stdClass Object
(
[id] => 1330917
[title] => Film Borisa Poljaka koji upozorava na militarizaciju ima nevjerojatan tajming: Ja sigurno nisam ‘Vidoviti Milan‘
[alias] => film-borisa-poljaka-koji-upozorava-na-militarizaciju-ima-nevjerojatan-tajming-ja-sigurno-nisam-vidoviti-milan
[catid] => 286
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
"Horror vacui" doslovno znači strah od praznog prostora ili strah pred prazninom. Termin je prvi upotrijebio Aristotel, a za nas to je metafora za strah od neizvjesne budućnosti, koja proizvodi osjećaj tjeskobe i usamljenosti. Kroz duge kadrove – sekvence, asocijativno povezane, film upozorava na postojeću militarizaciju u svijetu. Ne postoje nikakve odrednice kada ni gdje se nešto događa. Sve se može dogoditi bilo gdje i bilo kada (globalizam).
Ovako STFF najavljuje projekciju kratkometražnog ostvarenja "Horror vacui" Borisa Poljaka, nagrađenog na Danima hrvatskog filma i ZagrebDoxu.
---
---
Ono što je prije nekoliko mjeseci bilo upozorenje, u međuvremenu kao da se obistinilo, i to baš u vrijeme STFF-a, što "Horror vacui" čini iznimno aktualnim.
U filmu gledamo kadrove nosača zrakoplova kojemu kao da nema kraja kad ga kamera polako snima zdesna nalijevo, a dan prije splitske premijere čitamo da je Amerika poslala i drugi nosač aviona na Mediteran...
– Nadam se da je to samo upozorenje i da ga neće upotrijebiti, jer bi to onda značilo da se rat zahuktava s neizvjesnim krajem i velikim brojem žrtava. Da, podsjetilo me je na moj film.
---
---
Jeste li mogli zamisliti da će "Horror vacui" dočekati splitsku premijeru u vrijeme još jednog rata (Izrael) i kako gledate na aktualne događaje?
– Naravno da nisam. Očito se odgađa neki reset u svijetu, a ratovi su "idealni" za to. Ali nije samo ovaj rat u Izraelu, jer ovaj se mjesec već dogodio kratkotrajni rat između Azerbajdžana i Armenije, kao i incident na sjeveru Kosova koji je lako mogao eskalirati u nešto veće i gore. Srećom, to je za sada izbjegnuto. Sukobi i ratovi oko nas, nažalost, postaju dio našeg svakodnevnog života. Polako se navikavamo na to, što, naravno, nije dobro. Uostalom, mi se s ovih prostora dobro sjećamo rata i što on sve nosi sa sobom. Možda smo zato više senzibilizirani za događaje koji prethode ratu.
Može li se film nazvati vizionarskim?
– Možda, iako ja sigurno nisam "Vidoviti Milan". Jednostavno je: promatram svijet i život oko sebe i pokušavam imati nekakav kritičniji odnos prema stvarnosti. To znači ne vjerovati nikome – posebno ne političarima – ali istovremeno i sumnjati u svoj sud. Jedan od razloga zašto sam snimio ovaj film je i pokušaj da ljudi koji gledaju te duge kadrove imaju dovoljno vremena za razmišljanje. Znamo kako je u prošlosti završavalo takvo "nerazmišljanje". Uglavnom u totalitarizmu i diktaturama. Bojim se da i sada ljudi dovoljno ne razmišljaju, nego se prepuštaju mišljenju "elita".
Film ste počeli snimati prije pet-šest godina, dakle Ukrajina nije bila povod?
– Film sam počeo snimati prije pandemije. Jednog jutra šetao sam do Obojene svjetlosti u Splitu i odjednom se ispred mene pojavio prizor nosača aviona punog aviona na palubi. Odmah sam odlučio snimiti njegov odlazak. Raspitao sam se kad isplovljava i rano ujutro postavio sam kameru i snimio kadar odlaska nosača koji traje preko pet minuta. Tada mi se "otvorio film", rat u Ukrajni došao je nakon pandemije i nikako nije mogao biti povod filmu. Naprotiv, film smo montirali prije rata u Ukrajini. Jedna od verzija imala je kraj filma koji je izgledao kao noćno bombardiranje. Također smo imali scenu borbe dronova. Kad je rat počeo, sve smo to izbacili, da ne ispadne da smo film "sklepali" zbog rata. Odlučio sam držati se početne ideje scenarija kao da tog rata nema.
Zanimljivo, snimali ste i u Rusiji, u Moskvi. Kad je to bilo i kakva vam je bila atmosfera tamo? Je li se mogla naslutiti invazija na Ukrajinu?
– Snimao sam u Parizu, Moskvi, Splitu i Berlinu. Želio sam ukazati na militarizaciju svijeta, a da ne odstupim od nekog svojeg stila. Nije bilo nikakvog konkretnog dokaza ili naznake budućeg rada. Naprotiv, život se odvijao normalno. Na primjer, ljudi u Moskvi bili su jako prijateljski raspoloženi.
---
---
Snimali ste, dakle, usred pandemije. Kako vam je bilo dobiti dozvole za snimanje u Parizu, Berlinu i Moskvi?
– Materijale za film snimio sam prije pandemije. Za vrijeme pandemije Damir Čučić (montažer) i ja montirali smo film, da bismo ga završili s početkom rata u Ukrajini. Uglavnom smo skraćivali film. Od početnih 45 minuta trajanja, na kraju smo došli na 24 minute. Dozvole za vojne parade u Parizu i Moskvi morate imati. Ne možete doći s profesionalnom opremom i snimati. To smo znali i tražili smo dozvole za snimanje dokumentarnog filma. I bili smo odbijeni bez objašnjenja. Izgubili smo godinu dana čekajući nove parade. Onda smo bili malo pametniji, lagali smo da radimo za neku TV postaju (koju smo izmislili), i, zamislite, uredno smo dobili dozvole. Ipak, problem je bio na snimanju u Moskvi. Mi smo se postavili na poziciju za snimanje s urednom dozvolom i kad je počeo defile s oružjem, izbacili su nas i rekli da ta dozvola nije dovoljna. Kadrove prolaska kamiona s raketama snimio sam tajno izvan dopuštene zone snimanja. Kad je defile prošao, vratili smo se na prijašnju poziciju i snimili kadrove ljudi koji nose slike svojih poginulih iz Drugog svjetskog rata. Mislim da je to čak bolje ispalo za film. U Berlinu smo snimali Sinišu Labrovića u unajmljenoj vojnoj odori kako stoji ispred "check-pointa Charlie". Nikakvu dozvolu nismo tražili i nije bilo nikakvog problema. Bez ovih lokacija na koje sam se odlučio filma ne bi bilo. Tako da je to na neki način od početka bio rizik.
Uglavnom, snimanje ovog filma bilo je sve samo ne dosadno, kao što je bilo snimanje "Autofocusa", kako ste nam priznali u intervjuu prije ravno deset godina?
– Samo snimanje bilo je relativno jednostavno. Organizacija snimanja i sve oko toga bilo je stresno. Rezultat je bio da nikad nisam snimio manje materijala za film nego tada. Možda zato što sam bio iskusniji i točno sam znao koje kadrove želim snimiti. S druge strane, ovaj je film ipak drugačiji od mojih prethodnih filmova, recimo "Autofokusa", koji su opservacijski filmovi i zahtijevaju puno "lovljenja" dobrih kadrova i situacija.
Kako danas, s odmakom, gledate na prethodne filmove poput "Autofocusa", "Splitskog akvarela" i "Oni samo dolaze i odlaze"?
– "Horror vacui" trebao je biti formalni odmak od prethodnih filmova. Naslov filma dijelom se odnosi na moj strah od novog izazova koji sam sam sebi postavio. Želja mi je bila da ne radim opservacijski film, a da stilski ipak bude ujednačen s prethodnim filmovima (upotreba teleobjektiva, statična kamera itd.). Osnovna je razlika tretiranje prostora, vremena i ljudi. U prethodnim filmovima imao sam zadani prostor (Žnjan i Bačvice) gdje sam snimao događanja i ponašanja ljudi. U ovom filmu prostor nije bio bitan. Ni po čemu ne prepoznajete Pariz ili Moskvu. Također, ni ponašanje ljudi nije mi bilo bitno. Recimo da je ovo više bio pokušaj ili eksperiment da asocijativno povežem različite scene koje sam snimao i prikažem svoj osjećaj svijeta koji sam tada imao. Dosta zahtjevno i, sad kad to gledam s malo distance, i hrabro. Nisam siguran da bih sada takvo što napravio.
Koliko vam znači premijera novog filma na STFF-u s obzirom na to da ste jedan od pokretača festivala?
– Nemam taj emotivni moment. Više je osjećaj da sam stariji i da je prošlo toliko vremena.
\u2018Sukobi i ratovi oko nas, na\u017ealost, postaju dio na\u0161eg svakodnevnog \u017eivota. Polako se navikavamo na to, \u0161to, naravno, nije dobro\u2018<\/p>","
"Horror vacui" doslovno znači strah od praznog prostora ili strah pred prazninom. Termin je prvi upotrijebio Aristotel, a za nas to je metafora za strah od neizvjesne budućnosti, koja proizvodi osjećaj tjeskobe i usamljenosti. Kroz duge kadrove – sekvence, asocijativno povezane, film upozorava na postojeću militarizaciju u svijetu. Ne postoje nikakve odrednice kada ni gdje se nešto događa. Sve se može dogoditi bilo gdje i bilo kada (globalizam).
Ovako STFF najavljuje projekciju kratkometražnog ostvarenja "Horror vacui" Borisa Poljaka, nagrađenog na Danima hrvatskog filma i ZagrebDoxu.
---
---
Ono što je prije nekoliko mjeseci bilo upozorenje, u međuvremenu kao da se obistinilo, i to baš u vrijeme STFF-a, što "Horror vacui" čini iznimno aktualnim.
U filmu gledamo kadrove nosača zrakoplova kojemu kao da nema kraja kad ga kamera polako snima zdesna nalijevo, a dan prije splitske premijere čitamo da je Amerika poslala i drugi nosač aviona na Mediteran...
– Nadam se da je to samo upozorenje i da ga neće upotrijebiti, jer bi to onda značilo da se rat zahuktava s neizvjesnim krajem i velikim brojem žrtava. Da, podsjetilo me je na moj film.
---
---
Jeste li mogli zamisliti da će "Horror vacui" dočekati splitsku premijeru u vrijeme još jednog rata (Izrael) i kako gledate na aktualne događaje?
– Naravno da nisam. Očito se odgađa neki reset u svijetu, a ratovi su "idealni" za to. Ali nije samo ovaj rat u Izraelu, jer ovaj se mjesec već dogodio kratkotrajni rat između Azerbajdžana i Armenije, kao i incident na sjeveru Kosova koji je lako mogao eskalirati u nešto veće i gore. Srećom, to je za sada izbjegnuto. Sukobi i ratovi oko nas, nažalost, postaju dio našeg svakodnevnog života. Polako se navikavamo na to, što, naravno, nije dobro. Uostalom, mi se s ovih prostora dobro sjećamo rata i što on sve nosi sa sobom. Možda smo zato više senzibilizirani za događaje koji prethode ratu.
Može li se film nazvati vizionarskim?
– Možda, iako ja sigurno nisam "Vidoviti Milan". Jednostavno je: promatram svijet i život oko sebe i pokušavam imati nekakav kritičniji odnos prema stvarnosti. To znači ne vjerovati nikome – posebno ne političarima – ali istovremeno i sumnjati u svoj sud. Jedan od razloga zašto sam snimio ovaj film je i pokušaj da ljudi koji gledaju te duge kadrove imaju dovoljno vremena za razmišljanje. Znamo kako je u prošlosti završavalo takvo "nerazmišljanje". Uglavnom u totalitarizmu i diktaturama. Bojim se da i sada ljudi dovoljno ne razmišljaju, nego se prepuštaju mišljenju "elita".
Film ste počeli snimati prije pet-šest godina, dakle Ukrajina nije bila povod?
– Film sam počeo snimati prije pandemije. Jednog jutra šetao sam do Obojene svjetlosti u Splitu i odjednom se ispred mene pojavio prizor nosača aviona punog aviona na palubi. Odmah sam odlučio snimiti njegov odlazak. Raspitao sam se kad isplovljava i rano ujutro postavio sam kameru i snimio kadar odlaska nosača koji traje preko pet minuta. Tada mi se "otvorio film", rat u Ukrajni došao je nakon pandemije i nikako nije mogao biti povod filmu. Naprotiv, film smo montirali prije rata u Ukrajini. Jedna od verzija imala je kraj filma koji je izgledao kao noćno bombardiranje. Također smo imali scenu borbe dronova. Kad je rat počeo, sve smo to izbacili, da ne ispadne da smo film "sklepali" zbog rata. Odlučio sam držati se početne ideje scenarija kao da tog rata nema.
Zanimljivo, snimali ste i u Rusiji, u Moskvi. Kad je to bilo i kakva vam je bila atmosfera tamo? Je li se mogla naslutiti invazija na Ukrajinu?
– Snimao sam u Parizu, Moskvi, Splitu i Berlinu. Želio sam ukazati na militarizaciju svijeta, a da ne odstupim od nekog svojeg stila. Nije bilo nikakvog konkretnog dokaza ili naznake budućeg rada. Naprotiv, život se odvijao normalno. Na primjer, ljudi u Moskvi bili su jako prijateljski raspoloženi.
---
---
Snimali ste, dakle, usred pandemije. Kako vam je bilo dobiti dozvole za snimanje u Parizu, Berlinu i Moskvi?
– Materijale za film snimio sam prije pandemije. Za vrijeme pandemije Damir Čučić (montažer) i ja montirali smo film, da bismo ga završili s početkom rata u Ukrajini. Uglavnom smo skraćivali film. Od početnih 45 minuta trajanja, na kraju smo došli na 24 minute. Dozvole za vojne parade u Parizu i Moskvi morate imati. Ne možete doći s profesionalnom opremom i snimati. To smo znali i tražili smo dozvole za snimanje dokumentarnog filma. I bili smo odbijeni bez objašnjenja. Izgubili smo godinu dana čekajući nove parade. Onda smo bili malo pametniji, lagali smo da radimo za neku TV postaju (koju smo izmislili), i, zamislite, uredno smo dobili dozvole. Ipak, problem je bio na snimanju u Moskvi. Mi smo se postavili na poziciju za snimanje s urednom dozvolom i kad je počeo defile s oružjem, izbacili su nas i rekli da ta dozvola nije dovoljna. Kadrove prolaska kamiona s raketama snimio sam tajno izvan dopuštene zone snimanja. Kad je defile prošao, vratili smo se na prijašnju poziciju i snimili kadrove ljudi koji nose slike svojih poginulih iz Drugog svjetskog rata. Mislim da je to čak bolje ispalo za film. U Berlinu smo snimali Sinišu Labrovića u unajmljenoj vojnoj odori kako stoji ispred "check-pointa Charlie". Nikakvu dozvolu nismo tražili i nije bilo nikakvog problema. Bez ovih lokacija na koje sam se odlučio filma ne bi bilo. Tako da je to na neki način od početka bio rizik.
Uglavnom, snimanje ovog filma bilo je sve samo ne dosadno, kao što je bilo snimanje "Autofocusa", kako ste nam priznali u intervjuu prije ravno deset godina?
– Samo snimanje bilo je relativno jednostavno. Organizacija snimanja i sve oko toga bilo je stresno. Rezultat je bio da nikad nisam snimio manje materijala za film nego tada. Možda zato što sam bio iskusniji i točno sam znao koje kadrove želim snimiti. S druge strane, ovaj je film ipak drugačiji od mojih prethodnih filmova, recimo "Autofokusa", koji su opservacijski filmovi i zahtijevaju puno "lovljenja" dobrih kadrova i situacija.
Kako danas, s odmakom, gledate na prethodne filmove poput "Autofocusa", "Splitskog akvarela" i "Oni samo dolaze i odlaze"?
– "Horror vacui" trebao je biti formalni odmak od prethodnih filmova. Naslov filma dijelom se odnosi na moj strah od novog izazova koji sam sam sebi postavio. Želja mi je bila da ne radim opservacijski film, a da stilski ipak bude ujednačen s prethodnim filmovima (upotreba teleobjektiva, statična kamera itd.). Osnovna je razlika tretiranje prostora, vremena i ljudi. U prethodnim filmovima imao sam zadani prostor (Žnjan i Bačvice) gdje sam snimao događanja i ponašanja ljudi. U ovom filmu prostor nije bio bitan. Ni po čemu ne prepoznajete Pariz ili Moskvu. Također, ni ponašanje ljudi nije mi bilo bitno. Recimo da je ovo više bio pokušaj ili eksperiment da asocijativno povežem različite scene koje sam snimao i prikažem svoj osjećaj svijeta koji sam tada imao. Dosta zahtjevno i, sad kad to gledam s malo distance, i hrabro. Nisam siguran da bih sada takvo što napravio.
Koliko vam znači premijera novog filma na STFF-u s obzirom na to da ste jedan od pokretača festivala?
– Nemam taj emotivni moment. Više je osjećaj da sam stariji i da je prošlo toliko vremena.
‘Sukobi i ratovi oko nas, nažalost, postaju dio našeg svakodnevnog života. Polako se navikavamo na to, što, naravno, nije dobro‘Neja Markičević/Cropix
"Horror vacui" doslovno znači strah od praznog prostora ili strah pred prazninom. Termin je prvi upotrijebio Aristotel, a za nas to je metafora za strah od neizvjesne budućnosti, koja proizvodi osjećaj tjeskobe i usamljenosti. Kroz duge kadrove – sekvence, asocijativno povezane, film upozorava na postojeću militarizaciju u svijetu. Ne postoje nikakve odrednice kada ni gdje se nešto događa. Sve se može dogoditi bilo gdje i bilo kada (globalizam).
Ovako STFF najavljuje projekciju kratkometražnog ostvarenja "Horror vacui" Borisa Poljaka, nagrađenog na Danima hrvatskog filma i ZagrebDoxu.