Prije točno 177 godina, 4. listopada 1846., rodio se u Vranjicu arheolog i povjesničar don Frane Bulić (1846. – 1934.) čiji lik i djelo do danas fasciniraju i znanstvenu javnost i sve zaljubljenike u srednjodalmatinsku kulturnu baštinu, pa iako se čini kako se o don Frani više-manje sve zna, svako novo istraživanje njegove ostavštine urodi novim zanimljivim činjenicama. U zborniku objavljenom u čast stogodišnjice Francuskog instituta u Zagrebu, čiji su urednici Edi Miloš i Daniel Barić, članak je dr. sc. Charlotte Nicollet, francusko-hrvatske povjesničarke i donedavne počasne francuske konzulice u Splitu, koja detaljno opisuje veze splitskog arheologa don Frane Bulića s Francuskim institutom, ali i malo poznatu širinu Bulićevih suradnji i prijateljstava s važnim osobama tadašnje francuske znanstvene i kulturne javnosti, ali i cijele Europe.
– Don Frane Bulić je bio znanstvenik koji se proslavio neumornim istraživanjem antičke i srednjovjekovne baštine Salone, Splita i srednje Dalmacije. Upravo su njegov golemi rad i publikacije zaslužni za otkrivanje sjaja i slave stare Salone na svjetskoj razini tijekom posljednjih desetljeća 19. stoljeća. Njegova istraživanja, čiji su rezultati punili stranice časopisa “Bullettino di archeologia e storia dalmata”, privukli su pozornost ne samo francuskih znamenitih starovjekovaca, medievalista, crkvenih povjesničara, teologa kao što su Louis Duchesne, René Cagnat, Charles Diehl, Salomon Reinach, Jacques Zeiller, Germain Morin, Gabriel Millet, Louis Bréhier, Émile Espérandieu, Georges Goyau, nego i istraživača drugih razdoblja i učenjaka ostalih područja koji su se općenito ili povremeno zanimali za Dalmaciju i ostale hrvatske zemlje (povjesničari fra Paul Pisani i Pierre Boppe, povjesničar umjetnosti Émile Bertaux, arhitekti Ernest Hébrard i Henri Saladin...).
Nadalje, Bulićev rastući ugled i poznavanje francuskog jezika, kao i njegove dužnosti ravnatelja Arheološkog muzeja u Splitu i konzervatora, predodređivale su ga za ulogu nezaobilaznog vodiča francuskih visokodostojnika, političara, predstavnika svijeta kulture i znanosti, diplomata, vojnih časnika, sve brojnijih turista i putopisaca iz visokog društva, željnih da se na licu mjesta upoznaju sa Splitom. Svima njima su pripovijesti karizmatičnog arheologa o Saloni, sv. Dujmu, Dioklecijanu uzimale dah, te se trajno uklesale u pamćenje.
Prijateljstvo sa Zeillerom
Koga biste izdvojili u tom biranom društvu?
– Samo jedno ime bi teško bilo izdvojiti. Možemo navesti caricu Eugeniju, udovicu cara Napoleona III., koja će na Bulića ostaviti značajan dojam pa će se dugo nakon njezine smrti otići pokloniti na njezin grob prilikom jednog putovanja u Englesku. Spomenimo predsjednika vlade Pierrea Waldecka-Rousseaua, koji će nakon povratka u Pariz – po riječima njegove supruge – često govoriti o Buliću i sanjati o ponovnom putovanju u Dalmaciju.
Ne smijemo izostaviti ni izvanrednog političara, budućeg predsjednika Republike Raymonda Poincaréa koji će dalmatinskim mudracem biti toliko zadivljen da će mu posvetiti pažnju i u svojim memoarima, izdanim dva desetljeća nakon njihova susreta, prisjećajući se pritom njegovih “proročanstva” o sudbini Habsburške Monarhije. Štoviše, Bulić će itekako nastojati iskoristiti to poznanstvo kad bude nakon Prvog svjetskog rata poslan u Pariz kao poluslužbeni diplomat kako bi pokušao utjecati na odluke Mirovne konferencije vezane za Dalmaciju i hrvatsko priobalje. No, ako jedno ime trebamo istaknuti, to je svakako Jacques Zeiller. Taj antičar i povjesničar ranog kršćanstva je 1901. kao dvadesettrogodišnji student odabrao nastanak kršćanstva u Dalmaciji za temu svog diplomskog rada, te se obratio pismeno za pomoć don Frani Buliću. Od tada pa sve do smrti potonjeg 1934. njih će dvojicu vezati neraskidivo prijateljstvo.
Njih su dvojica surađivali na značajnom znanstvenom opusu?
– Zeiller je Bulićem bio doslovno opčinjen. U suradnji s njim, izradio je i objavio desetke radova, te djela koja se dandanas smatraju klasicima historiografije o rađanju kršćanstva na današnjim hrvatskim prostorima. Zahvaljujući isključivo Buliću, on i njegov prijatelj Hébrard obavili su 1908. u Splitu važna istraživanja koja će iznjedriti njihovo općepoznato remek-djelo o Dioklecijanovoj palači “Spalato. Le Palais de Dioclétien” (1912.).
Štoviše, Zeiller se pokazao najvjernijim “suborcem” Frane Bulića u svim njegovim “bitkama”. S njim i na na njegovoj strani je sudjelovao u žustrim kontroverzama o raznim pitanjima vezanim za nastajanje Crkve u Splitu (identitet sv. Dujma, sudbina dalmatinskih mučenika itd.), te lomio koplja s budnim čuvarima okorjelih legendi u kontekstu tzv. krize “modernizma”. On je javno iznosio stavove koje je eruditu u reverendi crkvena hijerarhija zabranila objavljivati. U vrijeme Prvog svjetskog rata, zauzimao će se za Bulićeve splitske prijatelje zatočene u Francuskoj. Nakon rata, kada je Bulić poslan u Pariz kako bi obranio Dalmaciju od talijanskih pretenzija, Zeiller mu je itekako olakšao posao. Njegovom zaslugom, su gotovo sve Bulićeve znanstvene i političke “borbe” našle odjeka u utjecajnim francuskim novinama i časopisima. Njegovim posredstvom, francuska javnost je imala prilike upoznati se ne samo s polemikama oko sv. Dujma, nego i sa sporovima vezanih za Meštrovićev kip na Peristilu i za urbanistički razvoj splitske jezgre.
Dodajmo i to da je Zeiller toliko zavolio Split da je za jedno od imena svoga prvog sina odabrao ime Domnio, po svetome Dujmu. Usput rečeno, s obzirom na njegov izniman doprinos promicanju i vrednovanju znanja o povijesti i kulturnoj baštini srednje Dalmacije, uistinu bi zaslužio ulicu i u Splitu i u Solinu. Upravo sam priredila za tisak – u suradnji s izv. prof. Edi Miloš – njegovu korespondenciju s Bulićem – odnosno 275 Zeillerovih pisama pronađenih pretežno u knjižnici splitskog KBF-a, manjim djelom u arhivu Arheološkog muzeja i Konzervatorskog odjela. Uskoro će je objaviti Centar “Don Frane Bulić” čiji je voditelj prof. Josip Dukić s KBF-a.
Provjereni frankofil
Pričajte nam još o Bulićevim francuskim vezama?
– Don Frane Bulić je uživao ogroman ugled u Francuskoj, jasno, u okviru tamošnje elite. Znanstveni krugovi s kojima je surađivao trudili su se da mu se odaju zaslužena priznanja. Godine 1910., Bulić je tako izabran za stranog dopisnog člana Akademija natpisa i književnosti, a 1919. za dopisnog člana Nacionalnog starinarskog društva. Njegovi radovi i djela su pažljivo praćeni, recenzirani, hvaljeni u francuskim znanstvenim i kulturnim časopisima, dok su Zeiller, Diehl, Cagnat, Morin, Pierre Batiffol, Émile Haumant, Étienne Michon i Auguste Audollent dali svoje priloge za zbornik “Strena Buliciana” (1924.) priređenog u njegovu čast.
Dobio je i najviša odličja Francuske Republike?
– Kao iskreni, provjereni i djelotvorni frankofil, Bulić je bio dobitnik najviših francuskih državnih odlikovanja. Nakon što je postao časnikom Akademije (1901.) i Javne prosvjete (1909.), bit će mu dodijeljeni ordeni viteza (1922.), potom časnika (1929.) Legije časti. Ispostavilo se čak da je Francuska jedina država koja je “materijalno” odala počast Buliću na njegovu sprovodu 1934. godine. Naime, po pokojnikovoj želji, nijedan vijenac nije bio dozvoljen. Ali ipak je dopušteno Gastonu Soupeyu, francuskom konzulu u Splitu, da položi na odar cvijeće s trikolornom vrpcom.
Inače su Bulićeve veze s Francuzima ostavile bezbrojne pismene tragove. Mnogi njegovi suradnici, prijatelji, a napose posjetitelji Dalmacije, njemu osobno su posvetili mjesta u svojim objavljenim knjigama, člancima, uspomenama. Osim već navedenih Poincaréa i Zeillera, o njemu su vrijedna svjedočanstva, priče, anegdote ostavili Charles Diehl, pastor Édouard Maury, poduzetnik Gaston Menier, povjesničar književnosti Paul Gautier, spisateljice Daniel Lesueur (Jeanne Loiseau) i Henriette Célarié, Raymond des Godins de Souhesmes, Raymond Warnier... Nije mi poznat nijedan slučaj hrvatskog frankofila koji je u 20. stoljeću u Francuskoj izazivao toliko svestranog poštovanja i uvažavanja na najvišoj razini.