Kultura Kultura

Tuđi san

Snaga partizanske fotografije je u tome što se suprotstavlja revizionističkim tumačenjima, kaže Davor Konjikušić koji drži i da je ubijanje brodogradilišta ubijanje ovog društva

Tuđi san

Često putujem nekadašnjim autoputem 'Bratstva i jedinstva', današnjom autocestom A3, jednim od najvažnijih koridora koji spajaju Europu s Bliskim istokom, koji danas izgleda tako zapušteno i neželjeno

U splitskom Salonu Galić otvorena je izložba "Autocesta" autora Davora Konjikušića, kroz koju, istražujući prostorne tragove nekadašnjeg autoputa "Bratstva i jedinstva", današnje autoceste A3, umjetnik iščitava povijest rada, vlasništva, političkih sustava i društveno-ekonomskih odnosa.

Izložba je otvorena do 1. lipnja. Konjikušiću je prošlog mjeseca iz tiska izišla i knjiga "Crveno svjetlo - Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941.-1945."


Što vas je nagnalo da nekadašnji autoput "Bratstvo-jedinstvo", njegovu prošlost i sadašnjost, interpretirate kroz vlastiti umjetnički rad?


- Zapravo je riječ o projektu koji je nastao još za vrijeme mog studija na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

Često putujem tom cestom i uvijek mi je bilo zanimljivo da jedna od najprometnijih autocesta izgleda tako zapušteno i neželjeno.

Prateća infrastruktura, benzinske pumpe, moteli, trgovine, uglavnom su ostali u poslijeratnom tranzicijskom vremenu.

Slika je i danas drugačija, kada je usporedimo s drugim autocestama u Hrvatskoj, iako je riječ o jednom od najvažnijih koridora koji spajaju Europu s Bliskim istokom.

Kasnijim radom na tom projektu shvatio sam da je autocesta odlična metafora za širu društvenu priču o radu i tranziciji, ali i o osobnom identitetu.

To je ono što me često u mojim radovima zanima, spajanje osobnog i šireg konteksta.


Serijal "Autocesta" već ste više puta izlagali i u zemljama koje više ne njeguju međusobno ni bratstvo, a niti jedinstvo.

Ima li, makar kod starije publike, neke doze sentimentalnosti u odnosu na "jedan utopijski scenarij", kako je zapisala Marija Borovičkić?


- Rečenicu Marije Borovičkić shvaćam prije svega kao komentar današnjice u kojem tekstualni dio rada koji glasi "Raditi znači izgrađivati vlastiti san" postaje naša nedostižna utopija.

Za vrijeme trajanja izložbe "Autocesta" u zagrebačkoj Galeriji Šira netko je noću na galerijskom staklu intervenirao u tekstualni dio mog rada i pretvorio taj natpis u "Raditi znači izgrađivati tuđi san".

Sa zadovoljstvom sam prihvatio tu intervenciju i mislim da je to sama suština rada "Autocesta", ako ne i novi rad.

Nemoguće je izbjeći sentiment kada se koriste arhivske fotografije, na primjer s radnih akcija, ali onda se barem trudim da taj sentiment ne bude apolitično romansiran, već da izlagačka gesta bude snažnija.

Sloboda partizanske fotografije

Netom prije otvorenja izložbe u Splitu, u sisačkoj Gradskoj galeriji Striegl imali ste prezentaciju svog rada u nastajanju "Priče o budućnosti". O čemu je tu riječ?


- Riječ je o radu koji je nastao na poziv kustosice i povjesničarke umjetnosti Alme Trauber i o radu koji naslanjam na fotografski esej "3. maj" koji je nastao prije šest godina.

Kao što je industrijalizacija nakon Drugog svjetskog rata snažno oblikovala gradove i tadašnje socijalističko društvo, smatram da će i ova naša deindustrijalizacija isto tako oblikovati i ljude i gradove.

Mislim da je polagano ubijanje brodogradilišta i ubijanje ovog društva. Ne znam možda je u pravu filozof Boris Buden kada kaže da se bavimo prošlošću jer nema budućnosti.

U radovima me osim odnosa osobnog i kolektivnog zanima ta napetost između prošlosti i budućnosti, između optimizma i rezigniranosti, egzistencijalne sigurnosti i nesigurnosti.

Smatram da je to važna tema i prepustio sam se impulsu da krenem fotografirati jednu tako važnu temu i vidjet ćemo kuda će me to odvesti.


Nedavno vam je izišla i knjiga "Crveno svjetlo - Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941. - 1945." Što vas je pak privuklo tome istraživanju?


- Neistraženost teme u širem jugoslavenskom kontekstu i velika strast prema fotografiji iz partizanskog razdoblja.

Dva su me ključna momenta motivirala da krenem u ovo istraživanje.

Prvi je izložba "Partizani kakve dosad niste vidjeli" i knjiga britanske teoretičarke fotografije Antigoni Memou "Photography and social movements".

Nema tu neke pretjerane filozofije, zasukao sam rukave i napravio istraživanje onako kako sam mogao s vlastitom pameću i resursima koji su mi na raspolaganju.


U knjizi ste predstavili mnoge do sada nepoznate fotografije koje partizanski pokret prikazuju u specifičnom svjetlu, kroz objektiv samih pripadnika NOB-a. Zacijelo su vas neka otkrića i iznenadila...?


- Iznova objavljujem stare, ali pronalazim i nove fotografije. Posebno sam ponosan da sam zahvaljujući kolegici Sanji Horvatinčić i povjesničaru Milanu Radanoviću došao do imena sjajnog slavonskog fotografa Mire Matašina.

U knjizi su prvi put prikazane fotografije Branka Savića koji, među ostalim, snima oslobađanje Jasenovca i Zagreba.

Da spomenem samo neka od otkrića. Pozitivno me iznenadilo koliko je partizanska fotografija bila slobodna i koliko je u uvjetima tehničke nemogućnosti nastala zadivljujuća produkcija.

Zaista mislim da se iz toga i danas može puno toga naučiti i razumjeti koja je snaga reprezentacije, ne samo sadašnjosti, već i prošlosti.

Tu leži i važnost ove knjige u trenutku kada svuda u Europi jača ekstremna desnica.

Glava u torbi, fotoaparat u ruci

Kako ocjenjujete te fotografije? Mnoge od njih imaju izrazitu umjetničku vrijednost, na razini Kordina portreta Che Guevare koji je nastao 20 godina poslije...


- Mi na te fotografije gledamo iz današnje perspektive. Mislim da je prije svega važna njihova revolucionarna funkcija u izgradnji novog svijeta.

U knjizi mi je posebno zanimljiva fotografija pronađena među negativima stradalog partizana koja se danas nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju.

Njezina snaga je upravo u nedostatku estetike. U prijetnji fizičkom eliminacijom partizanski fotografi imali su prostor slobode kakav nije postojao niti u nacističkim, niti u savezničkim jedinicama i to je jako dobro potkrijepljeno dokumentacijom.

Ali svakako da partizansku fotografiju karakterizira i njezina umjetnička, dokumentarna i fotožurnalistička vrijednost.

Na primjer, novinska agencija TANJUG, pri kojoj djeluju zaista sjajni fotografi, osnovana je 5. studenog 1943., čak četiri godine prije prve međunarodne fotografske agencije Magnum.

Rad slovenskog fotografa Jože Peteka na primjer ne zaostaje za jednim Robertom Capom.


Kakve reakcije publike očekujete? Jesu li vam uopće važne?


- Mnogim ljudima ova knjiga je postala važna i mislim da je izrazito inkluzivna i otvorena za čitanje.

Ali knjiga je zaživjela i prepuštena je publici i njezinoj revalorizaciji. S obzirom na činjenicu da je ostalo tek četrdeset primjeraka, koje čuvam za promocije u Ljubljani, Rijeci i Sarajevu, nadam se uskoro drugom izdanju.

Za sada nemam planove reinterpretirati ove fotografije, ali se namjeravam nastaviti baviti ovom temom i arhivom koji je nastao prilikom nastanka ove knjige.

Knjiga je pisana tako da otvara jako puno novih pitanja koja zahtijevaju odgovore i nove reinterpretacije.

Ako već to ne rade znanstvene institucije, nadam se da će ovoj temi pristupiti neki drugi istraživači.

Dakle, planiram nastavak rada na ovome materijalu, ali još moramo vidjeti u kojoj formi.

Laži nam se svakodnevno plasiraju

Kako ste došli do partizanskih fotografija? Danas je na Balkanu gotovo zazorno imati fotografije i rođenih djedova s 'titovkom', a kamoli ih objaviti u knjizi...


- Ovisi o kojim sredinama govorimo na Balkanu. Ima regija gdje je taj odnos prema partizanskom pokretu i danas izrazito pozitivan i snažan.

Međutim, ima puno proturječnosti. U Sloveniji, gdje se čuva i poštuje sjećanje na vrijeme NOB-a, u priču o partizanskom pokretu pokušava se ubaciti nacionalistički kontekst, što je apsolutno nedopustivo.

Snaga partizanske fotografije i njezino izlaganje danas je upravo u tome da se suprotstavlja revizionističkim tumačenjima prošlosti koja su prisutna u svim postjugoslavenskim društvima.

Nisam pesimist i mislim da od mene ima puno hrabrijih ljudi koji se svakodnevno bore protiv laži koje nam se svakodnevno plasiraju.

I da, u knjizi sam koristio građu iz sedamnaest različitih muzeja i arhiva.

Živko Gattin zaslužuje više


Živko Gattin je bio jedan od osnivača Slobodne Dalmacije. Njegov je opus u Splitu poštovan, no još uvijek nedovoljno valoriziran. Jesu li mnogi fotografi iz NOB-a također prešućeni?


- Čast mi je govoriti za novine koje je, među ostalima, osnovao i stvorio Živko Gattin.

Nije tu riječ samo o fotografijama, već o osjećaju da je riječ o sjajnom čovjeku.

Stvarno mislim i da su njegove fotografije, kao i njegove mandarine, umjetnička djela.

Mislim da Živko Gattin zaslužuje posebnu knjigu.

U svojim istraživanjima nisam uspio doći do radova mnogih partizanskih fotografa iz Dalmacije, ali u knjizi spominjem sjajna imena poput Slavka Zalara, Jure Ruljančića, Anđelka Batinića, Ante Roce i mnogih drugih.

Naslovnica Kultura