Na Braču vam praktički nema nezaposlenih, rečenica je koju smo fotoreporter Vojko i ja čuli barem pet puta u Bolu, najbogatijemu mjestu na otoku. I bez pretenzija da ga prikazujemo propagandistički kao općinu koja nema ama baš nikakvih problema, činjenica je da se tu živi puno bolje od hrvatskog prosjeka, i da se od turizma, koji zadnjih godina bilježi odlične brojke – žanju puste devize, jer su ovi ljudi naprosto radišni i dobri domaćini koji znaju upravljati onime što vrijedno stječu.
Jednom riječju – Bračani! I zato im u zemlji s više od 200 tisuća nezaposlenih stalno nedostaje radne snage, i zato ona postaje glavni otočni problem ljeti.
– Prije smo to rješavali u Slavoniji čas posla. Obišli bismo urede Zavoda za zapošljavanje i našli kadar koji nam je potreban. Međutim, otkad su Slavonci krenuli prema Irskoj i Njemačkoj, otkada smo dio EU-a, više nije tako lako – kaže Dino Sokol, izvršni direktor u hotelima "Bluesun" i podastire nam na uvid brojke: od 420 radnika u "Zlatnom ratu", 131 je stalno zaposlen, a ostalo su sezonci, ljudi sa strane.
– Koji se u pravilu zaljube u Bol, i to nas spašava, jer nam se uvijek određeni broj sezonaca vraća. Mi im, osim plaće, nudimo smještaj u objektu u centru mjesta i tri obroka dnevno – veli Sokol, koji se ne libi uputiti javni poziv svima koji bi radili ovog ljeta da se jave u upravu "Zlatnog rata" d.d.
A koji su profili radnika u igri?
– Svega nam treba, od sobarica i konobara, kuhara do recepcionara... Imamo mi tu i modernu vinariju i odlične vinograde, pa tko god želi raditi, posla na Braču uvijek ima – tvrdi Sokol, a isto nam potvrđuje i direktor Turističke zajednice općine Bol Markito Marinković.
– Na tisuću i pol Boljana, ljeti zna biti i do 600 sezonaca! Brač vam je što se tiče zaposlenosti poseban, jer ovdje su ljudi, da bi opstali, navikli raditi dva i tri posla, i to nije iznimka nego pravilo, ništa im nije teško, a Bol vam je opet u bračkim okvirima specijalan zahvaljujući turizmu – veli Marinković, a da je tako, potvrđuju i prvi ovogodišnji gosti koji su već tu.
Tenis je opet doveo strance u Bol, pa je, objašnjava Sokol, sezona počela i prije Uskrsa.
– Najave su stvarno odlične. Po svemu sudeći, ovo bi trebala biti najbolja turistička sezona do sada – kaže naš sugovornik i dodaje da je to i zato jer Bol danas ima odlične smještajne kapacitete što se hotela u sastavu "Zlatnog rata" tiče.
– Još nam nedostaje samo to da obnovimo hotel "Borak", i onda je to, to – konstatira.
I Markito Marinković se slaže da se turizam, iz ovih i onih razloga, u Bolu stvarno jako "zalaufao", da brojke rastu. U zadnje vrijeme sve se više govori i o biciklistima koji guštaju u bolskim vedutama, tako da tenisači nisu jedini sportaši koji luduju za Zlatnim ratom.
– Bol ima manje kapacitete od grada Hvara, ali smo po noćenjima već li-la. Ne postoje idealne sredine, ali Bol je zaista blizu toga. To što mi sve imamo kao mjesto ove veličine, pa toga se ni u Švicarskoj ne bi posramili. Da nam vidite vrtić, škole, igralište s umjetnom travom... Znam, neki će reći, zimi zna biti dosadno, ali i u Splitu je zimi dosadno – Markito će.
Za menadžera Dina Sokola prioritet je Srednja ugostiteljska škola.
– Ona nam fali. Da se tu obrazuje kadar koji nam je potreban.
A ima li djece? Ima li se uopće tko obrazovati?
– Da ima li? Nikad više! Pun ih je vrtić – optimističan je Markito što se demografske slike Bola tiče, samo, opet kaže, s obzirom na bogate kapacitete kojima općina raspolaže i silan prostor na kojem se razvukla, ni dvostruko veći broj stanovnika im ne bi škodio.
Mali broj ljudi je i jedan od razloga konstantnog manjka radne snage. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Bol je počela stizati radna snaga iz Zagore. Mnogi su tu ostali, oženili se, udali, a i danas takvih, hvala Bogu, ima puno, pa se i zato čuje i vriska i cika u bolskom vrtiću.
– Ljudi ovdje imaju svoje apartmane, bave se poljoprivredom, stočarstvom, i u pravilu jako lijepo žive, pa je teško nekada dobiti domaćeg čovjeka da vam radi jer on ne zna kud bi prije – iskren je Sokol.
A od takvih koji ne znaju "kud bi prije" – su i Gabrijel i Mirjan Marinković. Bave se vinogradarstvom, maslinarstvom, kozarstvom..., oni su od onih kojima nije dosadno ni sada dok proljetna kišica rominja, a nad rajskom se plažom nadvijaju tmurni oblaci.
– Posla ima i preko glave. Istina je, tko god hoće raditi, može. Tako nije samo u Bolu, tako je na cijelom Braču – kaže Mirjan, što kimanjem glave potvrđuje i Gabrijel, koji nam objašnjava da bi sve išlo još bolje da država malo olabavi uvjete poslovanja.
– Treba smanjiti papirologiju i davanja, da se ne komplicira, i to bi ljudima dalo poleta. Nama je Agencija za plaćanje u poljoprivredi u Splitu i zbog nje ljudi trebaju putovati, a poljoprivredom se bave mahom stariji, i to je njima onda veliki problem – objašnjava Gabrijel.
Drugi problem je gradnja u Bolu. Država i Općina zakonom i prostornim planovima paze na to da se mjesto previše ne izgradi, jer je apartmana i vila već i previše, a takva politika nekim Boljanima baš i ne paše.
– Evo, recimo, u vezi s tom gradnjom. Zašto naš čovjek koji ima, ne znam, tri tisuće kvadrata zemlje ne bi mogao napraviti jednu malu kuću na njoj iz koje bi održavao to svoje imanje? – pita se Gabrijel.
– To su ti naši apsurdi – dodao je Mirjan.
– Imate zemlju koju ste naslijedili, a ne smijete na njoj ni jednu običnu kućicu izgraditi? S druge strane, mi se stvarno u Bolu nemamo na nešto posebno veliko požaliti. Mislim da nekada ljudi nisu ni svjesni što mi to sve ovdje imamo i uživamo.
Kad smo kod zemlje, za razliku, recimo, od one u Zagori koju često ne možete ni prodati ni darovati, u Bolu ona zna vrijediti i po suvo zlato; metar četvorni najčešće se prodaje po cijeni od oko 200 eura.
Boljani nisu nezadovoljni ni brodskim linijama, jer ih Bračani imaju i po dvadeset koje ih povezuju s kopnom.
– Nova linija Dubrovnik – Korčula – Hvar – Bol – Split je fantastična – kaže Markito.
– Omogućuje gostu da vidi najbolje od Dalmacije – dodaje, a Gabrijel podsjeća da su još krajem 19. stoljeća bili povezani Kotor – Bol i Trst, i da bi linija trebalo biti puno više, samo, eto, Bračani se općenito ne mogu požaliti jer su bolje povezani s obalom od svih drugih bodula.
Što onda Boljanima nedostaje? Liječnici specijalisti?
– Je, je, pedijatar i ginekolog – kaže Markito. – Dobro, puno toga se danas može obaviti i u Supetru, a nalazi se dobiju internetom, ali mi smo nekada mogli tu i izvaditi krv.
– I hitna pomoć helikopterom. To je bila prava stvar, ne znam zašto se to ukinulo. Dobro, vojska ima isto helikopter, ali oni nisu tako dobro opremljeni kao što je bila ova služba spašavanja koja je baš obučena za intervencije takvog tipa – veli Gabrijel.
Boljane boli i status Zlatnog rata o čijoj se koncesiji odlučuje za idućih petnaest godina. Zapravo, to je njihova dugogodišnja boljka.
– Zlatni rat je najpoznatija hrvatska plaža, ona je pravo nacionalno bogatstvo. Eto, nedavno su na njoj snimali spot i svjetski popularni 2Cellos, a o njoj se odlučuje u Županiji po sistemu tko da više, a da nas mještane nitko ništa ne pita?! – čudi se direktor TZ-a Markito Marinković.
Tko ovih dana potegne do Bola, vidjet će da se od radova praši na sve strane, a nedaleko od ulaza u Bol gradi se rotor dok ne navale furešti. A bit će ih, govore svi i trljaju ruke. Pa, dobro došli – mili gosti.
KISTANJE
Samo ih 'Krka' spasiti može
Kako se živi u Dalmaciji? Hm; možda je najprecizniji odgovor: kako tko i kako gdje, jer postoje sredine u kojima je standard znatno veći od nacionalnog prosjeka, ali i one koje se ubrajaju u pasivne krajeve, pa je više domaćinstava koja preživljavaju od socijale i mirovinica, nego od plaća.
I, nije to nikakva novost: Dalmacija već stoljećima vozi u "dvije brzine", jer je ona "turska" - u zaleđu gradova, uvijek gospodarski i na svaki drugi način zaostajala za onom "mletačkom" - uz more, a ta se razlika u novijoj povijesti silno povećala zbog činjenice da je Zagoru strašno poharao i posljednji rat, dok ga veći dio obale i otoka nije ili ga je jedva osjetio.
Priča je ovo, dakle, o dva lica Dalmacije, koja ćemo opisati kroz štorije iz Kistanja u siromašnoj Bukovici i Bola na bogatom Braču, pa povući paralele između sredine koja u turizmu vidi perspektivu i nada se jednog lijepog dana moru deviza, i one koja već okreće eure, gdje se živi punim plućima; a opet, obje muče muku s prometnom izoliranošću i malim brojem stanovnika.
Kistanje, mjesto u koje su nakon oslobođenja doselili Hrvati iz Janjeva gdje danas žive sa starosjediocima Srbima - po službenim statistikama je najsiromašnija općina u Hrvatskoj. No, mještane to strašno ljuti. Oni ne misle da je situacija u Bukovici ružičasta, ali nije ni tako crna kao što je prikazuje Državni zavod za statistiku.
- Ispalo je tako jer su se te analize radile na temelju popisa stanovništva koji ne odražava stanje u stvarnosti. Po tom popisu u Kistanjama živi 3481 stanovnik, a zapravo nas ima dvije i pol tisuće, od toga 1350 Hrvata, a ostali su Srbi. Da apsurd bude veći, 3950 birača ima pravo glasa. E, sad, po svemu tome ispada da su Kistanje najgore - a nisu, i blesavo je vući paralele s Čabrom u Gorskom kotaru, kako se to radilo, koji ima najviše zaposlenih po glavi stanovnika jer imaju drvnu industriju, a mi najmanje - veli Roko Antić, zamjenik načelnika iz redova HDZ-a, i ističe da je situacija posve obrnuta od one koju se proiciralo u javnosti, jer su njegovi sunarodnjaci koji su se s Kosova vratili u (pra)domovinu, kaže, izuzetno vrijedni radnici.
- I onda ljudi sa strane misle, eto, to siromaštvo u Kistanjama je radi Janjevaca, a ne razmišljaju da ako smo mi po ičemu bili poznati još u bivšoj Jugoslaviji, a onda je to po tome da se već stoljećima bavimo obrtništvom, poduzetništvom, zanatima koje smo mi očuvali: da smo zlatari, da obrađujemo kamen, metal, plastiku, da se jako uspješno bavimo trgovinom... Pa, svako ljeto čak 150 janjevačkih obitelji provede ljeto na obali gdje svoje proizvode prodaju gostima, i onda vam u tom razdoblju od Hrvata u Kistanjama gotovo nikoga nema. U zimskim mjesecima se živi od onoga što se zaradilo ljeti, jer su to mahom sezonski poslovi, i zato onda ima i nešto socijale. A, o toj su socijali naši susjedi Srbi, nažalost, u velikoj mjeri ovisni - kaže Antić koji perspektivu za Kistanje vidi u turizmu.
"Mi smo tri kilometra od prekrasnog manastira Krka, blizu nam je i Skradin, Roški slap. Dvadeset posto teritorija općine Kistanje spada u NP "Krka", i ne znam zašto mi onda više ne beremo te turističke plodove, nego, kako naš načelnik uobičava reći, a to mu je već kao poštapalica "da ni jednu žvaku tim gostima nismo u stanju prodati".
Jednostavno, nedostaje više poduzetničke inicijative kod srpskog stanovništva, makar, ima i sjajnih projekata poput destilerije za smilje u Macurama, i to je super, i to treba razvijati, kao i ideja o edukativnom centru Nacionalnog parka "Krka" u Kistanjama".
Antić veli da je država mislila da je sve riješila kad je Janjevcima podijelila kuće.
"Hvala za krov nad glavom, ali mi smo vam ovdje u kućama bez okućnica, mi nemamo svoje zemlje. Ima onih koji bi se bavili proizvodnjom ekološkog voća i povrća ili smilja, ali ga jednostavno nemaju gdje posaditi iako su po tom pitanju tražili pomoć i od Općine Kistanje i od Ministarstva poljoprivrede".
Mjestom vlada SDSS, a HDZ-ovac Antić je zamjenik iz manjinske kvote, iako, naglašava, "to je samo fiktivno, jer Hrvati su većina". Ono što ohrabruje je da su međunacionalni odnosi između Hrvata i Srba - odlični.
- Bogu hvala, nikakvih incidenata nema. Nikakvih! Ma, tko mi god kao zamjeniku načelnika pokuca na vrata, pomognem mu, ne pitam ni tko je, ni čiji je, ni odakle je. I ne može ni biti drugačije, pa mi smo Janjevci živjeli sa Srbima na Kosovu dugih 700 godina, i bilo je, kao kod svih susjeda, i loših i dobrih iskustava, ali danas u Kistanjama nema nikakvog razloga da ne budemo u dobrim odnosima, ni nikakvog razloga da itko s nama koji smo doseljeni iz Janjeva plaši domicilne Srbe i na tome kod starog svijeta zarađuje glasove i tako pravda svoje nečinjenje; jer, kao, "mi nismo savršeni, ali bolje i to nego da vam Janjevci dođu". Inače, ne volim da se ovdje govori o suživotu, jer suživot znači da jedan drugoga trpimo, a ja volim kazati da jednostavno moramo živjeti život i jedni i drugi - šalje Antić lijepe poruke, pa će još reći kako ga raduje što imaju čak stotinu srednjoškolaca - dio ih pohađa školu u Kninu, a dio u Zadru.
"Imamo i dvadeset studenata. Žalosno je što im Općina Kistanje redovito ne osigurava stipendije. To bih zamjerio vlastima iz SDSS-a. Manje trebaju voditi računa o dotacijama iz proračuna, a više o razvojnim perspektivama ovoga kraja. Ne može se dogoditi da su Kistanje, koje su na pola sata od mora, i tik do NP "Krka" - prometno izolirane kao da smo otok; jer mi nikakve veze sa Šibenikom nemamo, a Šibeniku gravitramo, ali zato imamo redovitu autobusnu liniju za Banju Luku."
Antić na koncu veli da je, unatoč problemima kojih svugdje ima - optimist.
- Mi moramo zaustaviti iseljavanje. Kompletne obitelji nam odlaze u Zagreb i inozemstvo. A, ja vjerujem da bi Kistanje mogle i da će uskoro živjeti od turizma. Eto, nazovite Nikolu Mazrekića, on će vam sve reći o svom projektu - poručuje Antić.
Rečeno - učinjeno. Halo, halo, Nikola, što se dobroga radi?
- Je, istina je, odlučili smo se baviti turizmom. Evo, upravo se pripremamo za sezonu. Pohvalite moga sina Franju, tek mu je osamnaest godina, a evo, on je osnovao firmu, on će voditi šest apartmana s 14 postelja i lokal s velikom terasom - kaže ponosni otac i objašnjava da su se u turizam upustili ohrabreni brojkom od - kako se govori - čak 63 tisuće gostiju koji su lani posjetili drevni rimski logor Burnum - po kojem je obitelj Mazrekić i nazvala svoj turističko ugostiteljski objekt.
- Velika je to investicija, od Knina do Zadra sigurno ovakve nema. Radi se o 3000 kvadrata. I sve je to stvoreno našim, obiteljskim kapitalom. Zapošljavat ćemo, kad turizam ovdje krene, od 15 do 20 ljudi. Očekujem konkretne razgovore s članovima iz uprave NP "Krka" oko nadolazeće sezone - veli Nikola, koji je dugo u ugostiteljstvu i dodaje da bi i Općina Kistanje i odgovorna državna ministarstva trebali napraviti sve da se povuče veći novac iz fondova EU-a i krene žestoko u turistički razvoj ovoga kraja, koji je samo srce jednog od najljepših europskih nacionalnih parkova.
Mladi Franjo jest pionir turizma u Kistanjama, ali - kako se stvari s nacionalnim parkom Krka dobro razvijaju - bit će još apartamana i hotela po Bukovici, koliko god to sad nadrealno izgledalo.