Da klasična glazba ima velike dobrobiti na mentalno, ali i fizičko zdravlje pojedinca, uvjerila nas je Eva Tušar Suhadolc, 33-godišnja Slovenka, oboistica zaposlena u splitskom HNK, koja je proteklog vikenda zasluženo proglašena najbržom ženom Dalmatinske trail lige.
Nakon koncerta u Dubrovniku, Eva je ranom zorom uspjela stići u Labin Dalmatinski, odakle je startala velika utrka "Kozjački satarluk", prešavši čitavu planinu Opor u trogirskom zaleđu i čitav Kozjak, u ukupnoj dužini od 35 kilometara, s 1700 metara kumulativnog uspona. Radi se o planinarskoj turi koja se inače prolazi u dva duga dana, a neumorna Eva je na cilj na Kliškoj tvrđavi stigla za nevjerojatna 4 sata i 57 minuta!
Ubitačni krš
- Satrala sam se! Bilo je super označeno, pa se nisam izgubila, staze su bile odlično očišćene, ali dalmatinski krš je ubitačan. Kad je bilo najteže, šetala sam - kazala nam je tada na Klisu ova glazbenica trkačica koja otkako se pojavila na dalmatinskoj trail sceni, nije zabilježila nijedan neuspjeh. Naprotiv, Eva je uvjerljivo prva na svim mogućim dionicama pa ljudi znaju pitati "od čega je ta žena?!".
- Ha, ha, nema tajne mog uspjeha. Oduvijek se bavim sportom, a uvijek imam puno i viška energije. Bavila sam se svačim, gimnastikom, atletikom, odbojkom, stolnim tenisom, trčanjem, ali samo rekreativno. Kada sam prije čeriti godine došla u Split, na Marjanu sam upoznala Olivera Vidovića Olu koji me pozvao da se pridružim HPD-u "Mosor". Kasnije su on i ekipa pokrenuli "Mosoraške sikire", u sklopu Odsjeka planinskog trčanja i, nakon jedne utrke, postala sam njihov član. Ima nas dvadesetak, a ljudi nam se sve više pridružuje. Nisu to samo treninzi po brdima, već i lijepa druženja, putovanja, odlasci na utrke gdje vas uvijek dočeka sjajna atmosfera...
Lijepo je da danas ima puno utrka, da ljudi izlaze vani, na zrak i da se kreću u prirodi - priča nam Eva, priznavši kako utrke znaju biti i prilično naporne, pogotovo one na koje se ona prijavljuje jer su dionice duge i teške. No, sve je to izazov kojemu ona ne može odoljeti, pa ni kada nakon posla odjuri na kakvo obližnje brdo na trening, opremljena čeonkama i mini ruksakom.
- To je i natjecanje i druženje, i kriza i umor, i sreća. Nakon svega si jako ponosan na sebe, a kući se vratiš sretan jer si proživio predivan dan s pozitivnim ljudima. To je ono što te povuče iznova. Evo, na kraju je jedna Slovenka osvojila Dalmatinsku trail ligu, dok je u muškoj konkurenciji to bio purger - Nenad Keč - kroz smijeh će ova sportašica koju je slučajna audicija u splitskom HNK dovela u Split.
Život na Mejama
- Svirala sam honorarno u Ljubljani u filharmoniji i nikako da nađem posao. Mislila sam da nema šanse upasti u splitski orkestar, al' eto, ispalo je uspješno. Nakon početničkih muka s boravištem, izbacivanja iz stana od strane vlasnika zbog turista, sada sretno stanujem na Mejama, daleko od buke, a blizu centra i blizu Marjana. Voljela bih ostati ovdje živjeti. Sad kad odem u Sloveniju, pitaju me odakle sam jer mi je čudan naglasak. Sad miješam slovenski i splitski - priča Eva, otkrivši nam kako su joj brda i planine u život dovele jednog Lovru, također trkača.
Obou je počela svirati s 12 godina, a umjetničku crtu povukla je i s tatine, a i mamine strane. Mama je likovna umjetnica, piše knjige, bavila se arhitekturom, a otkako joj se kćer preselila u Split, i sama se zaljubila u ovo podneblje, pa se nedavno iz podstanarskog stana uselila u vlastiti u Kaštel Lukšiću.
- Lijepo je ovdje! Zaista sam sretna što je ispalo ovako. Obožavam svoj posao, klasičnu glazbu, obožavam trčanje, a more je posebna priča. Znam se do kasno kupati, a među prvim kupačima sam čim stane hladnoća. Uza sve to, sviranje oboe mi daje dodatnu motivaciju. Oboa je inače naporan instrument, prilično osjetljiv i nježan, a opet čvrst, baš kao žena. S glazbom i trčanjem nema stresa, provjereno - uvjerava nas Eva.