Kultura Kultura

cotardov sindrom

Odnedavno za svoj vlastiti nadgrobni govor biram viceve, njih ću na posljednjem ispraćaju 'ispričati' onima koji dođu na moj definitivni tulum, kaže renomirani sociolog Ozren Žunec

cotardov sindrom

Zagrebački sociološki doajen Ozren Žunec u autorskom portfelju ima nisku respektabilnih naslova kao što su "Domovinski rat u sociološkom kontekstu", "Goli život: socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj", "Rat i društvo: ogledi iz sociologije vojske i rata", "Oficir i časnik: prelasci vojnih profesionalaca iz Jugoslavenske narodne armije u Hrvatsku vojsku" i druge.


Neki novi sociološki biser Ozrena Žuneca teško bi nas mogao iznenaditi.

Ali to je uspjela knjiga "Cotardov sindrom", prema mentalnom oboljenju zbog kojega ljudi misle da ne postoje, objavljena u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade. U prvom redu jer je riječ o pjesničkoj knjizi.

A u drugom jer je to izuzetno zanimljiva i originalna knjiga.

Svi stihovi u njoj su iz pola stoljeća starog, drugog izdanja Medicinske enciklopedije, ali tako promišljeno i znalački odabrani da su pravo čitateljsko veselje i čuvar smijeha u ozbiljnom vremenu. I te kako vrijedno razgovora, zar ne?


Otkud kod profesora sociologije impuls da se piše poezija? I kako to da ste "dijelom i srpski metamoderni intertekstualni pjesnik"?


- U današnjem postistinskom kaosu svatko može biti što god hoće, legitimitet se ne traži, a ja sam više stihoklepac nego pjesnik.

Uostalom, ne postane čovjek pjesnik pa piše poeziju, nego piše poeziju pa možda postane pjesnik.

No, svakako postoje predispozicije: neobuzdana ili barem živahna fantazija, zaigranost, mogućnost da se zbilja vidi začudnije, drukčije nego običnim pogledom.

Pripadnost hrvatskoj i srpskoj književnosti posljedica je bratstvojedinstvene jezične politike u bivšoj državi: budući da su srpski autori u zagrebačkoj enciklopediji pisali na srpskom, onda je i versifikator, odnosno poetifikator njihovih stručnih tekstova pripadnik književnosti na tom jeziku.

Neintendirana posljedica. Događa se to.

Prividno pitomi tekstovi

Kako ste došli na ideju za ovakvu knjigu, kompiliranu iz Medicinske encikopedije, izdanje 1967.-70.? Sadrže li nova izdanja drugačije formulacije i jeste li morali tražiti dozvolu prenošenja od nakladnika ili autora članaka?


- Čitao sam enciklopediju prije spavanja i smijao se nekim formulacijama i stavovima autora.

Pretvaranje u stihove učinilo se sredstvom da se paradoksi i apsurdi tekstova istaknu i u tome se, čini se, dobro uspjelo.

Čitatelji mi kažu da knjigu čitaju s prijateljima u kafiću, na obiteljskim druženjima, ili sami za sebe, i da se pritom previjaju od smijeha, a to je i bila namjera. Novija izdanja nisam pratio.

Leksikografski zavod je ljubazno dozvolio da se tekstovi koriste, tražili su samo dva primjerka za svoju biblioteku. Poslao sam im unaprijed rukopis pa su i oni rekli da su se slatko smijali.


Jeste li pročitali svih šest svezaka ili ste samo ulazili u natuknice koje su vam se činile zanimljive, koje mogu biti pjesma? Kako ste odvajali rečenice u stihove, "tukli novi red"?


- Pročitao sam mnogo članaka koji na kraju nisu korišteni jer se prema samoj natuknici ne može znati ima li u tekstu kakvih potencijalnih kalambura, jezičnih igara ili drugih nečuvenosti.

Neke od meni najdražih pjesama "nađene" su u natuknicama o parazitima i kukcima, gdje ih se ne bi očekivalo. Versifikacija je cenzurom isticala začudne obrate i bila uglavnom u funkciji pojačavanja iznenađenja kad se otkrije što u prividno pitomom tekstu zapravo piše.


Osjeti se u pjesmama zdravog duha i humora, koje se ne bi očekivalo od šest ozbiljnih, stručnih crnih svezaka. Humor je bio očito u vama, nenagrižen cijelim životnim vijekom bavljenja sociologijom, pa i onom ratnom, kao ni vođenjem obavještajne zajednice?


- Točno, meni je humor takorekuć egzistencijal, on sve čini lakim i slobodnim, poput ptice.

Živi smo dok se možemo smijati, osobito sebi, a onda i svijetu. Ništa drugo ne želim ni sebi ni drugima do vedrine i dobrog raspoloženja, bez obzira na situaciju.

Ni zdravlje mi nije krajnja želja; jer ono će se zasigurno jednom pokvariti, ali ako sačuvamo smisao za humor i bolest je lakša.

Odnedavno za svoj vlastiti nadgrobni govor biram viceve koje ću na posljednjem ispraćaju "ispričati" onima koji dođu na moj definitivni tulum. Da s groblja odu u suzama, kako se i pristoji, ali od smijeha.


Osim humora, vidljivog i u podnaslovu knjige "didaktično-moralistički kanconijer", u knjizi ste pokazali i zavidno umijeće uređivanja i mjere, dijelovi su uglavnom kratki, sadrže zanimljive, ključne detalje. Jeste li imali nečiju pomoć u uređivanju?


- Ne, iako sam se nadao nekom nemilosrdnom uredniku koji bi probrao materijal i zadržao samo ono što mu se čini najbolje. No, možda je tako i bolje, jer se nakon moje smrti neće morati etablirati kritičko integralno izdanje u koje bi ušli i ranije odbačeni dijelovi (smije se).

Dosta je jedan zalogaj...

Vaša knjiga pokazuje koliko se medicina promijenila od 1970. naovamo, naročito u spolnosti i duševnim bolestima.


- Teško mi je suditi o tome je li se medicina promijenila jer nisam ni liječnik ni povjesnik medicine, ali mislim da neću pogriješiti ako kažem da će neka znanja, a osobito vrijednosni stavovi današnje znanosti već za pedeset ili sto godina biti smiješni i naopaki kao što su nama danas oni iz prošlog stoljeća i socijalizma.


Zapisali ste da je vaša knjiga od gotovo petsto stranica jeftina dosjetka. Priznajte, koliko ste vremena utrošili na nju?


- Da, to je dosjetka, jedan takorekuć one-liner, ali na nekoliko stotina stranica i u tisućama oblika, slika, asocijacija i sljedova misli i osjećaja.

Prvi sam put ideju za tu "obradu" imao još u studentskim danima, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je nastala i jedna kraća verzija.

To samo govori kako odmak od pedeset godina od vremena izdavanja izvorne Medicinske enciklopedije nije bitan da bi se uvidjelo kako su mnogi u njoj izneseni stavovi i spoznaje apsurdni i neodrživi.

Meni je ona već tada bila urnebesno smiješna, ali i strašna i zagonetna.


Bi li se na ovakav način mogla obraditi Opća enciklopedija, ili vama bliska Vojna? Ili Sociološki leksikon?


- Nisam pristaša franšiza tipa "Terminator 19" ili "Povratak mumije 3" jer su to zapravo samo bezočni pokušaji da se neka uspješnica komercijalno izeksploatira kao naftno polje, sve dok se posve ne iscijedi. Ne planiram ponavljati isti prosede na nekom drugom materijalu.

Trenutno sam toliko opterećen nastavom da samo sanjam o vremenu kada ću moći opet pisati, vjerojatno ovog ljeta. Ideja ne nedostaje, ima ih za više života.


Našli smo u starijim novinama da ste se volonterski bavili popravljenjem bicikla. Radite li još taj posao i požalite li ponekad što ste na vrhu obavještajne zajednice radili samo tri mjeseca?


- Da, i dalje volontiram u zagrebačkoj Biciklopopravljaonici.

Tri mjeseca u politici su dovoljno duga da čovjek vidi o čemu se radi.

Kako je Bernard Shaw rekao ženi koja mu se žalila da joj je vratio nepročitan rukopis budući da su neke stranice ostale zalijepljene: "Draga gospođo, ne moram pojesti cijelu kajganu da shvatim da su jaja pokvarena."

Sama služba i njezini djelatnici bili su sjajni i žao mi je da s njima nisam proveo više vremena i dovršio neke pokrenute projekte, ali mi politički milje nije odgovarao.

Ne bi bilo pristojno da pišem memoare o tome razdoblju, to se ne radi, ali uvjeravam vas da bi to bio materijal usporediv s engleskom humorističkom serijom.


Spaljivanje mrtvaca

Spaljivanje mrtvaca popularizira se
u Srba putem društva "Oganj",
u Hrvata putem društva "Plamen"
i u Slovenaca putem društva "Ogenj".

Unatoč svim tim nastojanjima
nije došlo do izgradnje krematorija
u bivšoj Jugoslaviji.


Specijalni kotač za liječenje psihoza
(prva polovina XiX. st.)


Bolesnici,
zatvoreni u kotaču,
bili su podvrgnuti okretanju,
ponekad i kroz 48 sati.


Preterano jak orgazam

Odlikuje se manje-više
štetnim posledicama po jedinku
(tetaniformne krize,
poremećaji u pokretima,
epilepsija, delirijum).

Takve pojave ostavljaju
vrlo nepovoljan dojam
na partnerku.


Eksperimentalno izazivanje raka

Yamagiva i Ichikava
uspjeli su 1915.
proizvesti rak uha u kunića
koga su strpljivo
mazali katranom.

Naslovnica Kultura