Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

LEPTIRI Humorna drama na krilcima filma ceste

FILM: Kelebekler; komična drama; Turska, 2018.; REŽIJA: Tolga Karaçelik; ULOGE: Tolga Tekin, Bartu Küçükçaglayan; DISTRIBUCIJA: Kino Mediteran; OCJENA: ****

Kao i u svim dobrim 'road' filmovima, i u 'Leptirima' se radi o emotivnom putovanju likova. Film s nasumično eksplodirajućim kokošima lako je mogao otići 'full retard' u apsurdnom smjeru, no režiser pazi na balans između festivalske komedije i emotivno autentične drame, te realizma i magičnog realizma.

Trijumf turskih “Leptira“ na američkom Sundance Film Festivalu početkom godine - velika nagrada žirija u programu “World Cinema“ - samo na prvi pogled može biti iznenađujuć. Turska kinematografija, istina, rijetko odnese pobjedu u Sundanceu, no “Kelebekler“ gotovo bezgrešno odgovara odlikama “sundanceovskog“ filma. Redatelj Tolga Karaçelik, znan po ostvarenju “Ivy“, prikazanom na devetom Festivalu mediteranskog filma Split, uspješno kombinira dvije dominantne tipologije američkog nezavisnjaka lansiranog u Sundanceu - “road movie“ žanr i komičnu dramu o disfunkcionalnoj obitelji.

No, opet, kako ovo ne bi postao turski film na američki “indie“ način, Karaçelik interpolira dosta lokalnog, turskog, ali i šireg mediteranskog kolorita u slici i zvuku, te artističkog “world cinema“ šmeka (realizam). Na taj način, “Butterflies“ su tijekom festivalske ophodnje diljem svijeta doletjeli i na nedavno završeni FMFS, nakon kojeg, evo, nastavljaju putovati po ljetnim postajama Kino Mediterana (ove nedjelje u Ljetnom kinu “Bačvice“), baš kako i dolikuje filmu ceste, a u planu je i regularna kinodistribucija.

“Leptiri“ lete na krilcima “road“ filma, no kao i u svim dobrim primjercima žanra, ovdje se također radi o emotivnom putovanju likova. K tome, za Karaçelika je putovanje jednako važno kao konačna destinacija, ako ne i važnije, jer ono formira dinamiku među likovima, braćom Cemalom (Tolga Tekin) i Kenanom (Bartu Küçükçaglayan) te sestrom Suzan (Tugce Altug), okupljenima na poziv oca da mu dođu u posjet u daleko tursko selo gdje su odrasli nakon što ga nisu vidjeli 30 godina. Njih su troje individualno zanimljivi likovi.

Cemal je astronaut u Njemačkoj koji na početku filma štrajka protiv Merkelice zato što njemačka vlada ignorira svemirski program i ne šalje ga u svemir. Kad Cemal zapali odijelo prilikom gostovanja u TV studiju pred očima voditeljice “nepripremljene za ovo“, pomaknuti humorni ton filma je nepovratno uspostavljen da ozvuči dramsku sliku. Mlađi brat Kenan je “voiceover actor“ i posuđuje glas životinjama u filmovima, a ni u životu učiteljice Suzan ne cvjeta cvijeće; ona se planira rastaviti od egocentričnog “budućeg bivšeg“ supruga.

Naravno, iskre će frcati između njih troje jednom kad krenu na put i ispolje se razlike u karakterima koje ne mogu premostiti godine razdvojenosti. Davno je, naime, bilo vrijeme kad su bili djeca i majka im je čitala priče za laku noć o “čovjeku koji je čekao leptire i pokopao ih ispod kože da njih tisuće jednom odlete u nebo“. Prerana smrt majke i otuđenje od oca napravili su svoje i formirali ih kao individue. “Bit će dug put“, kaže Kenan svjestan trzavica.

Kvaka je, međutim, da trojac na odredište stiže prije nego se očekivalo, nakon nekoliko usputnih stanica i jednog pijanog izgreda, što pokazuje da je forma filma ceste služi mahom za komičnu dramu o razbijenoj i nanovo sastavljenoj familiji, roditeljima i djeci, stvarnim i imaginarnim sjećanjima na djetinjstvo. To je jedan od osvježavajućih odmaka filma u odnosu na žanrovske norme. Drugi odmak je apsurdistički. “Stani, stani, odmakni se od kokoški“, upozorava mještanin Kenana. Ovaj to ne shvati ozbiljno i kokoši mu eksplodiraju u lice.

Naime, nasumično eksplodirajuće kokoši, koje su (po)jele barut, bit će ponavljajući štos filma koji je lako mogao otići “full retard“ u apsurdnom smjeru, no režiser pazi na balans između populističke festivalske komedije i glumački emotivno autentične, obiteljskim tenzijama zategnute drame, te “art movie“ realizma i magičnog realizma (poetična scena tisuća leptira na sprovodu).

Perceptivni Turčin ima dobro uho i oko za dijaloge, u smislu da ono što likovi kažu reflektira njihovu karakterizaciju i uklapa se u sliku filma. Suzanino priznanje da, kako je bila najmlađe dijete, “izmišlja sjećanja kao da su se doista dogodila“, ne bi se uklapalo u neki drugi film u kojem kokoši eksplodiraju od pojedena baruta. U ovom se uklapa, čak i više od toga. “Butterflies“ dobivaju krila upravo u kontrastima komičnog i dramskog.

Naslovnica Cinemark