Kultura Kultura

očekivalo se više

Premijera Verdijeva 'Rigoletta' na otvaranju 59. splitskog ljeta nije ispunila očekivanja: Neusuglašena režija i scena, od solista najbolji Ivica Čikeš

očekivalo se više
Dirigent Lipanović nadahnuti je tumač snažnih dramatskih akcenata, sasvim lirski i tihi, gotovo spritualni tonovi jedva da su se čuli

Verdijev "Rigoletto" na Peristilu potvrdio je da je to glazba koja i dalje živi silnom žestinom i prkosom, pred nama sve drhti od strasti, pati i umire pred publikom, baš kao da je sve toliko istinito koliko i sama istina.

Nitko da posumnja u iskrenost ovog teatra, dramsku vjerodostojnost, mučninu života koji se ruga aristokratskom klonuću, da bi sve okrutnosti života prihvatile ovozemaljsku rezignaciju i mirenje sa sudbinom ma kakva ona bila. Visoki romanticizam ulazi u arije bez najave, sve je jednostavno i izravno, sentimenti su skriveni i nikad tako fatalno nježni kao kod Puccinija.

Čak četiri puta samo u prvom činu Rigoletto se prisjeća Monteronove kletve koja postaje krucijalnom točkom koja okuplja operu poput "tema-cardine". Upravo dodir straha, mučnine i rezignacije juri poput dima kroz ključanicu uz jezive najave trube i trombona, Verdi vapi za utjehom pred misterioznim prokletstvom koji je dio njegova mikrokozmosa.

Ako se cijela opera iz 1851. godine, meni najdraže Verdijevo djelo, uzme kao konflikt sentimenta i realnosti, ne više kao do kraja usavršena tradicionalna opera, već okretanje ottocentu, onda skladatelj dramatičar u punoj snazi dolazi do izražaja.

"Rigoletto" je svakako najoriginalnije Verdijevo djelo, odskočna daska za neku drugu platformu, dramma per musica. Ako se na ovu operu gleda kao na zvijezdu tamnog sjaja, onda se njezin narativ ne može svesti na snažno, "catchy music", otac-kćer-ljubavnik, šareno i sexy, vendetta, prokletstvo, ubojstvo i slično.

Izgleda nemoguće sumarno izdvojiti glavne karakteristike, pobude i učinke, procese i orijentaciju, po kojoj bi premijernoj izvedbi "Rigoletta" u Splitu 2019. pripali atributi novog, nepoznatog, neviđenog ili čak angažiranog i nekonvencionalnog pristupa.

Ako bismo i našli nešto što bi se moglo u spomenute atribute ugurati, ostaje pitanje što to znači u doživljenoj viđenoj slici i globalnom sadržaju. Redatelj Dražen Siriščević, kojemu je ovo peta splitska premijera, bira Peristil kao idealno mjesto radnje.

Konceptualna neusaglašenost započela je izborom Peristila kao idealne ambijentalne pozornice koja ničim ne odgovara mizanscenskim sadržajima, koja umjesto tri ostaje na dvije lokacije, upravo one koje slikaju socijalnu zbilju bitnu za razumijevanje povijesne realnosti.

Istina, Siriščević inzistira na jednostavnoj životnoj autentičnosti, on režira lako i dopadljivo, sve to ponekad izgleda kao zašećerena ružičasta fikcija s ciljem da se gledatelju svidi radije negoli da mu nešto otkrije.

Siguran u vlastite procjene, u situaciji opipljiva bola kad se otac oprašta od kćeri, pod vriskom kletve na grobu redatelj okuplja šarenu svitu koja pali svjetla mobitela da bi zaokružila ovu plitku postmodernu ekshibiciju.

Scenografija Slavena Raosa svela se na dva velika lustera na podu i kockasta vrata koja neonom pokazuju gdje smo, za neku drugu pozornicu taman, ali za Peristil nerazgovojetan teret.

Kostimi intrigantnog Jurja Zigmana u širokoj lepezi od korzeta i trakica, tila i raznih motiva na svili, uz zaostale modele iz garderobe, pružaju šarenu sliku koja je bliža kiču negoli visokoj modi (umjetničkim kreacijama). Duhovite su improvizacije kostimi Giovanne i Rigoletta, a Gilda i Vojvoda kao da je upali iz nekog dječjeg filma.

Na Peristilu sve bliska radi TV prijenosa, pa gotovo da i nema mraka, difuznih sjena i reflektora koji prate pojedina lica….zar ima opere bez toga (Srđan Barbarić, oblikovatelj svjetla). Balet HNK (koreograf Igor Kirov) uredan i višestruko zanimljiv.

Peristilska gužva i nervoza jačaju i u Orkestru i Zboru HNK, kojim je ravnao Ivo Lipanović, svojevrsnu ekspresiju i dojmljivije kontraste, snažniju artikulaciju, uzbudljiviju agogiku. Lipanović je nadahnuti tumač snažnih dramatskih akcenata, sasvim lirski i tihi, gotovo spritualni tonovi jedva da su se čuli. Muzicirati na otvorenom znači pomiriti se s limitiranim izvođačkim dometima.

Muški Zbor HNK (zborovođa Frane Kuss) pokazao je svoje dobro lice, ono glumačko i pjevačko, kada bi se podigla čistoća intonacije i nivo dinamičkog i psihološkog nijansiranja, efekti bi bilo daleko bolji.

 

Solistička slaba mjesta

Rigolettto Ellija Fabbiana zanimljiv je lik, vokalno snažan, dramatskih i glazbenih klimaksa, slabiji u legato ulomcima i onima koji vape za dubljim psihološkim posjetima. Vojvoda mladog Amira Saračevića pokazao je da se radi o talentiranom umjetniku lirskog tenora kojemu ne nedostaje muzikalnosti i lakoće kretanja, ali do kompleksnijih slojeva ovog složenog lika treba tek doći.

Elena Mosuc pjevačica je ugledne reputacije i brojnih nagrada s toplim zaobljenim glasom i dobre tehnike, ali s godinama se polako javlja zasićenost i povećava napor u realizaciji svega što taj zahtjevni lik iziskuje. Kao Maddalena Terezija Kusanović udovoljila je svim vokalnim i scenskim zahtjevima ove male, ali atraktivne uloge, zvonka glasa i duhovite kretnje.

Za kraj smo ostavili Ivicu Čikeša, koji je toliko odskočio od svih ostalih već samom pojavom, sjajnim i gromkim basom, dinamičkim nijansiranjem, angažiran i poletan do samog kraja. Manje uloge s većim ili manjim uspjehom ostvarili su Ivan Šarić, Bjanka Ivas, Marko Lasić, Špiro Boban, Mate Akrap, Vlatko Belas i Tea Požgaj.

 

Naslovnica Kultura