Verdi je ‘imbazdan‘ u Splitsko ljeto! ‘Boccanegra‘ se vraća na Peristil, a ovo je priča o burnoj povijesti opere koja mu je skoro slomila srce. Pisao je prijatelju: U ovome stanju partitura je nemoguća...

stdClass Object ( [id] => 1208421 [title] => Verdi je ‘imbazdan‘ u Splitsko ljeto! ‘Boccanegra‘ se vraća na Peristil, a ovo je priča o burnoj povijesti opere koja mu je skoro slomila srce. Pisao je prijatelju: U ovome stanju partitura je nemoguća... [alias] => verdi-je-imbazdan-u-splitsko-ljeto-boccanegra-se-vraca-na-peristil-a-ovo-je-prica-o-burnoj-povijesti-opere-koja-mu-je-skoro-slomila-srce-pisao-je-prijatelju-u-ovome-stanju-partitura-je-nemoguca [catid] => 288 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Ime Giuseppea Verdija imbazdano je, ušiveno i upleteno u samo osrčje organizma što se belkantom zove. Talijanskim belkantom, dakako, jer ono naše dalmatinsko "lijepo pjevanje", već otprije okrstili smo zgodnim pandamom – slavenski balkanto…

Inšoma, ako ima ijedna opera što iskače iz kanona verdijanštine i njegovoga glazbeno-scenskog svijeta, opera što u sebi nema melodijske prepoznatljivosti što će se zaraznim aerosolom posredstvom zvižduka ili pjevušenja intonirati po napuštanju kazališta gdjeno je netom izvedena, onda je to opera – Simon Boccanegra.

Mračna je to i opskurna, makabrističkim akordima i tmastim ariozima inkrustirana Verdijeva umotvorina, koja će kroz fino uštimana ušesa do u mozak prepoznavanja doprijeti tek kod prekaljenih operoznanaca.

Jerbo, nema tu raspištoljene kabalete što rešeta svojom melodijskom efektnošću ili opija izvođačevim virtuozitetom; nema tu pamtljivih romantičarskih srceparajućih arija, koje će se urezati u memoriju slušača majstorskim pletivom na kakvo smo od Verdija već svikli; nema tu monumentalne zborske točke što će se poput freske na zidu zadržati u pamćenju posjetitelja…

Pa isto, opera Simon Boccanegra, ako se pita potpisnika ovoga teksta, upravo je jedna od genijalnijih Verdijevih partitura; opera, što svojom muzičkom težinom i nenametljivošću – a da pritom svi segmenti mehanizma funkcioniraju urarski fino i precizno! – stoji čvrsto ukotvljena u opusu velikoga parmiđanskog maestra, poput kruzera na vanjskom vezu u splitskome portu…

Jest, Simon Boccanegra nema ni napitnicu ni molitvu, ni trijumfalnu scenu ni koračnicu, ali, u svakom taktu osjeća se impuls kompozitora meštra.

Kao da mu nisu trebali tonovi

Za razliku od najpoznatijih naslova, ovdje Verdiju kao da nisu trebali tonovi iznad crtovlja u violinskom ključu: sve što je kanio reći iskazao je u dubokim gudačkim gamama i basovskim solističkim glasovima.

Samostanskom smirenošću i kombinatorikom što je bila svedena na najuže slogove glazbenoga izraza, ovaj je nestor iz Busseta sačinio kajdanku kakvu se rijetko viđa u cjelini: možda joj mogu konkurirati određeni prizori ili činovi, ali prikazbom "in toto" nema joj premca. Možda je, ustvari, sâm Verdi bio najveći konkurent sam sebi: kad je prije toga bio radio na operi – Macbeth!?

Opera Simon Boccanegra praizvedena je 12. ožujka 1857. u kazalištu Teatro La Fenice u Veneciji. No, publika djelo nije baš najbolje prihvatila, dok je kritika, tada, bila mnogo benevolentnija.

A evo što sâm Verdi piše svojoj prijateljici Clari Maffei: "Boccanegra je bio gotovo veći fijasko u Veneciji nego Traviata. Činilo mi se da sam skladao nešto prilično dobro, ali izgleda da sam pogriješio."

Njegov vjerni izdavač, Giulio Ricordi, nagovarao je Verdija na preradbu: što je ovaj odlučno odbacivao.

Ipak, najposlije maestro i pristaje, te u skladateljskoj stanci između Requiema i Otella (uz pomoć Boita, jer je Piave već mrtav) vrši mijene u partituri i sa četiri čina svodi operu na ukupno tri.

Baš poradi odrješitog odbijanja i jest zanimljivo što Verdi piše Ricordiju: "U ovome stanju partitura je nemoguća. Previše je tužna i tmurna. Ništa ne treba dirati u prvome i zadnjem činu, a u trećemu valja promijeniti samo neke note.

Ali, treba izmijeniti drugi čin i pokušati ga olakšati. Potrebno je unijeti više raznolikosti i životnosti. Što? Ne znam. Padaju mi na um dva pisma Francesca Petrarce upućena duždevima Genove i Venecije, Simonu Boccanegri i Andreu Dondolu, u kojima opominje vladare dviju moćnih obalnih republika zbog bratoubilačkih neprijateljstava i objašnjava im kako su jednaki sinovi jedne majke – Italije. Veličanstvena zamisao za ono vrijeme!"

U Hrvatskoj prvi put 1931.

Nakon svih izmjena djelo je bilo spremno za izvedbu. Ista se i zbila u Teatru alla Scala palindromske 1881. godine, točnije 24. ožujka. Predstava je polučila izniman uspjeh.

Dirigirao je, kakao kažu, ponajbolji verdijanski interpret tog vremena – maestro Franco Faccio. Simona je tumačio francuski bariton Victor Maurel (koji će kasnije pjevati Jaga i Falstaffa), Gabriela talijanski tenor Francesco Tamagno (sutrašnji Otello), a Fiesca je pjevao poljski bas Edouard de Reszke.

U Hrvatskoj je ovaj Verdijev kapolavoro po prvi put bio uprizoren u prijevodu maestra Milana Sachsa, u Zagrebu 14. svibnja 1931., pod ravnanjem dirigenta Oskara Jozefovića i u režiji što ju je bio signirao August Markowsky.

Drago Hržić pjevao je Simona, glasovita Zinka Kunc (iako već udata Vilfan) Ameliju, dok je uloga Gabriela bila povjerena Mariju Šimencu.

Aleksandar Griff bio je Fiesco, a Marko Vušković Paolo. Opera Simon Boccanegra prikazana je i na Rijeci, u kazalištu Ivana pl. Zajca, olimpijske godine 1984.

Split je šurovanje s ovom operom započeo već 30 godina nakon venecijanske praizvedbe. I to na koncertu u autonomaško-protalijanskoj knjižnici i čitaonici, Gabinetto di lettura, koja bijaše smještena u prizemlju i na prvom katu zgrade Teatro Bajamonti.

Za Talijane i Srbe

Narodnjake je dodatno iritirala i činjenica da je prihod koncerta bio namijenjen za udrugu koja se u Beču starala za studente talijanske i srpske nacionalnosti.

U Splitu je u ovoj prigodi – u svibnju 1887. godine – nakon dvanaest godina iznovice gostovao talijanski tenor Francesco Mazzoleni, te je, između ostalog, izveo jednu ariju iz opere Simon Boccanegra.

Scenski postav ovog djela in toto osjetio je splitski živalj (i njegovi gosti namjernici) tek stotinjak godina poslije, na premijeri u sklopu Splitskog ljeta: 12. kolovoza 1978.

Za ostvarivanje ove produkcije splitska je kazališna uprava – na čelu sa Silvijem Bombardellijem – okupila ono najbolje što se unutar granica postojeće države moglo naći.

Dirigentski pult bio je rezerviran za maestra Nikšu Barezu, dok je redateljska palica bila povjerena Tomislavu Kuljišu.

Scenografiju i kostimografiju potpisuje gostujući dvojac: Zvonko Šuler (Dubrovnik) i Marika Danč (Zagreb). Naslovnu ulogu pjevao je Ferdinand Radovan, a ostale pripadoše Boženi Ruk-Fočić (Amelia Grimaldi), Krunoslavu Cigoju (Gabriele Adorno), Gianniju Sancinu (Jacoppo Fiesco), Tomislavu Neraliću (Paolo Albiani), Anti Matanoviću (Pietro), Vinku Varvodiću (Kapetan straže) i Nadi Lovrinović (Amelijina djevojka).

Koliki se značaj pridao ovoj predstavi kazuje nam i činjenica da je "Slobodna Dalmacija" na naslovnoj stranici od 12. kolovoza 1978. – dakle, na sam dan održavanja premijere – objavila najavu popraćenu fotografijom.

Ferdinand Radovan kao najveća zvijezda

Najveća zvijezda večeri – reklo bi se "zvijezda među zvijezdama" – bio je član Ljubljanske opere, bariton Ferdinand Radovan.

On je ulogu Simona Boccanegrea tada pjevao prvi put, a u razgovoru s Jakšom Fiamengom iznosi sljedeće stavove:

"Kompleksan je to lik, čovjek se mora čitav unijeti u nj, proživjeti četvrt stoljeća u samo jednoj večeri. Uloga je glumački i interpretativno vrlo zanimljiva i naporna. Inače, za mene osobno ubraja se u red najboljih i najljepših koje sam pjevao.

Poslije 'Falstaffa' i 'Rigoletta', dakako. 'Simon Boccanegra' nudi pjevaču niz interpretativnih mogućnosti, pjevač mora i kao glumac biti zreo, rola je bogata bojama i nijansama" ("Slobodna Dalmacija", 13. VIII. 1980.).

Karakterizirajući ovu operu, te smještajući istu u kontekst Verdijeva stvaralaštva, maestro Nikša Bareza će za isti list i istom ispitivaču – samo dan ranije – kazati i ovo: "Specifičnost 'Boccanegre' sastoji se u tome što masa nije dekor, već psihološki iznijansiran aktivni sudionik predstave, a sama opera, koja opisuje vrijeme građanskog rata i borbe gibelina i gvelfa u Genovi sredinom XIV stoljeća, predstavlja poruku ne samo za ujedinjenje Italije (koja je u ono doba bila aktualna) već (u širem smislu) i poziv na slobodu, mir, razumijevan među narodima, ljubav i suradnju" ("Slobodna Dalmacija", 12. VIII. 1978.).

Osvojio publiku, kritiku i - Peristil

S ukupno šest izvedbi u tri sezone, Simon Boccanegra je osvojio i publiku i kritiku i – Peristil. Ta je premijera nemilice najavljivana kao istinski spektakl, a prva rečenica kritike Željka Rapanića verificira predilekcije: "Predstava unaprijed ovjenčana, pokazala se doista takvom i poslije premijere" ("Slobodna Dalmacija", 17. VIII. 1978.).

Više no prisnu naklonost odgledanom i odslušanom kritičar će opravdati riječima: "Izvedba je, naime, bila iznad svega ostaloga što ova opera nudi. Bila je takva da je u današnjim jugoslavenskim opernim uvjetima po svoj prilici neponovljiva na nekom drugom mjestu.

Ekipa solista, veliki zbor, orkestar, muzičko vodstvo, režija, scena i kostimi usuglašeni su u potpuno opernu cjelinu što se uzdiže od standardnih kvalitetnih realizacija. Sve je toliko dobro da je bespredmetno tražiti nekakvu primjedbu koja bi zasjenila ovu splitsku izvedbu" (ibidem).

Samo, dio proroštva poštovanoga gospodina Rapanića, na žalost, nije se obistinio: "No, programeri Splitskog ljeta pokazali su se ne samo kao dobri predskazivači, nego i kao dobri tragači u neiscrpnom opernom repertoaru. 'Simon Boccanegra' dobro je stao na peristilskom prostoru i vjerojatno bi mogao postati jednim od stožera ljetnog repertoara" (ibidem).

A ova Splitska praizvedba, budimo ponosni na to, izazvala je veliko zanimanje po prostorima čitave ondašnje države. Kao raritet, već sam po sebi svrnuo je na se reflektor pomnje što je, onda, urodilo i predrasudama i pretjerivanjima čiji pipci prodiru i do nas danas.

Jerbo, govorilo se – i pisalo, što je još gore! – kako je produkcija opere Simon Boccanegra iz 1978. bila prva operna predstava što je originalno pripremana za premijeru na Peristilu! (Taj je aksiom i mogao zaživjeti, budući da je praksa bila iznošenje na ljetne pozornice na otvoreno prethodno već postavljene predstave na zatvorenoj kazališnoj pozornici u kući!)

Bizarna propaganda

Ma, takva je medijska propaganda utoliko bizarnija i, hm, gluplja, što je bila inaugurirana od aktera onih istih kazalištaraca što su u ta doba bili važnim čimbenicima u splitskom javnom djelovanju.

Kako se moglo dogoditi da im je promaknulo – hej! – postavljanje opere Nabucco na Peristilu 1962. godine, pa su tek desetljeće i pol nakon toga slavodobitno tobože primijetili kako se, evo i eno, ekskluzivno prvi put čini jedna opera specijalno za imperatorske kolonade i šaliže ispred vestibula i prvostolnice?

U međuvremenu je u siječnju 2003. godine dirigent Mladen Tarbuk sa suradnikom redateljem Petrom Selemom u HNK Zagreb postavio ovu Verdijevu operu, nakon čega je doživjela i još jednu splitsku premijeru u kazališnoj zgradi: 25. studenog 2006.

I ovaj put je za redateljskim stolom sjedio Petar Selem, a na dirigentski pult zagazio je Ivan Repušić, nakon čudnovatih okolnosti s najavljenim dirigentom, sad već blagopočivšim maestrom Mirom Belamarićem.

Pored spomenutoga glavnog dvojca, tu recentnu splitsku produkciju ove opere odigrao je ansambl u sastavu: scenograf: Vasilije Josip Jordan, kostimografkinja: Dora Argento, Simon Boccanegra: Kiril Manolov, Amelia Grimaldi: Olga Romanko, Jacopo Fiesco: Ivica Čikeš, Gabriele Adorno: Božidar Nikolov, Paolo Albiani: Ozren Bilušić, Pietro: Siniša Štork, Kapetan: Vinko Maroević, Sluškinja: Barbara Sumić.

Tada mladi Repušić bio je u naponu snage i, snagom svojega božanskoga talenta, iz produkcije u produkciju sve je više rastao. Takva je bila i ta predstava. Fantastična i iznad prosjeka hrvatskih glezbeno-scenskih uprizorenja. Ufamo se da će i predstojeći splitski Simon Boccanegra biti takav. Bilo tako.

Simon Boccanegra na Peristilu 1978. godine

[popup_gallery] => Array ( [0] => stdClass Object ( [src] => https://static.slobodnadalmacija.hr/images/slike/2022/07/01/22602954.jpg [title] =>

Simon Boccanegra na Peristilu 1978. godine

) ) [bgPosition] => [text] => {OCMSplitter}