Goran Marković: Mogu se ja vidjeti svugdje, pa i u Hollywoodu, ali mi ne sjedaju odnosi koji samo grebu po površini

stdClass Object ( [id] => 1315099 [title] => Goran Marković: Mogu se ja vidjeti svugdje, pa i u Hollywoodu, ali mi ne sjedaju odnosi koji samo grebu po površini [alias] => goran-markovic-mogu-se-ja-vidjeti-svugdje-pa-i-u-hollywoodu-ali-mi-ne-sjedaju-odnosi-koji-samo-grebu-po-povrsini [catid] => 286 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Zlatna Arena za najbolju glavnu mušku ulogu dodjeljuje se Goranu Markoviću za ulogu Damira u filmu “Sigurno mjesto” redatelja Juraja Lerotića, proglasio je žiri zasluženog dobitnika pulske nagrade.

Splitskom glumcu ovo je još jedna velika nagrada za ulogu Damira nakon što je baš u ovo vrijeme prošlog ljeta trijumfirao na festivalu u Locarnu, gdje je “Sigurno mjesto” imalo svjetsku premijeru.

Pulski žiri je istaknuo da si “preuzeo na sebe veliku odgovornost da sagradiš klaustrofobični svijet čovjeka kojem je osnovni proces trajanja u životu nepodnošljiv” i da smo “nakon gledanja filma mnogo bliže razumijevanju onog ljudskog iskustva s kojim se mnogi ne mogu identificirati”...

- Drago mi je da je prepoznato što smo htjeli. Cilj je gledateljima približiti nešto a da ih se ne vodi za ručicu kroz scene, crta im se što lik želi, što ga muči ili što jest kao osoba. Odgovornost koju sam osjećao, osim što nije bila mala, bila je slojevita pa mi je bilo važno da se prepozna sve što smo htjeli i otkrije možda ponešto što i sami nismo znali.

Tvoja uloga je prepoznata od Locarna do Pule. Komentar? Jesi li očekivao takav “feedback” struke?

- Nisam očekivao puno. Odnosno, trudio sam se smanjiti očekivanja jer i inače od njih nema puno kruha, a pogotovo sam se u ovom slučaju valjda htio zaštititi, ako dođe do promašaja, da poraz ne završi u očaju. Malo lakše dišem zbog činjenice da je uloga tako prepoznata jer, kao što sam rekao, odgovornost nije bila mala.

Jesam ja bio zadovoljan odrađenim, ali ovdje to nije bilo dovoljno pa mi se zbog svega skupa malo smanjio kamen na srcu. Sad je kamenčić.

Možeš li povući paralelu između Locarna i Pule kao festivala?

- Mogu pokušati. Locarno je jedan od najskupljih gradova u Europi s festivalom čiji je program toliko velik da imaš dojam da mu nema kraja. Osjećaš se malešno bez obzira na veliku stvar što si uopće tamo. Bio sam iznenađen kako sam bio miran s obzirom na naš film i veličinu festivala.

A Pula je naš festival. Tu smo doma i sve je manje i opuštenije. Iako mi se ove godine činilo sve malo podignuto za bar koju ljestvicu. Što zbog većeg i kvalitetnijeg programa, što zbog organizacije. To što sam doma, s druge strane, kad je u pitanju nervoza, bilo je potpuno suprotno od Locarna. Doma je uvijek veća frka zbog raznih razloga koji idu valjda uz to, uključujući i tu nesretnu odgovornost.

---

---

Kako ti je bilo u Puli? Jesi se stigao i malo opustiti, pogledati nešto?

- Bio sam samo dva dana i sve mi je bilo uglavnom vezano uz naš film pa nisam stigao pogledati ništa drugo, što mi uvijek bude krivo. Neke od filmova sam pogledao ranije: snažni atmosferični “Tragovi” sjajne Dubravke Turić, baš respektabilni dugometražni debi Josipa Žuvana “Garbura” i “Da li ste videli ovu ženu?” Matije Gluščevića i Dušana Zorića, koji me baš oduševio svojim hrabrim, zabavnim i nadrealnim apsurdizmom kojeg se i sad s osmijehom sjetim.

Nisam u Puli stigao pogledati filmove, ali je zato došao veći dio ekipe “Sigurnog mjesta” pa smo se družili i opuštali zajedno prije i poslije filma, a nakon dodjele nagrada da i ne govorim…

Već godinu dana “Sigurno mjesto” ide po festivalima, je li s Pulom zatvoren krug ili film nastavlja putovati?

- Koliko znam nastavlja putovati, ali nakon Pule sve je malo sporije i opuštenije. Odmah nakon Pule je osvojio nagradu za najbolji debitantski u Jeruzalemu i za najbolji strani film na Atlantida Mallorca Film Festivalu.

Ta nagrada uključuje i distribuciju u Španjolskoj, što se dobro poklopilo sa situacijom u kojoj je “Sigurno mjesto” hrvatski kandidat za nagradu Goya, Španjolske akademije filmske umjetnosti i znanosti.

Tako da film i dalje živi i nadam se da hoće još dugo iako s Pulom jest zatvoren krug na neki način. Koji, nemam pojma. (smijeh)

---

---

Kako ti je godinu dana nositi jednu ovako tešku ulogu na duši?

- Radi se o više godina. Kad se sve zbroji, sve probe/casting, odgode snimanja i samo snimanje, radi se i o tri godine. S tim da to “nošenje” nije baš prestalo. Vjerojatno nikad i neće. Postalo je lakše, zdravije i ljepše.

Znao sam da neće biti jednostavno. Imam nešto iskustva i znam da tijelo voli pamtiti sve ono kroz što zbog uloge prolazi. Ali da će baš tako intenzivno i dugo pamtiti, nisam mislio.

Šta ćeš, tijelo je veliko zlopamtilo pa ga sad pazim, mazim i častim. Kupujem ljubav. Nije da nije zaslužilo, a meni nekako ne pada teško…

Koliko ti je trebalo vremena da “iziđeš” iz lika Damira, tj. hoćeš li ikad moći izići s obzirom da si mu, čini se, ušao jako duboko pod kožu?

- A da. Ne znam. Kao što sam već rekao, vjerojatno ide sa mnom do kraja. Ne doživljavam to kao neki problem, više kao nadogradnju u svakom smislu. Ljudski i glumački.

Ipak dobar dio vremena provodim u brisanju granica između mene i njih. Tijelo pamti, da, ali pamti sve u životu, a ovo je veliki dio moga pa se nema smisla opirati. Zdravije je prihvaćati.

Arenu je, za glavnu žensku ulogu, osvojila i tvoja partnerica iz “Zvizdana” i “Aleksi” Tihana Lazović (“Samo kad se smijem”). Kako ti je bilo naći se sa njom na pozornici?

- Sad već velika Tihana Lazović je netko s kim sam proživio mnogo lijepih i jako intenzivnih trenutaka. Dodjela nagrada na Puli je sigurno jedan od tih momenata. Lijepo ju je imati u blizini kad su takvi, a i drugi događaji posrijedi.

Tihana te u recentnom intervjuu za “Slobodnu” pohvalila i rekla: “Goran Marković je najbolji čovik i partner na svijetu. Čovjek lišen ega, dječjih bolesti, zavisti, predan, inteligentan, nevjerojatan glumac, prijatelj… Mogla bih do sutra pričati o njemu. Svim kolegama priželjkujem rad s Goranom Markovićem. Taj se ne rađa dvaput.”

- Ajajaj! Što reći na to? Zahvalan sam što sam je imao i imam za partnericu i prijatelja i da ona, kao netko tako važan u mom životu, ima takve misli o meni. Da mi to kaže u lice vjerojatno ne bih znao gdje gledati od nelagode. Zato postoje zagrljaji. Oni nekad puno bolje od riječi uzvrate ljubav.

---

---

Je li ljeto radno? Gdje te iduće gledamo? Kratki film Lane Barić?

- Djelomično je radno. Trebao sam snimati jedan film sad u kolovozu pa je odgođen, što mi je dalo vremena za odmor i pripremu nekih drugih uloga.

Imam nekoliko predstava i gostovanja u regiji s istima, a ostatak vremena provodim u rashlađivanju i kupovanju one gore spomenute ljubavi (smijeh).

Ne znam točno što i kad izlazi, ali da, idući bi mogao biti “Sola” Lane Barić. Veselim se tome. Lana je još jedna “ratna družica” zbog koje sam sretan što je znam.

Je li koja ponuda s nekog stranog festivala blizu otjelovljenja?

- Uh! Malo se približi pa se udalji. Stane, pa opet ispočetka. To se sad već pretvara u jedan lijepi i ozbiljan ples, a meni nije mrsko plesati. Vidjet ćemo do kada i kako.

Bi li se mogao vidjeti npr. u Americi i Hollywoodu?

- Mogu se ja vidjeti svugdje. Zamišljanje mi nije problem. Koliko bih tamo izdržao je drugo pitanje. To neću znati dok ne probam. Znam da mi ne sjedaju odnosi koji samo malo grebu po površini, a tamo takvih ima napretek, što mi i nije najprivlačnije.

Dotad nastavljaš gledati i američke filmove u kinu s jednakom strašću kao i europske? Preporučuješ li nešto friško pogledano?

- Nastavljam gledati sve što stignem. Imaš li ti kakvih preporuka? “Oppenheimer” je zadnji koji sam pogledao i nisam ostao razočaran. Pretpostavljam da njemu baš i nije potrebna moja preporuka, ali eto, to je friško za mene. Europski koji sam nedavno gledao, a ostao mi je dobro u sjećanju, jest španjolsko-francuski “Zvijeri”.

U prošlom intervjuu rekao si da Split puca po šavovima i da opada kvaliteta života građana, tj. da se nešto tu mora promijeniti. Je li se promijenilo ili je situacija još gora?

- Ne bih rekao da se nešto promijenilo. Dapače, mutiralo je. U trendu je sad drvljem i kamenjem po turistima, a oni nisu puno krivi za nastalu situaciju.

Odličan članak na tu temu je napisao Jurica Pavičić u svojim “Vijestima iz Liliputa”. O novonastalom ratu koji je potpuno krivo usmjeren protiv “nemorala”. Napisao je sve što i ja mislim.•

---

Rekreacija završnog kadra

Završni kadar "Sigurnog mjesta" s Damirom na muletu na Firulama jedan je od najnezaboravnijih u novijoj hrvatskoj kinematografiji. Goran i naš fotoreporter potrudili su se, na prijedlog gorepotpisanog, rekreirati taj kadar prilikom fotografiranja za ovaj intervju.

---

U trendu je sad drvljem i kamenjem po turistima, a oni nisu puno krivi za nastalu situaciju<\/p>","

\u201cOppenheimer\u201d je zadnji film koji sam pogledao i nisam ostao razo\u010daran<\/p>","

U trendu je sad drvljem i kamenjem po turistima, a oni nisu puno krivi za nastalu situaciju

Ante Čizmić/Cropix ) [2] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/08/03/25378976.jpg [title] =>

“Oppenheimer” je zadnji film koji sam pogledao i nisam ostao razočaran

Ante Čizmić/Cropix ) [3] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2023/08/03/25378978.jpg [title] =>

Pula je naš festival. Tu smo doma i sve je manje i opuštenije

Ante Čizmić/Cropix ) ) [bgPosition] => [text] => {OCMSplitter}