Kultura Kultura

tko se boji iznajmljivanja apartmana?

Premijera ‘Djece recesije’ Ivana Plazibata i kazališta PlayDrama donijela je previše buke i trke, ali i odličnu ulogu mlade glumice Ane Uršule Najev

tko se boji iznajmljivanja apartmana?
Podmukle igrice moći, razglabanje o impotenciji i o bezveznom braku teško se ‘ljube’ s neredom koji su ostavili ultraši, rezervacijama preko Airbnba, čišćenjem i pranjem lancuna

“Djeca recesije”, nova premijera kazališta PlayDrama, održana u HNK Split na Sceni 55 prilično je neuredna, nejasna i preglasna predstava s nekoliko sjajnih glumačkih sekvenci.

Razbarušena, raščupana i neujednačena, na momente je zbilja naporna za gledanje i slušanje. Prezentirala je mogućnosti nekolicine mladih glumaca, još uvijek studenata, moglo bi se reći, uputila i pripremila publiku za neka buduća teatarska zbivanja.

Interesantni glumački kadrovi niču na Umjetničkoj akademiji. Redatelj Ivan Plazibat, osjeća se, ostavio im je puno slobode u ovom projektu. Vjerojatno previše.

Dino Pešut, dramatičar koji je i debitirao u HNK Split prije šest godina s “Pritiscima moje generacije” i čiji se interes i dalje veže upravo uz beznadno stanje mladih, prepleće motive klasika iz šezdesetih, “Tko se boji Virginije Woolf” Edwarda Albeeja i današnjih okolnosti u Splitu, gdje neki imaju i viška stanova, a drugi zbog turista iz podstanarstva lete na ulicu.

Martha iz “Wirginije Woolf” više nije dekanova kći, nego kći nekoga tko joj je omogućio da iznajmljuje, da ima. Ima i muža intelektualca kojega stoga može vrijeđati. Može se malo poigravati i s onima koji traže krov nad glavom. Do te točke poveznica i ima smisla.

Međutim, teške bračne dileme, verbalna i fizička okrutnost, podmukle igrice moći, razglabanje o impotenciji, o bijegu ili ostanku u bezveznom braku, teško se “ljube” s neredom koji su ostavili ultraši, rezervacijama preko Airbnba, brojenjem zarade, čišćenjem i pranjem lancuna. Dan je za to obično prekratak, danas i ovdje.

U priči bremenitoj rasutim i rijetko uvjerljivim motivima jedna uloga daje ton, udara pečat i ritam čitavoj izvedbi. Izvrsna Ana Uršula Najev, studentica, iznijela je čvrstu i uvjerljivu ulogu Divne, bolje, odnosno gore polovice starijeg para.

Ta posve mlada osoba, s nevelikim dosadašnjim glumačkim iskustvom, posve je zagospodarila scenom. Lik koji je kreirala prelijeva se u tamnim nijansama grube duhovitosti, manipulacije, cinizma i neispunjenosti. Unatoč mladosti i ljepoti transformirala se u blaziranog, ponešto grezog, zasićenog stvora kojega iz težišta mogu pomaknuti samo žestoki, neuobičajeni poticaji - a i to teško.

Iskusniji i stariji kolega Goran Marković posve je suvereno tumačio pasivniju i pomireniju stranu toga braka. Donat Zeko oslonio se uglavnom na pokret, naskakao se i natrčao po sceni i ovdje je redatelj morao malo prikočiti. Paola Kuvačić, koja je debitirala na sceni, također se češće oslanjala na pokret, u iscrpljujućem ritmu. Stoga se za verbalno izražavanje poslužila uglavnom bijesnim govorom kroz stisnute zube.

U “Djeci recesije” razumno je iskorišten i pjevački talent Ane Uršule Najev (uz glazbu Saše Antića). Da se zbog eksplicitnog jezika predstava ne preporučuje mlađima od 16 godina dobronamjerna je preporuka - premda ni oni od 15 neće čuti nešto novo - a možda i zgodna “udica” za publiku. Pa tko se uhvati, uhvati. 

Naslovnica Kultura