka, dida, otac ili mati pod stare dane nisu negdje pali pa se dobro natukli, ili polomili, da ne spominjemo gore... Statistika Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije otkriva da su treći uzrok smrti naših seniora upravo padovi. Galopirajući za bolestima srca i krvnih žila te karcinomima, koji svugdje jednako uvriježeno i uvjerljivo vode u ovoj nemiloj kvalifikaciji, a prestigavši mentalne poremećaje te bolesti dišnih i probavnih puteva, padovi iz godine u godinu odnose živote sve većem broju Dalmatinaca, a pogotovo Dalmatinki, koje po tom pitanju čak i prednjače.

Nitko ne može sa sigurnošću kazati zašto je to tako da od svih naroda Europe i svih Hrvata upravo ovdašnji ljudi nakon šezdeset pete godine padaju više i s težim posljedicama za svoje zdravlje. Jesu li tome krivi sinovi i kćeri koji ih u starosti ostavljaju same, ili možda njihova prkosna narav koja ih je kroz život uvijek gurala naprijed, pa pred svoj kraj, u dišpet nemoći, ne odustaju, ili pak ovaj naš kamen koji gdjegod zapinje, a gdjegod proklizava, teško je reći...

S dr. Krešimirom Kajom Sučićem, voditeljem spomenute službe, razgovarali smo o projektu "Nitko neće biti sam", koji je podržala Splitsko-dalmatinska županija, a koji je osmišljen kako bi se razmotrili kontekst i uzroci ove pojave te za nju osmislile odgovarajuće mjere prevencije.

– Da se ne bismo doveli u zamku da umremo u analizama, moramo biti konkretni u prijedlozima rješenja, a to je moguće samo izlaskom na teren. Nije bez razloga zašto se, primjerice, baš u na otoku Visu – podjednako u Komiži i gradu Visu – bilježi najveća stopa smrtnosti od padova, koja u računici prosjeka iznosi 51,68, odnosno 51,57 umrlih od pada na sto tisuća stanovnika, dok ona najmanja, u Bolu na Braču, srećom bilježi statistički prosjek od samo 6,12 umrlih na istom populacijskom uzorku – u uvodu će naš sugovornik, osvrnuvši se na ekstreme statistike koja ih tjera na akciju.

– Pa, imate li neku ideju zašto baš Višani tako stradavaju – tražim objašnjenje, pa nagađanjem pokušavam do detalja rasplesti priču:

– Da im nisu masline previsoko rezane pa ih teže dohvaćaju, ili su im skale strmije pa ih teže pogađaju... Ili je, pak, kulturološki... Možda im se, da mi ne zamjere nagađanje, pomakla svijest o sebi pa se smatraju agilnijima nego što jesu?

– E pa to i želimo doznati! Zato cijela ova inicijativa i ovaj projekt. Da doznamo pozadinu te statistike, da doznamo što se to događa na Visu, a što u Imotskom, pa da s tim na pameti kreiramo rješenja – spremno će dr. Sučić.

Iščekujući, kako objašnjava, toplije dane, a s njima i povoljnije trajektne veze s ovim "problematičnim" pučinskim otokom, aktivnosti će, kaže, dobiju li suglasnost Uprave Zavoda za provođenje ovog projekta, za početak usmjeriti prema Imotskom i susjednim općinama, gdje situacija nije mnogo bolja. Općina Lovreć, kako doznajemo, na tom je nesretnom popisu treća, sa standardiziranom stopom od 43,98 umrlih na sto tisuća stanovnika, a u četvrtoj desetici svoje stope mjere i općine Cista Provo i Proložac pa su izvidno-savjetodavni napori, koje će na to područje, prođe li sve po planu, usmjeriti terenski timovi Zavoda, itekako dobrodošli.

– Mi, nažalost, ne možemo ići od kuće do kuće i sa svakim iz ove rizične populacije ponaosob razgovarati, ali uvjereni smo da ćemo naići na dobar odaziv lokalnih institucija zdravstvene i socijalne zaštite, kao i tijela lokalne samouprave, te u konačnici aktivista karitativnih vjerskih udruga i drugih angažiranih pojedinaca, za koje se nadamo da će biti naši partneri u provedbi planiranih aktivnosti – navodi proaktivni epidemiolog, ističući kako u lokalnim zajednicama postoje resursi koji nisu dovoljno aktivirani.

Prema njegovim riječima, za projekt su, u sklopu pripremnih radnji izvida terena, već odrađeni svi potrebni elaborati, a započeta je i komunikacija s nekim liječnicima primarne zdravstvene zaštite iz tog područja. Ono što, objašnjava, doznaju iz njihovih iskustava i razgovora s ostalim dionicima u lokalnim sredinama postavit će u korelaciju s dostupnom statistikom, pa na temelju toga donijeti mjere i preporuke, koje bi, kaže, morale preokrenuti trend rasta smrtnosti od padova.

– Za to su nam potrebni dobrovoljci – optimistično će naš sugovornik, pa se ispravlja navodeći kako će od strane lokalne samouprave i oni zasigurno biti simbolično nagrađeni za svoj doprinos, jer o njima ovise ishodi inicijative Zavoda.

– Na nama je da na temelju izvida i susreta predložimo korektivne korake, a na njima je nadalje da provode te, kako mi u šali kažemo, radionice "jedan na jedan". Da svojim starijim sugrađanima ponude savjete i da im budu pri ruci – ističe naš sugovornik, dodavši kako za to već postoje razrađeni sustavi edukacije, koji određuju kako treba izgledati siguran krevet, sigurna podnica i drugo.

– Bitno je da ljude koji za to imaju senzibilitet i već djeluju na tom tragu malo pothranimo, da ih ohrabrimo, te im damo poticaj i potrebnu pomoć. To je naša zadaća u cijeloj priči, jer oni su ti koji će na svojim leđima iznijeti promjenu i dati boju, okus i miris našem poslu, a na društvu je da prepozna njihov doprinos – zaključuje dr. Sučić, ističući kako s nestrpljenjem iščekuje zelene svjetlo Zavoda i prve susrete s partnerima na terenu.