Mišljenja Cinemark

EMA Ples i seks u ritmu Pabla Larraina

FILM: Ema; drama; Čile, 2019.; REŽIJA: Pablo Larrain; ULOGE: Mariana Di Girolamo, Gael Garcia Bernal; OCJENA: *** 1/2

Lik Eme je najanarhičniji u opusu čileanskog redatelja. Ema je veća od 'Eme', ona se otima Larrainovoj kontroli, nadrasta i preuzima film, nastavljajući plesati i kad završi posljednji ples.

Turbulentnom meditacijom o ljudskom tijelu, plesu i majčinstvu opisana je "Ema", novi film najvećeg čileanskog redatelja današnjice Pabla Larraina ("Tony Manero", "Klub", "Ne", "Jackie", "Neruda") koji je na ZFF stigao sa festivala u Veneciji gdje je osvojio nagradu UNIMED.

To je prilično precizan opis nešto drukčijeg Larrainova ostvarenja. Larrain se u prethodnim filmovima "metatekstualne" naravi i karakterne dekonstrukcije više zanimao za mentalna stanja likova, stvarnih povijesnih ličnosti (čileanski pjesnik, prva dama Amerike). Sada ga interesira i tjelesno(st).

Zato je u centru priče elastična plesačica/performerica piromanskih i sociopatskih sklonosti (energična Mariana Di Girolamo). Ona, Ema, tuguje zbog posvojenog sina, gotovo kao i Jackie Onassis nakon atentata na supruga Johna Fitzgeralda Kennedyja u Larrainovu prvom filmu na engleskom jeziku koji je imao tri nominacije za Oscara (glavna ženska uloga Natalie Portman, glazba, kostimografija).

Razlika između dva najsnažnija ženska lika u Larrainovu opusu jest što Ema kanalizira tugu kroz ples, pokret, seks. Čitav film je fluidan poput plesa i kamera Larrainova stalnog suradnika Sergija Armstronga najčešće napaja oči na seksi tijelima u pokretu, bilo da plešu ili se ševe.

Naravno, ulazi Larrain i u glavu Eme i nije isključeno da je sve što gledamo (ili barem dio toga) samo imaginacija protagonistice kao ionako imaginarnog, ne stvarnog lika. Imaginarnog poput onog detektiva iz "Nerude" u tumačenju najveće meksičke zvijezde i Larrainova kućnog glumca Gaela Garcije Bernala koji ovdje glumi koreografa Gastona, Emina starijeg supruga.

Gaston i Ema su vratili posvojenog sina u sirotište nakon što je klinac, oponašajući majčinu piromaniju, slučajno zapalio njezinu sestru i općenito se pokazivao problematičnim. To je dovelo do raspada njihova braka, ionako načeta Eminim mentalnim zdravljem i Gastonovom neplodnošću (ona ga u jednoj svađi pogrdno naziva "ljudskim kondomom").

No, Ema se ne može pomiriti s gubitkom sina i kuje plan kako bi ga vratila, te nadmudrila socijalne službe i malčeve prave roditelje. Realizacija njezina plana i Larrainova filma koketira s (meksičkom) sapunicom koja se, eto, ne libi seksa i erotskih scena.

Zaplet (ili ono što možemo nazvati zapletom) u suštini je prilično jednostavan, čak i banalan, ali Larrainova režija čini ga kompleksnim, premda ne uspijeva do kraja pomiriti posvađene polove filma, sapuničasti sadržaj i umjetnički audiovizualni izričaj.

"Ema" nije dosad najbolji Larrainov uradak, naprotiv, no audiovizualno je najimpresivniji, pa i najljudskiji, manje distanciran od glavnog lika, najanarhičnijeg u redateljevoj eklektičnoj filmografiji, te posvećen ponajprije njemu, a ne portretu Čilea (ili Amerike) kroz njega, tj. nju.

Uvodna sekvencija predstavlja savršenu (audiovizualnu) sinergiju između Eme i "Eme". Dok noć predaje štafetu danu, spokoj čileanskog grada u zoru remeti žena s bacačem plamena kojim je ove godine baratao i Leonardo DiCaprio u "Bilo jednom u... Hollywoodu" Quentina Tarantina.

Zapaljen je semafor nasred jedne od ulica kao simbol poštovanja reda. Slika semafora zahvaćena vatrom iznimno je upečatljiva, posebice kad se kamera odmakne malo unatrag. Na svim ostalim semaforima je crveno svjetlo, a ovaj gorući svijetli žuto, kao znak za Emu. Proći kroz žuto svjetlo ili zakočiti, pitanje je sad.

U Eminu slučaju odgovor je proći, ustvari projuriti uz pulsirajuću elektroničku glazbu Nicolasa Jaara ("Dheepan"), odvrnutu do kraja. I Emina obojana "partijanerska" kosa je žute boje. Armstrongu se Emina boja kose odlično uklapa u kadrove prožete zelenim koloritom, tipa kad protagonistica, partijanerica i punkerica, šeta kroz zgrade obojane takvim tonovima.

Pristaju joj i neonski odsjaji ružičaste i napose plavo-ljubičaste, kao u sjajnoj montaži Emina višestrukog seksanja s različitim partnerima. Svi se mijenjaju u kadru, u njega ulaze i izlaze. Samo Ema stalna jest. Ema je veća od "Eme", ona se otima Larrainovoj kontroli, nadrasta i preuzima film, nastavljajući plesati i kad završi posljednji ples.

Redatelj kao producent

Larrain se okušao i u ulozi producenta. Producirao je dva filma Sebastiana Lelioa – "Fantastičnu ženu" i "Gloriju Bell".

Naslovnica Cinemark