Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Projekt ‘naša dica’ je utopija

GLAVA U BALUNU

Kao prvo i osnovno, volio bih da Hajduk prekine dominaciju Dinama, to jest da se do kraja sezone barem približe vodećima, pa da trener Damir Burić izbrusi momčad za juriš u sljedećem prvenstvu. I odmah da je jasno, nije me briga s kojim igračkim kadrom će Hajduk do naslova prvaka, jer ne robujem sintagmi “naša dica“.

Jednako tako svejedno mi je s kakvom formulom vodstva kluba će Hajduk do titule prvaka, dakle apsolutno nemam ništa protiv ideje “dite puka“, ali je valjda slobodno izraziti sumnju da će po tom receptu navijači “bijelih“ dugo, možda i predugo čekati da se ostvare snovi.

Čitam, bombardirani smo, uspoređivanje Hajduka s moćnim europskim klubovima s kojima se “bijeli“ mogu uspoređivati po odanosti navijača, ali ne i po njihovoj brojnosti. Ljudi iz moje okoline znaju koliko sam kao novinar doprinosio izgradnji kulta Hajduka u prošlosti, u doba kad je živio na račun i uz pomoć navijača razasutih po bivšoj državi. Tada je bilo lakše nego danas dobiti sponzore, jer oni koji su davali nisu bili vlasnici, pa su dokazivali privrženost bijelom dresu ne samo navijanjem nego i, na razne načine, uplatama u blagajnu kluba.

Svi ovi sponzori Hajduka, koji se sad javljaju i nadaju se da će promičbom kroz klub osigurati bolju prođu svojih proizvoda (japanke, mudantine, jogurti, vina...) u velikoj su zabludi. Oni koji su na početku pretvorbe investirali kune u dionice Hajduka pravi su dobrotvori “bijelih“. Kad je Jako Andabak objavio da kupuje dionica u visini od deset milijuna kuna (kasnije je svoj portfelj podebljao) za mene je predstavljao čudo, pa sam tada svoju kolumnu naslovio: “Arhanđel Jako sletio u Poljud“.

No, Andabak se povukao, prodao je svoje udjele Tomislavu Mamiću i danas se može konstatirati kako je taj kralj trgovine u Dalmaciji doslovno dobrotvor “bijelih“, pogotovo nakon što se priklonio navijačkim zahtjevima i potpisao ugovor s Našim Hajdukom po kojem je prihvatio limite postavljene od navijačke udruge.
 

Kad će moći zadržati najbolje?

I neka su, Tomislav i Zoran Mamić imaju sva prava što se tiče ulaganja u Hajduka, u Košarkaški klub Split, malonogometnu momčad i u druge društveno korisne aktivnosti. U stvari, ne bi mi bilo nimalo žao da Mamići postanu ključni ljudi u obnovi i razvoju “bijelih“. E sad ima ipak ono - međutim…

Kad će Hajduk ojačati do te mjere da svoje najtalentiranije i najbolje igrače zadrži na okupu barem tri, četiri godine? Tek kad se to izvede onda će se moći uspoređivati s Benficom, Borussijom, pa i Udineseom.

Ove zime iz Poljuda su u pečalbu otišli Mijo Caktaš, Andrija Balić, kapetan Goran Milović, na izlaznim vratima je bio i Lovre Kalinić, tko zna možda se dogodi još koji transfer. S druge strane u Poljudu se gomilaju stranci, uglavnom na posudbu, neki su stigli na takozvano kaljenje (Julian Velazquez, Manuel Arteaga), drugi s nadom da će im Hajduk biti odskočna daska za jače europske klubove (Maksim Bilyi, Artem Radčenko, Franck Ohandza, Jesus Jefferson, Nicolas Velez).

S formulom posudbe tu je i Ante Roguljić koji je kao dječak prodan u Austriju, pa se nije baš iskazao i sad je opet kod kuće na regeneraciji. I kad se spomene da je stranaca sve više, i to ne samo u prvoj momčadi nego i u drugom sastavu (navodno dolazi Australac naših korijena Ante Kalik, kao i Kanađanin Hanson Boakai) onda se u Poljudu propnu, pa se trener Burić trudi tumačiti:

- Nismo legija stranaca, temelj su naši mladići.

Po meni, uopće nije važno odakle su došli, tko ih je preporučio, jesu li provjereni talenti, jedino je bitno da Hajduk od takvih ima koristi i to u aktualnom trenutku i ubuduće. No, kako god okrenuli, naročito u odnosu na mlade koji su u predsoblju prve momčadi, mirne duše se može konstatirati da projekt “naša dica“ i nije zaživio.
 

Balić nije bio dobro vođen

Dva najvrednija elementa nogometne škole Hajduka su Andrija Balić i Nikola Vlašić. No, što se tiče Vlašića, lijepo je kazao njegov otac Joško, “Niksi je došao u Poljud kao primjerno utreniran mladić“. A Balić – svaka čast agentima koji su realizirali transfer u Udinese – baš kao kadet i junior nije adekvatno vođen i u odnosu na talentiranost još ni izbliza nije dosegao pravu razinu. Sigurno je da bi bio znatno moćniji da je u svojoj blizini imao facu kakva je Joško Vlašić.

U Hajduku su se spasili što su prodali Balića (jednako kao i njegova obitelj), jer nije tu u pitanju isključivo vrijedan transfer nego još više činjenica da je Andrija bio jedna vrst kosti u grlu treneru Buriću. Može on sad tumačiti štogod hoće, ali u sebi dobro zna da je Balića forsirao najviše iz potrebe kluba.

Držim da se s Balićem nije dobro upravljalo i tu je odgovornost trenera koji su s njim radili, koji su ga obrađivali i dograđivali. Šteta je da su ga treneri u omladinskom pogonu razmazili umjesto da su ga nagazili. No, Balić će tek sada u Italiji vidjeti što znači rad, pa i dril.

Zaključit ću, dobro je da u Hajduku u dopunskoj selekciji na sve strane Hrvatske pa i svijeta traže igrače za prvu momčad. I to nije neki grijeh, kao što je zamagljivanje, bolje kazati utopija kako se u inkubatoru Poljuda stvaraju igrači.

Naslovnica Glava u balunu