Kultura Kultura

Ghosteen

Pjesnik, otac i stariji brat koji ne laže: Nick Cave pjeva ono što nitko ne može ispričati običnim riječima. Niti vas itko može pripremiti na toliko istine, ne samo u glazbi

Ghosteen

Ima nas puno kojima je glazba važan dio odrastanja. Pa i starenja, kad smo već kod toga. To je već priča o identitetu, a o njemu se može kazati svašta a da se konkretno ne kaže ništa imalo bitno i prokazujuće.

U malo što možemo biti sigurni kod tog nesretnog jastva. Međutim, kad se pozovete na glazbu kao osobni put i građu, vi u bal povlačite plesnog partnera koji zna kako hodate. Jedan od njih meni je Nick Cave.

Ne baš od osnovne, tu se miješao glazbeni koktel koji je ovdje bolje izostaviti, ali Nick Cave i Bad Seeds su sasvim sigurno ozvučili moju davnu i mršavu adolescenciju.

Općenito je londonska diskografska etiketa Mute Records zaslužna za cijelu jednu zvučnu baražu kroz koju sam uskakao u odjeću, knjige, filmove, prijateljstva i veze. Prerijetko se danas čuje nešto od toga na domaćim radiopostajama.

Međutim, dok smo još sami birali glazbu, imali vremena za nju i zaneseno govorili o njoj, Nick Cave je u mojem duhovnom krugu bio stariji brat koji ne laže, nego govori istinu koja ne mora biti jednako dobra za svakoga.

Vjerujem da smo rasli s njime i nakon što smo se izgubili iz vida, kroz sva tri desetljeća koja su prošla od kada smo prvi put čuli "From Her to Eternity". Cave i njegov band sve to vrijeme dolazili su u valovima koji su oblikovali krestu otprilike svaki put kad bi se desetljeće zaokružilo.

Kompot ljubavi i srdžbe

Osamdesetih smo dječački i s posebnim obzirom izgovarali "The Firstborn Is Dead", "Kicking Against The Pricks", "Your Funeral... My Trial", "Tender Prey" i "The Good Son", kao da izgovaramo tajnu mantru nastanka.

Izlazili smo iz splitskog Kinokluba ili Kinoteke, ne sjećam se više, omađijani crno-bijelim Berlinom Wima Wendersa, zadovoljni što iz te oniričke slike nisu izostali Nick Cave and the Bad Seeds, taj razbarušeni nastavak skupine The Birthday Party.

Kičma bi nam se nakostriješila od songova kao što su "Deanna“, "Sugar, Sugar, Sugar“, a ako je "Mercy Seat“ puno godina poslije bila dobra Johnnyju Cashu, zašto bi nama već onda bila vrijedna manjeg obožavanja.

Devedesetih su kroz oluju i nagon vremena do nas ipak dolazili odjeci albuma "Henry's Dream", "Let Love In", i "Murder Ballads", koji su na prostorno nepripadajući način bili jeka raspoloženja njegove ovdašnje duhovne sljedbe od 20 i kusur godina. Bio je to nevjerojatan kompot ljubavi i srdžbe, općenito pitak i neupitan za mladi svijet, a pogotovo na ovim prostorima u to vrijeme.

Od dvijetisućitih naovamo, Nick Cave i njegova skupina sijali su nešto drukčije glazbeno sjeme; zapravo već od albuma "The Boatman's Call" (1997.), koji je vjerojatno bio i nekakav vrhunac Caveove karijere u diskografskim terminima.

Ono, nitko nije napisao retka loše kritike, a pjesme poput "People Ain't No Good", "(Are You) The One That I've Been Waitin For", "Far From Me" i pogotovo "Into My Arms" naizust su znali svi, pa i oni koje je ovaj australski duhovnik sasvim slučajno okrznuo na svojem glazbenom hodočašću.

To je bio trenutak kad se glazbenom osoblju Bad Seedsa pridružio multiinstrumentalist Warren Ellis. Magija je promijenila kvalitetu, a elegija zauzela definitivno mjesto u Caveovoj šansoni.

"No More Shall We Part“, "Nocturama“ i dvostruki album "Abbatoir Blues/The Lyre of Orpheus“ zvučna je niska na Ellisovoj violinskoj niti, Caveovu glasoviru i zazivajućem vokalu, kojoj dugujemo standarde kao što su "As I Sat Sadly By Her Side“, "And No More Shall We Part“, "Oh Lord“, evergreen balade kao što su "Breathless“, i "O Children“, "Babe, You Turn Me On“, ali i eksplozije brojeva "Babe, I'm On Fire“ i "Bring It On“.

"Dig, Lazarus, Dig!!!“ jedini je izuzetak u kontinuitetu Caveove diskografije razdoblja, po zvuku odjek Caveova istovremenog i pobočnog projekta "Grinderman“, s dosta energije garažnog rocka.

Kruna i suština

Konačno, od ulaska u drugo desetljeće dvijetisućitih do danas, na stolu je trilogija albuma koji predstavlja ne samo dostojanstvenu krunu njegova stvaralaštva, nego i samu suštinu onoga što je Nick Cave danas.

Mick Harvey i Blixa Bargeld otišli su svaki za svojim glazbenim projektima, i Cave je među ostalih šest “sjemeništaraca” benda ostao više-manje nasamo s Warrenom Ellisom, koji je zapravo čovjek-ansambl (violina, viola, gitara, flauta, sintisajzer, električni piano, prateći vokali, loopovi, matrice i efekti...). Stvari otad zvuče bitno drukčije.

2013. dobili smo "Push the Sky Away“, maestralni vinil s prekrasnim baladama ("We No Who U R“, "Mermaids“, "Higgs Boson Blues“) uz koje polagano približavanje trećoj dobi ima svoju mirnu logiku, a s pjesmom "Jubilee Street“ i ekstatično iskupljenje za sve što smo dovde donijeli na savjesti.

A onda, 2016. dolazi "Skeleton Tree“, album koji koincidira s pogibijom Caveova 15-godišnjeg sina Arthura. Veći dio albuma bio je snimljen do tog tragičnog trenutka, pa ipak mračni mrmor, opsesivni zuj, rijetki trenuci melodije, Caveovo deklamiranje i invokacija tvore predosjećaj kakvoga je morala osjećati publika antičkih teatara gledajući protagoniste na koturnima s tragičnim maskama i kantilenom koja njiše zborove iza njih.

Prije manje od dva tjedna, 4. listopada, Nick Cave And The Bad Seeds objavili su sedamnaesti album, "Ghosteen". U 11 pjesama na dva albuma Cave i dalje govori jezikom mitskih slika na kakvima je odgojio svoju publiku, ali ovoga puta kao da se ostavio traženja forme i poetski način nalazi u neposrednom obraćanju onima koji slušaju.

Otac i pjesnik u njemu ne pjevaju o boli i nedostajanju, nego bol i nedostajanje, niti o gubitku, nego neumitnu egzistencijalnu datost po kojoj se postojeće ne susreće s nepostojećim, niti živući s onima kojih više nema.

Pjesnik i otac pjevaju ono što nitko ne može ispričati običnim riječima. Niti vas itko može pripremiti na toliko istine, ne samo u glazbi. Cave piše kao što se izražava sućut najbližima. S puno suosjećanja i nadom u mogućnost utjehe.

Naslovnica Kultura