Kako preživjeti od pisanja? Hrvatski književnici mogu kukati koliko hoće, ali ne bi puno dobili selidbom u Basel ili Firencu, evo zašto

stdClass Object ( [id] => 566007 [title] => Kako preživjeti od pisanja? Hrvatski književnici mogu kukati koliko hoće, ali ne bi puno dobili selidbom u Basel ili Firencu, evo zašto [alias] => kako-prezivjeti-od-pisanja-hrvatski-knjizevnici-mogu-kukati-koliko-hoce-ali-ne-bi-puno-dobili-selidbom-u-basel-ili-firencu-evo-zasto [catid] => 256 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Hrvatsku, Švicarsku i Italiju dijele kilometri i značajne kulturne i povijesne razlike, ali da pisci iz tih zemalja, i to toliko različiti, imaju dosta dodirnih točaka i zajedničkih problema moglo se vidjeti na književnoj večeri Disku(r)sija u Muzeju grada Splita. O tome su pod moderatorskim vodstvom Patricije Horvat govorili švicarska spisateljica Yael Inokai, talijanski pisac Giovanni Agnoloni i njihov hrvatski kolega Igor Rajki.

– I u Švicarskoj i Njemačkoj teško se može živjeti od književnosti. Stalno potičem pisce da govore o novcu jer se teško živi. O tome govorim i u javnim nastupima. No, neplaćanje i slabi honorari nalaze se u glavama pisaca. Pisci misle kako je dovoljno to što im se omogućava da budu objavljeni te da ne trebaju tražiti da budu plaćeni.

No, tako se ne može platiti stanarina. Jednom su me iz švicarskog veleposlanstva u Berlinu zamolili da održim književnu večer, uz napomenu da nemaju novca kako bi mi platili. Odbila sam ih – kazala je Yael Inokai, spisateljica rođena 1989. u švicarskom Baselu. U Berlinu živi i radi kao pisac i turistički vodič.

– Koristim povlastice dvojnog državljanstva, švicarskog i njemačkog, pa se u obje zemlje prijavljujem za potpore. Knjige mi se prodaju u malim nakladama pa se od postotka njihove prodaje ne može živjeti. Javna čitanja se dobro plaćaju, a nedavno sam dobila švicarsku godišnju književnu nagradu, koja ima pristojan iznos. U Njemačkoj je možda nešto bolje, tamo se više čita i prodaje, no jako lijepo od književnosti možda mogu živjeti bijeli heteroseksualni muškarci – kazala je Inokai.

Čitatelji na mobitelima

– U Italiji nije važna boja kože ni seksualnost. Bit je u pripadanju lobijima, povezanosti i poznavanju određenih ljudi – rekao je Giovanni Agnoloni.

– Ne može se živjeti od pisanja, može živjeti tek dvadeset do trideset pisaca. Nooni su prije prodavali po stotinjak tisuća primjeraka, a danas prodaju 20 do 30 tisuća. Ljudi ne čitaju, prešli su na mobitele i internet pa se prodaje manje knjiga. Ne podnose se dugi tekstovi pa se oni smanjuju i skraćuju.

U Italiji nema puno potpora pa radije sam tražim prilike. Srećom, postoje dobre, manje izdavačke kuće koje cijene autore, daju im prilike, plaćaju avans i gostovanja. Da preživim bavim se prevodilaštvom, to je puno unosnije. No prevodilaštvo, nažalost, uzima vrijeme od pisanja – kazao je Agnoloni, rođen 1976. u Firenci, koji se nakon završenog studija prava počeo baviti književnošću.

On je autor romana "Igra duša", "Kuća anonimnih" i "Posljednji ugao svijeta", koji kao i romani Inokai nisu još prevedeni na hrvatski. Piše i kratke priče, pjesme i eseje, a prevodi s engleskog, španjolskog, francuskog i portugalskog jezika. Sam je preveo sve svoje romane na engleski.

– Autori u nas ne mogu živjeti. Nedavno sam potpisao ugovor za dvije knjige, jednu za odrasle, drugu za djecu, za iznos od nekoliko tisuća kuna za svaku. I to tek ako prođu na natječaju Ministarstva kulture. A to je iznos za nekoliko godina moga rada. Financijsku situaciju popravljam boravkom na književnim rezidencijama – kazao je Igor Rajki, pisac rođen 1965. u Zagrebu, koji je jezično vjerojatno najzaigraniji hrvatski pisac.

On iza sebe ima 17 objavljenih knjiga, među kojima su i "Užasana", "Dobro izgledaš", "Detektor istine", "Puteni nametnik". Dobitnik je više nagrada za prozna i dramska djela za djecu i za odrasle. Neke od njegovih knjiga bile su u užim izborima za nagrade "Meša Selimović", "Kamov" i T-portal.

Patricija Horvat, koja je i prevodila izlaganja i dijelove knjiga, dala je svoj prilog disku(r)siji podacima da pisci dobiju manje od prevoditelja, lektora i drugih uključenih u proizvodnju knjige. Ili da Njemačka slovi kao najbolja država za knjigu i pisce, ali da i tamo stvari polako idu nizbrdo.

Stvarnost brža od SF-a

Inače Yuel je objavila romane "Rodin ugriz" i "Smrtonosni vrtlog", za koji je nagrađena. Tema je suicid mlade djevojke što potiče sjećanja troje suseljana. Po sudu kritike njezini romani su napeti, sažeti, snažni, precizni i pomalo mračni, obilježeni nasiljem i traumama.

– Nasilje je dio naših života iako se ljudi prave da ono ne postoji. Nasilje je u nama i ono ne mora biti loše, samo se tako upotrebljava. Ali važno je razgovarati o njemu. Ne uživam pišući o nasilju, kao što na televiziji uživaju neki redatelji.
Htjela sam pisati zabavno, ali ne ide. Pišem treći roman i on će također biti mračan. Živim u Njemačkoj, u društvu koje je bilo blizu rata. Čini mi se da se fašizam opet vraća, i o tome ću pisati – obećala je Yael Inokai.

Giovanni Agnoloni piše o tehnologijama, a poetika mu je na tragu američkog cyber punka.

– Pišem o ovisnosti o mobitelima, o tome kakve bi imalo učinke da mobiteli ne postoje,. Htio sam napisati jedan roman, a napisao sam tri. Radnja se zbiva od 2025. do 2029. godine po cijeloj Europi, a glavni lik je Irac. Koristim se znanstvenom fantastikom da progovorim o stvarnosti jer SF je danas oblik realizma, u njemu se bavim političkim i socijalnim pitanjima. Ali danas se stvarnost kreće brže od SF-a. George Orwell je danas slika stvarnosti – zaključio je Agnoloni kojem je življenje samo od pisanja znanstvena fantastika.

Stara teška tema o preživljavanju u Hrvatskoj u granicama nepothranjenosti Igoru Rajkiju nije omela kontakt s dječjim viđenjem ljepota i čuda svijeta niti je narušila ljubav prema bogatom jeziku siromašnih govornika i pisaca.

– Kada sam najozbiljniji prema sebi, pišem dječju književnost. Ona je najbliža matematici. Jezik nije problem, on je poticaj. Jezik nam je toliko tvorben da to zaboravljamo svakodnevnom upotrebom. To je jako star slavenski jezik. On je još jedini dokaz naše mašte, on nas čini posebnim. Bio je prije nas, bit će i nakon nas. Samo njime možemo dotaknuti stvari. I kad ne mislimo, sanjamo u jeziku.

Ovdje je bila kultura stara šest tisuća godina koja je imala svoj prajezik koji je nazvan ilirskim. A taj prajezik stariji je od ilirskoga. Mi ga razumijemo, razumijemo riječi vino i vidi jer pripadaju tom jeziku i kulturi. Ja pišem razumljivim riječima. Tko je gladan jezika, moja je publika – zaključio je Rajki prvu jesensku, a ukupno 130. disku(r)siju u desetogodišnjoj povijesti splitske udruge Kurs. Toliko je i pisaca prošlo kroz Split, upoznalo se s njim, pisalo o njemu i predstavilo se splitskoj publici, gotovo svikloj da se književnost događa negdje drugdje.

Prednosti i mane filma
– Kada pišete književnost, lako možete biti zaljubljeni u sebe i svoje djelo. Film vas odvoji od toga. Scenarij traži izraz u najmanje moguće riječi. No, filmska industrija je zamorna, to neće biti moj život. Književnost zna biti naporna, ali volim je pisati – kazala je Yael Inokai govoreći o razlikama književnosti koju piše i scenaristike koju studira.