Barba Stipan (88) je legenda Ogorja s osam milijuna kilometara na cesti: Vozija san sa sela radnike u Split, a onda u Zagoru vraćao pokojnike

stdClass Object ( [id] => 1087105 [title] => Barba Stipan (88) je legenda Ogorja s osam milijuna kilometara na cesti: Vozija san sa sela radnike u Split, a onda u Zagoru vraćao pokojnike [alias] => barba-stipan-88-je-legenda-ogorja-s-osam-milijuna-kilometara-na-cesti-vozija-san-sa-sela-radnike-u-split-a-onda-u-zagoru-vracao-pokojnike [catid] => 251 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Skoro osan miljuna kilometara dosad na cesti, od toga pet miljuna i 400 iljada do odlaska u penziju, kako su mu izračunali u poduzeću kad je dobija zadnji pečat u radnoj knjižici.

Legenda Ogorja, kako ga predstavljaju ljudi u Solinu, Splitu i Kaštelima, oni koji poznaju Stipana Malenicu ili barba Stipu, koji je unatoč svojih osandeset i osan godina jedan od aktivnijih članova u nedavno osnovanoj Udruzi podsvilajskih sela. Mnogi su ga upoznali upravo priko splitskog "Prometa" u kojen je radija tridesetak godina, privozeći radnike na "prugama", najviše one iz Škvera i Jugovinila, iz Dugopolja, Trogira, Neorića i Muća...

– Koliko li je barba Stipe priveza i naših Ogorana do Splita, možda ih sad ponovno i vrati – na spomen ovoga stanovnika Milešine Male dodaju članovi spomenute udruge koji se trude poboljšati život pod Svilajon.

Pa di se onda barba Stipan neće uključit u rad udruge, kad cili život, di god je bija, radija i vozija, nosija u sebi mirise rodnog mista u kojen i danas provodi dane.

– Ma, kako neću ovo volit!? Čujete li kako tice pivaju, kad na proliće sve ovo zazeleni, kad zamiriše trava i drveće – besidi aktivni penzioner dok ćakulamo u dvoru isprid njegove kuće.

---

---

Taman je zemlja pripremljena, skoro će i sva blaga u njoj proklijat, bit će u barba Stipana kad dođe vrime i kumpira i kapulice, poma i paprika, tamo s drugu stranu i šljiva i bajama... I to sve nepolivano.

– Trudin se da uzgojin sve prirodno – ističe stanovnik Milešine Male dok pod zidićen gledamo i zlatare koje je rukon "pobra" u staklenku da ne čine štetu, voćkama posebno.

Bilo bi još bolje da nije voda samo iz čatrnje, ali eto, Čikole iz špina još nemaju, pa se, kaže, i za to prije svega bore u udruzi.

Kuću je ovu napravija sam, on i pokojna mu supruga. Sve svojin rukama, od temelja do krova, osim vodoinstalaterskih radova i elektroinstalacija.

– Kad san krenija u osnovnu, a to van je bilo vrime kad se olovka kidala na četri dila, škola je postojala, ovde u Milešini Maloj. A, danas, od sedan podsvilajskih sela, samo u Ogorju je ostala – ističe Malenica, pa se dalje sića ditinjstva:

– A kad nisi bija u školi, gonija si ovce i janjce na pašu. Kad je završija rat, naša ratna mornarica raspisala je natječaj za školovanje učenika za struke koje su jin bile potribne. Poslalo nas tako u Tivat, u Crnu Goru, di je isto bija remontni zavod. Dva dana smo do tamo putovali nekin starin brodon.

Kad smo došli, morali smo na pregled kod likara, a kad su ustanovili da neman još 14 godina, šta je bija uvjet da me prime u školu, vratili su me - doma. I šta ću sad, ne dan se ja tako lako. Pravac u komandu, bila je onda doli u Banovini, u Splitu. Otiša ja odma kod oficira, inzistira san da me prime, ma, šta inzistira, skoro san plaka, samo da me uzmu koliko san tija naučit za mehaničara.

---

---

I nakon par dan, al' je bilo telefona, doša mi doma papir da se javin. I tako me poslalo u Pulu di je bija jedan od tih mornaričkih tehničkih remontnih zavoda. Tri dana san putova vlakon, ka da je bilo cesta ka sad. Prvo za Zagreb, pa iz Zagreba za Ljubljanu, pa iz Ljubljane u Pulu.

Stiga san ka momčić sa sela, sirotinja, nit obučen, ma, ništa... Tamo smo svi polaznici dobili lipu uniformu. Triba san se snać i s jezikon, jer u to vrime više je ljudi tamo govorilo talijanski nego hrvatski.

Tu je barba Stipan pohađa školu, zanat za mehaničara motora s unutrašnjin sagorijevanjen, a proglašen je i najboljin đakon.

– Ostavljali su me, nudili da ostanen u Puli, da nastavin školu, za inženjera, ali mene je vukla nostalgija... Patija san za rodnin krajen. Da san onda molbu za doć šta bliže kući pa su me poslali u Šibenik di je također bija mornarički remontni zavod, znat će Dalmatinci da se zva "Velimir Škorpik". Nastavija san radit ka mehaničar, pa san uz njihove šofere često i putova.

Čin bi ima slobodno, iša bi kući. Iz Šibenika san željeznicom dolazija do Unešića, a onda sve priko Moseća pješke do moje Milešine. U subotu dođeš, u nedilju se opet istin puten i načinon tribaš vratit nazad.

---

---

I onda je došla 1953. godina, poslalo me na odsluženje vojnog roka u Srbiju, kod Niša. Bija san zaljubljen u posal šofera, pa san tamo položija ispit. Osposobili su me i postavili za instruktora vožnje, ali su me na kraju iz tog autobataljona ipak "povukli" u kancelariju. Kad je završija vojni rok, doša san, fala Bogu, u Split. Tad san bija najsritniji jer san doša najbliže kući – i sad se tomu smije barba Stipan.

Zaposlija se onda u Željezničko građevinsko poduzeće "Vladimir Gortan" koje je u to vrime radilo cestu od Solina do Klisa, i tako na građevini proveja tri-četri godine.

– Iza toga san se zaposlija u splitski "Auto Jadran", to je bilo prijevozničko poduzeće koje se posli s drugima spojilo u "Jadrantrans". Kad san steka uvjete za polagat prvu klasu, odnosno za autobus, jer morali ste imat najmanje tri godine staža u drugoj klasi da bi mogli polagat za prvu, onda san se prijavija na natječaj u "Prometa" i tamo san primljen i osta, sve do mirovine – svjedoči Malenica.

Vozija je tamo puno više vanjske linije, nego lokalne.

– I fala Bogu, nisan nikad ima udes. Obaša san tako cilu Europu i dalje, nisan jedino bija u Skandinavske zemlje. Virujte, puno san proputova, ali ono šta su moje oči vidile, nema lipše od naše zemlje!

Lipa je, dakako, Švicarska, ali po onome šta Hrvatska ima, mogli bi bit prvi u Europi da nan je drugačiji sistem ponašanja, da nan zemlja nije privatizacijon opljačkana – smatra barba Stipe koji prati sve šta se događa, bija je i on u politici, ka radnik.

– Dok san radija ka vozač u "Prometa" bija san i saborski zastupnik, izabran isprid Vijeća udruženog rada, u Odbor za promet i veze, dakako! A, u odsutnosti predsjednika čak san ga i minja.

Nismo imali plaću ka ovi današnji zastupnici, samo putni trošak i ako smo slučajno noćili, a to bi bilo vrlo ritko. Nakon šta bi ujutro razveja radnike na posal, ajde brže kući se prisvuć, na avion za Zagreb, pa u Sabor, a navečer odma nazad doma. Tribalo je ić na posal...

Od 1988. godine san u mirovini, dvi godine prije početka Domovinskoga rata. Kako je u ta ratna vrimena bila oskudica vozača, opet bi me ljudi znali angažirat, pa san tako vozija i ka penzioner. I nisan evo, sta do danas – ističe vozač sa 65-godišnjin stažen, dobitnik nagrade Grada Splita, a također je proglašen i za najboljeg vozača od strane splitskog Udruženja vozača i automehaničara.

Prije su profesionalni šoferi bili posebno cijenjeni, držalo se do njih, a bili su ljudima i važni jer se po njima često slalo nešto rodbini ili prijateljima, posebno ljudi koji su živili u mistima koja su prometno bila slabo povezana, poput otoka ili Zagore.

– U životu san uvik nastoja ljudima pomoć, koliko god san moga, i kad bi god nekome moga pomoć, osjeća san se sritnin čovikom – raduje to žitelja Milešine Male koji nastavlja kazivati kako se počeja bavit pogrebnin uslugama:

– Pokojni sin mi se bavija time, pa san ja nakon njega to nastavija. Nije mi u početku to bilo drago. Prvi put san nekako jedva čeka uteć, završit posal, ali san posli shvatija i vidija da je to sve ljudski i nastavija.

Triba znat i volit taj posal. U najvećoj mogućoj mjeri triba izrazit pijetet, lice prema tugujućoj familiji ka da se meni to dogodilo, tako se postavin. Dođen kod njih u kuću i želin osobno dogovorit svaki detalj.

Čujen da vas ljudi po tom pitanju jako cijene? Da bi vas tribalo izmislit, da van tako tepaju, "trzamo" našega sugovornika.

– Čujte, ne mogu sam za sebe govorit, ali, kažu neki od tih ljudi da kad bi bilo moguće da bi oni od svog života meni dali po svoju godinu da radin ovo i dalje, vide da sam u poodmakloj dobi – kaziva šjor Stipan pa oće prokomentirat s nama i njegovu ljubav prema "Hajduku".

---

---

– Nakon zadnje utakmice s "Goricon" nisan ni spava – prisnažuje svoju ljubav ističući kako je ima pretplatu na istoku na Stari Plac, a i sada na Poljudu, na zapadnoj tribini.

– Volin "Hajduk" iz sveg srca, ja i moja ćer znamo otić skupa pogledai utakmicu. Često san zna ić i na gostovanja, Zagreb, Rijeka, Mostar... Ni danas mi nije teško do Poljuda otić na utakmicu, ali me najviše boli i žalosti situacija kad se mora igra prid praznin stadionon – žaj je barba Stipanu pa u predahu priče silazimo i do konobe u kojoj voli pravit vino.

Sve je na svon mistu, sve ka po špagu. Svaka bačva sa svojin brojen. Radon i gibanjem, kaže nan, i održava svoju vitalnost.

– To je priporučljivo svakome, kretat se. Koliko samo mogu radit bez odmorit se, da samo znate, i likari bi se začudili.

Ne pušin, ne pijen žestoko, ali volin radit oko konobe, oko polja, to me ispunjava – veli aktivni penzioner.

Ispunjava ga, kažu i kad mu dođu unuci.

– Dobra i vridna su to dica! – ponosan je barba Stipan na njih, ka i na svoje sumještane:

– Naglasite, molin vas, kako se odavde branija Split i okolica, kako su odavde i mladi životi pali za našu Hrvatsku.

Žaj mu je zato, kaže, šta jih vlast baš ne sasluša koji su jin problemi, da čuju šta ljude tišti.

– Prema podsvilajskin selima je maćehinski odnos, u neka sela koja su bliže centru više je ulagano, šta mi nije krivo, dapače, nego mi je žaj šta nije i nama. Jedino sad župan Boban, on nas je sasluša i obeća nam pomoć, moran kazat ono šta je.

A, triba nan još puno problema riješit, osin vode i sa strujom, putevima, prijevozon, ambulanton, nema ni poštanskog ureda odnedavno. Jer ovo je Bogon dan kraj, virujte, moje oči lipšeg nisu vidile...