Dalmacija Split županija

Veliki specijal 'Slobodne'

Procvat i krah 'male Kalifornije': industrijska zona u Kaštelima formirana je po nalogu Partije, a sve je počelo s tada najvećom tvornicom u ovom dijelu Europe

Veliki specijal 'Slobodne'
'Jugovinil' je nekad bio industrijski gigant, danas je tvornica opustosena i zarasla u travu

Krajem ožujka ove godine oglašena je druga prodaja nekretnina "Kaštelanskih staklenika u stečaju". U ponudi su nekretnine u Kaštel Štafiliću ukupne površine 22.614 kvadrata s početnom cijenom od 3,3 milijuna kuna, te u Brniku površine 1012 kvadrata s početnom cijenom od 621.349 kuna. Ne nađe li se kupac, prodaja će se po uobičajenom postupku nastaviti oglašavati, a početna cijena padati. Nitko ne može prognozirati do kada.

Proizvodnja ionako neće patiti jer je u "Kaštelanskim staklenicima" odavno nema, baš kao ni u "Adria čeliku" na drugom kraju grada u Sućurcu, još jednom kaštelanskom poduzeću koje je zadesila ista sudbina. Treća u ovom neslavnom nizu je "Kaštelanska rivijera" sa svojim hotelom "Palace", nekadašnjom perjanicom kaštelanskog turizma, ovoga trenutka također u fazi prodaje nekretnina.

Za grad Kaštela stečajevi, nažalost, nisu nikakva novina, već je ispraćen onaj u "Adriachemu", pravnom sljedniku "Jugovinila", pa u Jugovinilovu drugom dijelu "Adriavinilu", onda onaj "Željezare Split", čije je nekretnine kupio spomenuti "Adria čelik" da bi nešto kasnije i sam završio u stečaju.

S druge strane opstala je poslovno uspješna, 1966. godine otvorena Zračna luka Split, koja se razvija sukladno potrebama područja srednje Dalmacije. Marina Kaštela, izgradnja koje je počela 2002. godine, u međuvremenu se razvila u respektabilnu tvrtku te djelatnosti. I Cemex Hrvatska, poduzeće s neizvjesnom budućnošću.

Opstanak cementare, naime, izravno ovisi o izmjenama i dopunama Generalnoga urbanističkog plana (GUP) Kaštela i mogućoj zabrani suspaljivanja neopasnog otpada koji je u proizvodnji cementa neizostavan, primjerice troska.

Naraštaji Kaštelana pamte, međutim, i zlatna gospodarska vremena podno Kozjaka, vremena kad su Kaštela nazivana "malom Kalifornijom", a standard stanovnika izazivao zavist. A kako i ne bi kad su većinom imali tri izvora prihoda: industriju – rad u jednom od poduzeća koji je uz plaću donosio zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Potom poljoprivredu – nikada nisu zapuštali plodno polje, te kao treći turizam. Ne treba zaboraviti da se upravo obilježava 110. obljetnica početka organizirane turističke djelatnosti u Kaštelima.

Stariji Kaštelani pamte vremena kad su dobivali društvene stanove, u krugu tvornice imali ambulantu, organizirani besplatni prijevoz, restoran društvene prehrane, oni iz "Jugovinila", primjerice, zdravstvenu rehabilitaciju na Bohinju.

Tek kasnije će se pokazati ona poznata da nije zlato sve što sja. Visoki standard plaćen je zagađenjem, tada neizostavnim pratećim dijelom industrije.

Činjenica jest da je industrija u Kaštelima nastajala u trenutku kad su ona administrativno pripadala općini Split, te da shodno tome Kaštelani nisu imali nekog utjecaja kod donošenja odluka o odabiru lokacija za pojedine tvornice, sve s reda građene na samoj obali.

– Split se prostirao do Muća, Trogira i Omiša – podsjetio je dr. Ivo Šimunović, professor emeritus, s kojim smo razgovarali o ovoj temi, te nastavio:

– Općina Split bila je moćna, imala je politički i ekonomski utjecaj. Kaštela su kao lokacija odabrana u vrijeme kad je Općina, uz svoju Sjevernu luku, za industrijske zone imenovala solinsko i kaštelansko priobalje. Industrijska zona trebala je imati nekoliko "kapitalaca" i jedan je bio "Jugovinil", reći ću "greška", ali bio je, kao i cementara. S gledišta Splita sve što se tada događalo bilo je opravdano potrebom velike industrijske zone. Ta industrijska zona, međutim, nije bila konsolidirana, nije nastala na ekonomskim kriterijima, ni lokacijski kriteriji nisu bili pravi ekonomski. Formirana je više po nalogu partije, koja je diktirala i razvoj poduzeća, a trebala ih je diktirati izučena ekonomska logika. Da se slušalo tu logiku, Kaštelima se ne bi dogodio "Jugovinil" – naglašava dr. Šimunović.

Prema riječima našeg sugovornika, upravo u toj svojoj grešci postojanja te su tvornice doživjele krah, a posljedice i danas imaju Kaštela.

A kad se govori o kaštelanskoj industriji valja početi od kemijske, dakle od "Jugovinila" koji je u svojim najboljim vremenima zapošljavao oko 3500 ljudi. Osnovan je 1946. godine odlukom Vlade Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), kao poduzeće za proizvodnju plastičnih masa i kemijskih proizvoda. S radom je počeo 1949. godine. Ocijenjeno je da je u to vrijeme bio jedna od najvećih tvornica takve vrste u Europi.

Za početak rada angažirani su stručnjaci iz inozemstva, a kasnije su ih zamijenile domaće snage. Od početka je korištena toplinska energana na ugljen u kojoj su nastajale velike količine pepela i šljake. Ne treba zaboraviti ni da su se otpadne vode, zajedno sa živom, izlijevale izravno u more.

Otkriće štetnog djelovanja vinil-klorida na ljudsko zdravlje, sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća dovelo je u nezahvalnu situaciju proizvodnju PVC-a ne samo u kaštelanskoj tvornici. Do oporavka proizvodnje se teže dolazilo jer je slijedila i ekonomska kriza osamdesetih godina.

U svakom slučaju rad "Jugovinila" odvijao se uz smjenu uspona i padova. U uspone spada projekt izgradnje novog pogona za proizvodnju emulzijskog PVC-a prema licenciji tvrtke Hoechst 1975. godine. Investicija od oko 40 milijuna dolara donijela je pomak nabolje, no unatoč tomu gubitak i dugovi su se povećavali što je 1990. dovelo do stečaja.

Slijede ratne godine koje su se neizostavno odrazile na uvjete poslovanja, a onda i famozna pretvorba. Tako je 1992. godine poduzeće podijeljeno tako da je iznad stare kaštelanske ceste ostao "Adriachem" koji se bavio preradom, a ispod ceste bazni dio koji je preuzela INA i koji je tada nazvan Inavinil. Dvije godine poslije INA je odustala od Inavinila koji mijenja ime u "Adriavinil" te neuspješno pokušava samostalno raditi. Uspjeh nije postigao ni pokušaj pronalaska strateškog partnera, premda se radilo o konkretnim pregovorima s mađarskom tvrtkom "Borsodchem".

U stečajnom postupku koji je uslijedio imovinu "Adriavinila" su 2003. godine kupili "Kemokompleks" Envera Moralića i splitski "Lavčević". Prodaja je uspjela u petom pokušaju za 5,3 milijuna eura, što je nešto više od trećine početne cijene od 15 milijuna eura.

Godine 2017., Marina Kaštela Josipa Berketa kupila je 50 postotni udio "Lavčevića". Moralić i Berket imaju planirane projekte za ovaj prostor no njihova realizacija uvjetovana je izmjenama i dopunama GUP-a Kaštela koje su u proceduri donošenja. Izmjenama se želi prenamijeniti prostor iz isključivo turističke u mješovitu namjenu, ali bez stanogradnje.

Postupak pretvorbe prošlo je i poduzeće "Adriachem" 1993. godine kad je imalo 797 zaposlenika. Pretvorba, po nalazu Državne revizije "nije obavljena u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća".

U godinama što su slijedile Hrvatski fond za privatizaciju raspisao je čak trinaest natječaja za prodaju poduzeća, no ni jedan kupac nije prihvaćen. Zbog dugovanja, "Adriachemu" je 1. rujna 2009. godine isključena električna struja i proizvodnja je stala. Na prijedlog Države, početkom 2012. godine otvoren je stečaj zbog dospjelih, a nepodmirenih tražbina u iznosu od 80 milijuna kuna, nastalih na temelju neuplaćenih poreznih obveza.

Nakon višegodišnjih iščekivanja boljih dana, većina od sada već samo 214 zaposlenika tvrtke u državnom vlasništvu, završila je na burzi rada.

Procijenjena vrijednost "Adriachema" iznosila je 18 milijuna eura, a odnosi se na 41.000 kvadrata zemljišta u Kaštel Sućurcu i zgrade u Sućurcu površine 26.000 kvadrata, te strojeve i opremu. U imovinu "Adriachema" spadalo je i nekoliko nekretnina (čestica zemljišta uglavnom) u Kaštel Gomilici koje su procijenjene na 300.000 eura.

Imovina je prodana u dijelovima, no najvrjedniji dio, kompleks u Kaštel Sućurcu kupile su 2012. godine tvrtke "Marina Kaštela" Josipa Berketa i "Ribola" Nikše Dragičevića za 30.050.000 kuna. Na toj lokaciji ove tvrtke obavljaju dijelove svojih djelatnosti.

Premda se već broje desetljeća od brisanja "Jugovinila" s lica zemlje, ostale su posljedice koje tek valja rješavati. Industrijskim razvojem, u Kaštelanskom se zaljevu dogodilo zagađenje mora, o kojemu se otvoreno počelo govoriti početkom devedesetih, kad je osnovana i ekološka udruga "Lijepa naša", na čelu s Ivnom Bućan.

U otpadnim vodama iz "Jugovinila" koje su se izravno izlijevale u more nalazila se i elementarna živa koju je tvornica koristila kao katodu u elektrolizi za proizvodnju lužine (NaOH) i klora. Područje bivšeg "Jugovinila" ispod stare kaštelanske ceste ostalo je zapamćeno i po radioaktivnoj šljaki. Uz deponij, koji sadrži oko 38.000 metara kubičnih pepela i šljake, saniran 1973. godine, na području bivše tvornice nalazi se i takozvana lokacija velika taložnica s oko 180.000 kubika istoga materijala.

Osim navedenih deponija, registrirano je i nekoliko onečišćenih zona na kojima se nalaze nanosi pepela i šljake (oko 100.000 kubika). Podaci su to koji se navode u nacionalnoj Strategiji zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva, objavljen na web-stranici Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost. Sanacija će biti obavljena na mjestu gdje se šljaka i pepeo nalaze, dakle u krugu bivše tvornice.

Dvadeset godina nakon početka rada "Jugovinila", 1969. dakle, također u Kaštel Sućurcu, osnovana je "Željezara Split" za proizvodnju i preradu čelika.

– "Željezara" je u Jugoslaviji dočekana na nož – prisjeća se danas Jakša Miličić, u to vrijeme splitski gradonačelnik.

– Kao gradonačelnik sam se založio da se gradi s ciljem da proizvodi četiri milijuna tona čelika godišnje. Već je bila afirmirana tehnologija koja nije pretpostavljala koksaru ni visoke peći, a da dokažemo kako ta proizvodnja postoji bez ekoloških posljedica oslanjali smo se na staro željezo iz rezališta "Brodospasa". Pokazalo se da to nije realno jer su velike željezare, a svaka republika u Jugoslaviji imala je svoju željezaru, kupovale sirovinu u "Brodospasu". Tijekom prvih četiri - pet godina radnici "Željezare Split" imali su najbolje plaće u splitsko-solinskom industrijskom bazenu – kaže Jakša Miličić.

Poput svih poduzeća u Hrvatskoj i "Željezara" je 1994. godine pretvorena u dioničko društvo. Temeljni kapital iznosio je 56.608.000 DEM ili 210.581.760 HRK, podijeljenih u 113.216 redovitih dionica. Čelik je prerađivala u tri proizvodna pogona: čeličani, valjaonici i hladnoj preradi čelika. Podaci su ovo iz Nalaza državne revizije, po kojemu je krajem 1991. godine u poduzeću bilo 657 zaposlenika.

Nakon pretvorbe slijedila je, pokazat će se neuspješna, privatizacija.

U postupku privatizacije vlasnikom je 2007. godine postala poljska tvrtka "Zlomrex" koja je za 89,34 posto dionica platila 10,11 milijuna kuna. Tada je najavljeno kako će u Željezaru uložiti 200 milijuna kuna te podmiriti oko 165 milijuna kuna njezinih obveza prema bankama, inače, pokrivenih državnim jamstvima. Obveza je bila i da će zadržati svih 427 zaposlenika.

Od 2000. do 2007. godine Željezara je poslovala s gubitkom, a u blokadu je došla 2009. godine.

Dvije godine nakon što je kupio željezaru, "Zlomrex" je 95,86 posto dionica prodao engleskom fondu Carlson Private Equity Limited, no ta je kupoprodaja raskinuta, dijelom i pod pritiskom radnika, od kojih je nekolicina štrajkala glađu. Poduzeće je vraćeno Hrvatskom fondu za privatizaciju.

Preuzete obveze o dokapitalizaciji Poljaci jesu proveli, ubrizgali su i naknadnu financijsku injekciju kojom je prije stečaja povećan temeljni kapital na 279 milijuna kuna. No, pokušaji da se željezara ponovno proda nisu uspjeli i rezultat je bio otvaranje stečaja.

U postupku stečaja, zbog duga od 106,7 milijuna kuna, u ožujku 2011. godine, imovina poduzeća u Kaštel Sućurcu koja nije pod hipotekom i u postupku ovrhe, na javnoj je dražbi prodana za 10.312.000 eura novoosnovanoj tvrtki "Adria čelik" Petra Pripuza koja je poslovala u sastavu C.I.O.M.-a. Stečaj se, međutim, odužio i potrajao sve do 2018. godine. Te godine "Željezara Split" brisana je iz sudskog registra.

Nepunu godinu kasnije "Adria čelik" i njemačka grupa Techcom u vlasništvu Edgara Schumachera, potpisali su ugovor o ulaganju 8,5 milijuna eura koje bi omogućilo ubrzani razvoj i dodatno zapošljavanje. Početkom 2013. godine Techcom je postao stopostotni vlasnik tvrtke. Slijedila su ulaganja, zaposleno je 107 radnika, ali već sljedeće godine došlo je do problema i zastoja u proizvodnji koji zapravo nikada nisu riješeni. Proizvodnja je 2014. prekinuta, radnicima su podijeljeni otkazi. Uslijedio je stečajni postupak koji još uvijek traje.

DRUGI DIO SPECIJALA ČITAJTE U NEDJELJU

Naslovnica Split županija