Verdijev "Rigoletto" na Peristilu potvrdio je da je to glazba koja i dalje živi silnom žestinom i prkosom, pred nama sve drhti od strasti, pati i umire pred publikom, baš kao da je sve toliko istinito koliko i sama istina.
Nitko da posumnja u iskrenost ovog teatra, dramsku vjerodostojnost, mučninu života koji se ruga aristokratskom klonuću, da bi sve okrutnosti života prihvatile ovozemaljsku rezignaciju i mirenje sa sudbinom ma kakva ona bila. Visoki romanticizam ulazi u arije bez najave, sve je jednostavno i izravno, sentimenti su skriveni i nikad tako fatalno nježni kao kod Puccinija.
Čak četiri puta samo u prvom činu Rigoletto se prisjeća Monteronove kletve koja postaje krucijalnom točkom koja okuplja operu poput "tema-cardine". Upravo dodir straha, mučnine i rezignacije juri p...